Charlotte Terry i Julianne Propsting dizajnerice su čija je prva kolekcija “Gone Bush” na njujorškom Tjednu mode zapela za oko mnogima, pa tako i nama. Razgovarali smo s njima

Nakon što su prikazali svoju prvu zajedničku kolekciju na Tjednu mode u New Yorku, Charlotte i Julianne drugi dan dočekali su pozivi novinara, pa čak i narudžbe za kolekcije. Rijetko koji urednik i buyer ostao je indifirentan na njihove krojeve koji su uspjeli u isto vrijeme biti toliko fashion, a toliko nosivi. Što možda ni ne čudi kad se ovaj dizajnerski tandem, koji stoji iza The Arlo Studija, pobliže upozna. Iako su obje velike zaljubljenice u modu, Charlotte Terry je nagrađivana dizajnerica sa završenim studijem dizajna, dok je je Julianne bivši high fashion model, koja je hodala pistom za dizajnere poput Giorgia Armanija i Vere Wang.

No uspjeh je čak i njih uhvatio nespremne: “To je sve bilo toliko neočekivano da smo se uhvatile kako se pitamo – što sad? Kao, idemo u produkciju, ili raditi za nekog drugog?”, smije se Charlotte. Na Tjedan mode došle su preko Global Fashion Collective organizacije, koja se trudi pronaći talentirane mlade dizajnere te njihov rad približiti svjetskom tržištu. I to je ono što se i dogodilo.

“Ujedno smo toliko bile fokusirane na dovršavanje druge kolekcije da nismo imale vremena razmišljati o reakcijama. No bilo nam je nevjerojatno gledati kako se kupci grupiraju, a mediji prate rad ovako malog brenda kao što je naš.”

Održiv i strastven dizajn

Kao što smo već spomenuli, ono što su mnogi hvalili kod njih jest uspješnost kombiniranja originalnosti i snažnog modnog izričaja, ali u isto vrijeme iznimne nosivosti komada. Ili, kako bi djevojke to opisale, “zaigran i sofisticiran” stil u kojemu “miksamo neobične krojeve i demi-couture kako bismo stvorile komade koje podignemo nekim neočekivanim detaljima i eksperimentalnim siluetama”, objašnjava mi Charlotte.

Grafizam, asimetrija i jedinstvene kombinacije boje bile su njihov lajtmotiv koji je osvojio mnoge. A što je kolekcija značila njima? Bile su inspirirane “vraćanju korijenima kako bi pronašle sebe. Kao rođenim Australkama, nostalgija nam je kampiranje s obitelji, kaleidoskop zemljanih boja, kakofonija cvrčaka u zaglušujućuj tišini pustinjskih noći. Sirova, stvarna sjećanja koja nas podsjećaju na to tko smo, otkud dolazimo i oblikuju smjer prema kojemu stremimo.”

A odrastanje u prirodi također ih je osvijestilo na njezinu delikatnost i snagu u isto vrijeme i to koliko priroda računa na nas da je čuvamo. Zato su se posebno usmjerile na održivu proizvodnju: “U skladu s trenutačnim pokretima održivosti, izbjegavamo serijsku proizvodnju. Koliko narudžbi, toliko komada, kako bismo mogli imati vremena educirati potrošača i omogućiti mu iskustvo nošenja divno skrojenih suvremenih komada.”

“Također smo jako strastvene oko toga da sve proizvodimo lokalno, te da surađujemo s lokalnim proizvođačima i umjetnicima. Inicijativa sadnje stabala naš je kontinuirani projekt kako bismo na svaki mogući način smanjili i ublažili naš ugljični otisak. Uz to, fokusirani smo na izradu odjeće koja se vrlo lako može mijenjati u veličini i na taj način im dajemo dodatni rok trajanja. Tako ako osoba koja voli naš dizajn “skine” ili “dobije” jedan broj, lako može i dalje nositi kupljeni komad. Štoviše, radi se o varijaciji u čak četiri broja! U dizajnu i kreiranju vodimo se i za principom minimalnog otpada kako bismo iskoristili gotovo svaki centimetar kupljene tkanine. Ono što ostane, pretvorimo u accessories, primjerice, u ovoj kolekciji to su bili remeni i šeširi”, kaže Charlotte. 

No osim povezanosti s prirodom, u ovom smjeru pogurnulo ih je i to što su ljute protivnice fast fashiona. Kao modne insajderice, imale su priliku “iza zastora” doživjeti koliku količinu otpada stvaraju određeni brendovi, zbog čega im nije palo na pamet biti dio tog svijeta, nego su svoj brend vidjele u potpuno drukčijem svjetlu. I za razliku od nekih drugih brendova koji su “toliko usmjereni na profit da im je održivost samo alat kojim će se početi baviti kad zarade određenu svotu novca i kad će im voda doći do grla”, kaže Julianne, ovaj tandem se od samih početaka odlučio usmjeriti na to da je održivost na prvome mjestu.

