Marina Šur Puhlovski jedna je on naših najznačajnijih književnica. Iza sebe ima više od dvadeset naslova, a za oko nam je posljednje zapeo novi roman “Zbogom, djevojčice” u izdanju V.B.Z.-a, zbog čega smo s njom popričali o seksualnosti kao tabu temi, poziciji žena u književnosti i o rađanju ljubavi prema pisanju
Sofiju Kralj, rekli bismo, poznajemo već neko vrijeme. Glavna i zanimljiva junakinja s kojom prolazimo različita razdoblja njezina života možemo pronaći u djelima “Nesanica”, “Ljubav”, “Igrač” i “Divljakuša”, koja daju značajnu sliku o stvarnim suvremenim ženama. Posljednji nastavak, “Zbogom, djevojčice” uvodi nas u Sofijino djetinjstvo, koja odmalena propituje i opisuje obiteljske odnose koji ju okružuju, ali i seksualna istraživanja, s naglaskom na ispospolnu ljubav. Šur Puhlovski poznata je po britkom, intimnom pripovijedanju, a neki bi čak rekli “neugodnom”, no nas je njezin osoban i provokativan rukopis u potpunosti oduševio. S ovom zanimljivom autoricom dotaknuli smo se brojnih tema, a najviše nas je zanimalo – hoćemo li još dobiti u ruke zrcalo Sofijinog svijeta?
Sofija Kralj, protagonistica i vaša četiri prethodna romana, ima središnju ulogu u “Zbogom, djevojčice”. Jeste li se ovim romanom zaista oprostili od Sofije?
Sad ću Vas iznenaditi. „Zbogom djevojčice“, nije peti, nego prvi roman o Sofiji Kralj. Napisala sam ga prije 23 godine, kao prvi dio zamišljene trilogije. Nisam s njim bila zadovoljna, pa sam odustala od pisanja trilogije i zaboravila ga. Poslije su njegovi likovi, teme, motivi ušli u roman „Nesanica“( „Profil“, 2007) kojeg smatram svojim najboljim romanom. „Djevojčicu“ je, prije dvoje godine, u svom kompjuteru našao moj prijatelj, pa sam ga dala Dragi Glamuzini da vidi… i eto ga! A od Sofije Kralj se nisam oprostila: upravo radim na šestom romanu s istim likom, pod naslovom „Virus, potres, brak“, za koji sam dobila stipendiju KIC-a. Život tog lika naprosto je neiscrpan.
Kad sam čitala djelo, imala sam osjećaj kao da ponirem u vlastita sjećanja kako bih otkrila zašto sam to što jesam sada, jesam li na tragu? Što je mudro u najranijim obiteljskim i individualnim sjećanjima?
Ako ste kroz moj roman utonuli u vlastita sjećanja znači da sam nadrasla privatno i uhvatila ono univerzalno u formativnim godinama Sofije Kralj. Nema mi većeg komplimenta od ovog. Najteže je pisati o djetinjstvu i ranoj mladosti, kad još ne znamo tko smo, ni što smo, kad smo ništa. Čim u to uđemo spotaknemo se na majku i oca, s kojima počinje naše odrastanje i naša muka. Traume roditelja obilježavaju nas više nego što mislimo. I ne samo roditelja, nego i njihovih predaka. Bert Hellinger, primjerice, tvrdi da čovjek može biti žrtva obiteljske traume koja se dogodila prije 200 godina. Na tome je izgradio svoju metodu liječenja psihičkih problema – nazvanu obiteljske konstelacije. Dok sam pisala „Djevojčicu“ nisam to znala, ali samo točno postavila lik Sofije Kralj kroz traume majke i oca. Primjeri su drastični, ali mislim da je svako odrastanje traumatično, bez obzira na uvjete. I da je izboriti se za svoj identitet u obitelji naša prva i najveća borba.
Vrlo je zanimljivo na koji način uprizorujete erotske igre u kojima sudjeluju kvartovske djevojčice, potpuno nesvjesne značenja toga. Čitanje tih dijelova je tako slobodno, nevino, oslobađajuće. Kako biste vi uopće opisali otkrivanja seksualnosti i koliko je to tabu tema među djevojčicama i mladim ženama?
Žene su relativno nedavno dobile svoj glas u književnosti tako da nikad nisam naišla na roman koji se bavi seksualnošću trinaestogodišnjakinja. Imala sam to svoje iskustvo iz djetinjstva – ali što s njim, pitala sam se. O tome nitko ne piše, znači da to nije problem? Odgojili su me muški pisci i trebala sam ući u šezdesete da ih se otresem. U mojem djetinjstvu seksualnost je bila tabu tema, ali, djevojčice su se u praksi snašle. Jednostavno su se prepustile nagonu. Najviše ih je brinulo da ih roditelji ne uhvate u „grijehu“. Spolnost je temelj života, ali ujedno i područje najvećeg društvenog licemjerja. Mislim da se to u osnovi nije promijenilo, unatoč tzv. seksualnoj revoluciji. Kad se spomene seks svima nam je odmah neugodno i svi postajemo krivi. Ni ja nisam o seksu raspravljala sa svojom kćerkom. U našim školama još uvijek nema seksualnog odgoja. Kako djevojčice danas pričaju o seksu ne znam, ali da im je spolnost problem, sigurna sam.
