Ne mogu reći da imam slonovsko pamćenje, ali sjećam se kako smo (uz Pionire malene), 80-ih u školi pjevali Kad si sretan. Isto to pjevao je i moj stariji sin na početku svojeg školovanja prije 12 godina, kao i prošli mjesec moj mlađi prvašić. Dakle u školu krećemo učeći o sreći i kako je iskazati. Nažalost, većina djece već drugi tjedan školovanja shvati da škola i nije najsretnije mjesto na svijetu i s tugom u očima se prisjeća bezbrižnih vrtićkih dana. No što kada bi nas škole učile sreći? I ne, to nije tek utopija, nego takva mjesta doista postoje…
Zdravlje je ključan dio svakog sustava javnog obrazovanja, no često zaboravljamo da se ono ne svodi na prehranu i satove tjelesnog. Još 1947. godine Svjetska zdravstvena organizacija definirala je zdravlje kao stanje mentalnog i društvenog – a ne samo fizičkog – blagostanja. U to ime, danas sve više škola diljem svijeta u svoj kurikulum uvodi društveno-emotivne poduke, učeći djecu i mlade sposobnostima kao što su samosvijest, empatija i aktivno slušanje.Istraživanja su, naime, pokazala da su sretni ljudi uspješni u cijelom nizu područja, uključujući veze (ljubavne, prijateljske i poslovne), zdravlje, dugovječnost, zaradu i akademska i poslovna postignuća. Sretni ljudi bolji su pri izvršavanju više zadataka i lakše rješavaju i one dosadne među njima, oni su kreativniji, povjerljivi, spremni pomoći i društveni. Mogli bismo se stoga zapitati zašto to nije jedna od primarnih stvari koje učimo djecu od najmanjih nogu?! E pa, neki to i čine…
PRISTUP NA ISTOKU
Indija sve više pozornosti pridaje dobrobiti svojih najmlađih članova društva. Tako je u Delhiju ovoga ljeta u škole uveden Kurikulum sreće. Djeca stara od pet do 15 godina počela su učiti kako da sreću ne traže izvana, nego unutar sebe, pomoću pozitivnih emocija. Svi smo čuli za mindfulness, koji se kod nas obično prevodi kao usredotočena svjesnost, no taj pojam potječe iz drvene indijske riječi za sate, pa nije nimalo iznenađujuće da djeca u školama u Delhiju uče takvu vrst disanja, piskaranja i disanja.
Djeca svakodnevno sat vremena posvećuju ovim satovima sreće, na kojima se uče nositi sa svojim osjećajima (mlađi), ali i razvijati povjerenje, poštivanje, zahvalnost, brižnost i ljubav (stariji). Učitelji su primili detaljne naputke o podučavanju, kao i priče koje predstavljaju moralne znanstvene lekcije koje će učenicima pomoći u razlikovanju dobrog od lošega. U konačnici, djeci bi to trebalo pomoći da postanu značajni sudionici društva, pogotovo u suvremeno doba ispunjeno društvenim mrežama i smanjene ljudske interakcije, a nakon svega naučenog navodno će se znati uzdići iznad stereotipnih razmišljanja, nositi sa stresom i tjeskobom, razvit će uravnotežen pogled na svakidašnjicu, te postati odgovorna zrela bića.
Međutim, mišljenja stručnjaka o ovom programu prilično su polarizirana. Dok jedni napominju da se sreća ne može naučiti (o čemu filozofi od pamtivijeka raspravljaju), te da će ovo biti tek još jedan dodatni sat u ionako preopterećenoj satnici školaraca, drugi smatraju da je riječ o dobroj inicijativi koja bi, doduše, trebala rezultirati obraćenjem čitavog školskog sustava u sretno okruženje (isključivanjem ispita i učenja nepotrebnih, suvišnih informacija). Treći ipak napominju da je – u doba kad se djeca međusobno tuku zbog jednog ružnog pogleda i vrše samoubojstva zbog komentara na internetu – bilo kakva pomoć dobrodošla.
NI ZAPAD NE ZAOSTAJE
Na Zapadu se većinom uči da okolina kontrolira sreću pojedinca, pa društvo pokušava uspostaviti kontrolu nad svojom sredinom. Istočnjački filozofi, s druge strane, redovito su bili skloniji vjerovati tome da sami upravljamo svojom srećom, kroz naš um i način na koji percipiramo stvari, tako da možemo isključiti okoliš iz svojeg malog, privatnog oblačića radosti. No iako Zapad i dalje nije u potpunosti napustio svoju ustaljenu doktrinu, sve više naginje pronalasku mira i zadovoljstva (i posljedično, blagostanja) unutar sebe. Tako se sreća podučava i u školama u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Ne samo to, u potonjoj se očekuje da će program Gelukskoffer (kofer sreće) biti proveden u svim školama do 2020. godine. I na našem kontinentu cilj je djecu naučiti vještinama koje će koristiti njihovoj dobrobiti i osnaživanju te kako da uspostave ravnotežu između znanstvene i emocionalne inteligencije.
Djeca već uče kako samostalno odlučivati, biti odgovorna i samouvjerena, ali i kako pronaći zadovoljstvo i prednosti u timskom radu i pristupu.
KRAJNJI CILJ: OSOBNI RAZVOJ
Osobni razvoj trebao bi biti početna i završna točka obrazovanja, a temelji se na pozitivnoj psihologiji koja bi trebala uroditi vještinama koje će današnjim mališanima pomoći kako na tržištu rada tako i u unaprjeđivanju kvalitete života. Iako neki sve skupa otpisuju kao “psihološke bljezgarije”, pozivajući se iznova na premisu da se sreća ne može naučiti, nego iskusiti u izazovima svakodnevice, čak ni oni ne nude alternativu.
Da, potraga za srećom i njezino doživljavanje vrlo je osobno i za svakog različito iskustvo. Ovaj pristup, u svakom slučaju, mališanima ne može odmoći na tom putu, a budući da sreći svi težimo, i kad smo sretni, sve nam je lakše, ispunjeni smo i zadovoljni, te to širimo i na druge oko nas, što ne bismo počeli učiti o njoj u jednoj od najvažnijih organizaciji koja nas uvelike oblikuje na putu odrastanja – školi?!