“Odlučile smo riskirati i ne pripremiti više od minimalnog broja modela koji su bili potrebni za reviju i to iskoristiti kako bi nas upoznali, povezali se s nama te kako bismo od samih početaka bili što više održivi. Pa čak i po cijeni toga da kupci odustanu kad čuju vrijeme čekanja. I to smo nastavili – ne proizvodimo dok naš model već nema svoj dom!” No, kako kažu, teško da se ta održivost može postići bez pomoći potrošača: “Iako brendovi pokušavaju inkorporirati jako puno tih principa u svoje poslovanje, potrebno je da potrošači svojom potrošačkom moći to i podrže, tj. da daju do znanja kako zahtijevaju moralnije i etično ponašanje od kompanija”, kažu ove dizajnerice.

No ako mislite da je takva roba preskupa i da vam održivo nije pristupačno, djevojke se ne slažu s vama. “Uvijek postoji opcija, pa čak i kad kupac ima jako ograničen budžet (kao što većina nas ima!), uvijek ima prostora za biti održiv i dobar prema prirodi. Istražite second-hand shopove, pronjuškajte događanja poput razmjene robe koji zasigurno postoje i u vašem gradu. Čak i s malim budžetom, pametni shopper može iskusiti radost mode te ujedno biti ekološki osviješten.”

A što je s modnom industrijom?

Da se loptica ne bi baš u potpunosti prebacila u kut kupaca, pitali smo djevojke – što je sa samom industrijom? Onda dobro zna da trendove ne prate samo trendseteri, nego je tu i svjesnost da su i oni način uklapanja u društvo, određenu supkulturu. Neki pojedinci kroz praćenje trendova imaju osjećaj pripadnosti, to jest ljudima se manipulira kroz prizmu koja nam je svima Ahilova peta, želimo se osjećati prihvaćeno.

“Vjerujemo da postoji prostor za trendove, ali ne brzinom kojom se to događa posljednje desetljeće. Kao što ste rekli, postoje supkulture i identiteti koje pojedinci komuniciraju odjećom i njome preuzimaju estetiku kolektivu. Ali većina tih trendova je već bila tu, s nama, tako da ako netko želi iskusiti trend na neko kraće vrijeme, nema potrebe da kupuje novu odjeću.

Međutim, potrebno je natjerati modnu industriju da uspori i revaluira svoje potrošače, kao što je i obveza svakog od nas da se educiramo na koji način utječemo na okoliš svojim modnim izborima. Možete se sljedeći put zapitati: ‘Trebam li opet potrošiti novac u serijski isproduciranom high street dućanu s lijepim krojenjem ili postoji alternativa?’ Neki lokalni brend koji je fokusiran na kvalitetu, dizajn i izradu odjeće koja traje?”

Budućnost održive mode

Charlotte i Julianne složne su u tome da je sljedeći veliki korak za održivu modu napraviti se dovoljno poželjnom kupcima da pobijede neodržive mode brendove. “Dizajneri moraju pronaći način kako napraviti odjeću koja je moderna i luksuzna, ali unutar parametara zahtjeva održivih principa – zapravo je to uistinu uzbudljiv izazov!”, smije se Julianne. Charlotte dodaje: “Događaju se uistinu zanimljive stvari u održivoj modnoj industiji: kompanije rade kožu od gljiva i listova ananasa, dok pokreti na svjetskim razinama sve glasnije pozivaju brendove na odgovornost i način rada.”

Postoji nekoliko istina kad je riječ o održivoj modi – jedna od njih je ta da ljudi neće prestati kupovati odjeću. Drugo je da se trebaju dogoditi prave, iskonske promjene iza koje stoje državne agencije i određena pravila koja moraju biti inkorporirana u DNK brenda. “Brendovi poput našeg mogu napraviti male i česte korake prema sve većoj održivosti, međutim moramo se udružiti jer teško možemo sami protiv uobičajenog načina rada golemih kompanija koje proizvode na tone i tone otpada koji se baziraju na fast fashionu i koriste destruktivne metode.”

 

Modeli: Alexis Brookins @_alexisb__ w/ Supreme Management NYC, and Angelina Pirtskhalava @angelinapirts w/ The Industry Model Management NYC

Fotografije: Tim Hoffman @timhoffman_

Make-up i produkcija: Tri – Anh Nguyen @makeupwithanh

Frizure: Orlando Palmer @hairbyorlando

OVAJ INTERVJU OBJAVLJEN JE U TISKANOM IZDANJU ČASOPISA GRAZIA BROJ 252