U svim svojim djelima bespoštedno ogolijevate svoje likove. Krleža je pomoć u psihologizaciji tražio u Freudu, imate li i vi obaveznu literaturu kojoj se okrećete kako biste izrazili psihologiju Sofije?
Što znači ogoljeti? Nastojati reći istinu nasuprot opće prihvaćenim lažima, recimo, o djevojčicama kao seksualnim sveticama. Čula sam već da su moje knjige nekima „neugodne“. Međutim, ja samo slijedim život, promišljam ga, ne izmišljam. U protivnom, pisanje nema nikakvog drugog smisla osim da zabavlja čitatelja. Dublja svrha književnosti je da pomogne čovjeku da bolje razumije vlastiti život i na taj mu ga način olakša. Naročito dok si mlad, pun problema i beskrajno usamljen. Književnost je metafizički saveznik. Meni je pomogla, pa vjerujem da može i drugima. Dok pišem ne tražim objašnjenja po stručnim knjigama, slijedim samo svoje spoznaje, izrasle na dugogodišnjem čitanju i promišljanju. Bolje rečeno na zaboravu istog. Od koristi je samo usvojeno znanje, ono što ste tako dubinski shvatili da je postalo vaše iskustvo. Ostalo je štreberaj.
Upisali ste biologiju, bili ste svojevremeno i novinarka, kako se dogodio taj “rez” i odluka da ćete se baviti pisanjem? Je li to uvijek čučalo u vama ili ste se u pisanje zaljubili tek u 20-ima?
Ne znam tko se u koga zaljubio – ja u pisanje ili pisanje u mene. Čim sam počela čitati, počela sam i pisati, bila je to odmah uzajamna ljubav. Biologiju sam upisala da zadovoljim svoju majku, koja je kukala da kao pisac neću imati što za jesti. Nije bila daleko. Poslije sam pak završila književnost. I novinarstvom sam se bavila radi nasušnih potreba. Kad mi se pružila prilika da ne radim, objeručke sam je prihvatila. Da budem slobodna za pisanje. Štošta sam izgubila, ali nikad nisam požalila.
Prije par mjeseci čitala sam kako se obljetnice smrti Vesne Parun uopće nismo sjetili, a vi ste svojevremeno komentirali u intervjuima da su vaše rukopise odbijali, vraćali nepročitanima. Kako komentirate položaj i tretman književnica na našim prostorima? Mislite li da se situacija ipak mijenja nabolje?
Zaboravljena Vesna Parun? Stara je priča da povijest bilježi samo muške pisce (umjetnike), a ženski završavaju zaboravljeni. I teže se probijaju. Treba natjerati muškarce da te pročitaju. Da je, recimo, „Nesanicu“ napisao muškarac dizali bi ga u nebesa. Napisala ju je žena, pa su je gurnuli pod tepih. Možda ne bi da je bila lošija. Nema tu ravnopravnosti, iako se situacija naizgled popravlja. Sve je više dobrih spisateljica – pa ih se ne može ignorirati. Samo trećina njih može računati na neku nagradu, ali i to je više nego ništa, ako je to utjeha. Mislim ipak da su si žene izborile pravo na svoj glas. Više ih ni povijest neće moći ušutkati.
Kritike često uz vaš način pisanja spominju Joycea. Što biste vi rekli, koji su pisci/spisateljice na vas najviše utjecali?
Joyce je na mene utjecao kao pripovjedač, svojim „Dablincima“, ne kao pisac „Uliksa“. Samo je „Nesanica“ napisana nekim oblikom „toka svijesti“, ali tako kontroliranim da se jedva takvim može i nazvati. U ostalim knjigama su valjda problem duge rečenice….Izravno je na mene utjecao samo Albert Camus, dok sam pisala roman „Ništariju“. A neizravno su utjecali valjda svi moji omiljeni pisci, njih najmanje stotinjak, na čelu s Dostojevskim, Gogoljem i T. Mannom. Od svakog sam nešto naučila, jer spadam u generaciju koja se pisati učila čitajući knjige, a ne u „školama pisanja“. Kad bi podvukla zajednički nazivnik najvažnije čemu su me naučili jest kako biti iskren, kako govoriti istinu, a ne lagati i premetati prazne riječi. A tome u školama pisanja nikoga neće naučiti.
Foto: PR
