Sven Harambašić, koji stoji iza brenda Very Rare, nakon tri duge godine, napokon je izbacio novu kolekciju iz svoje multiplatformne radionice. Njegovi radovi su se od 2013. udomaćili u mislima i ormarima urbanijih ljubitelja mode, ali njegova kreativnost uvijek je prelazila polja glazbe, grafičkog dizajna, fotografije… Kako sam kaže, glavna misao vodilja, nikada mu nije bila ”idem pokrenuti brand”, već je bila raditi nešto svoje i kreativno. U početku su to najčešće bile fotografije skulptura na zagrebačkim fasadama, kombinirane sa stihovima Pusha T-a, koje bi zatim stavljao na Tumblr ili kao avatar na MSN-u. VERY RARE je uglavnom promatrao kao umjetnički projekt, no nakon što je prošao određeni period, shvatio je da je VERY RARE zaista i postao brand pa je u tom trenutku neke stvari odlučio standardizirati i podići na razinu iznad… Na sreću hrvatskih streetwear zaljubljenika među kojima smo i mi!
Često naglašavaš da Very Rare nije modni dizajn u svojoj srži, da se radi se o multidimenzionalnoj platformi, komuniciraš kroz fotografiju, glazbu, modu… Možeš uputiti naše čitateljice o kakvom se to konceptu radi?
Iako sam od samog starta naglašavao tu multidimenzionalnost samih izdanja, bijeg od etikete modnog dizajnera je djelomično bio motiviran i time što se nije radilo o ‘pravom dizajnu’ koji komunicira krojem i materijalom, već o streetwearu, koji je u to vrijeme još bio relativno daleko od današnjeg komercijalnog uspjeha i kvazistatusnog simbola. Odjeća mi je prvenstveno služila kao medij kroz koji mogu efektnije prenijeti poruku; zašto bi nešto bilo digitalni zapis na blogu ili MSN avataru ako može biti majica? S obzirom da je svaki početak težak, kompletni kreativni proces sam provodio sam, a ta praksa se onda, svjesno ili nesvjesno, održala s godinama. U međuvremenu, VERY RARE se razvio u raznim smjerovima; izašlo je nekoliko konkretnih modnih kolekcija, pedesetak (personaliziranih) 1/1 komada dorađenih kistom i patchevima, izložbe i instalacije, ‘zineovi, glazbene večeri i još mnogo toga. Upravo je izašla nova kolekcija *Tomorrow was the Golden Age* (unatoč tome što sam mislio da više nikad neću raditi ‘punu kolekciju’) i ona je vjerojatno najbolji pokazatelj te ‘multidisciplinarnosti’ – prethodio joj je ‘zine koji je kroz fotografiju i dizajn postavio koncept, slijedila joj je street kampanja s posterima koji prate koncept, a zatim je izašla i odjeća. Odjeća je dostupna mjesec dana i zatim se store opet ‘zatvara’ do daljnjeg.
Od ostalih projekata koji su gotovi ili dolaze u narednih nekoliko mjeseci, valja istaknuti staklene kolaže i custom tarot set koji sam radio s Chelsea Wolfe, vizuali za darkwave bend The Soft Moon, 1/1 pop-up store u Ljubljani, i konačno – dvije kolaboracije; mini-serija printeva koji kombiniraju moju fotografiju i rad jedne ilustratorice, te kolekcija jakni u suradnji s dizajnericom iz Egipta. I vjerojatno još niz stvari oko kojih ću se u međuvremenu sto puta predomisliti . Sve u svemu, čini se kao produktivan nastavak godine…
Kako to da si se odlučio s toliko platformi pristupiti?
Rekao bih da je to posljedica pretjerane potrebe za kontrolom i neponavljanjem; pretjerana kontrola se očituje kroz potrebu za nadzorom nad svim detaljima i cjelokupnom estetikom, a neponavljanje je jedan od glavnih razloga zašto ne funkcioniram kao ‘modni brand’, jer u protivnom mi ne bi trebale 4 godine da napravim novi ‘serijski’ hoodie. Iako se zbog periodičnih objava i relativne neaktivnosti na društvenim mrežama čini kao da imam duge pauze, to nije slučaj. Konstantno sam u radu i istraživanju te nove ideje imam gotovo svakodnevno, dobar dio ih obično i ostane ‘na polici’ jer ‘izgore’ prije nego što dobiju priliku, najčešće zato što sam kroz proces izvedbe naišao na nekakvu (za mene) novu metodu ili medij, te dotadašnji fragment odlučio učiniti centralnim dijelom; npr. tako je nastao i *Tomorrow was the Golden Age*.
S obzirom da sam gotovo u svim aspektima samouk, može se reći da putem VERY RARE nesvjesno testiram vlastite (kreativne) granice i mogućnosti. Također, takav pristup nerijetko i zakomplicira stvari jer ljudi u pravilu imaju potrebu etiketirati, i onda te svrstaju u kategoriju koja im se najviše svidi, zanemarujući ostatak.
Streetwear bi trebao imati karakteristike originalnosti, kreativnosti, nosivosti ali i svojevrsne neočekivanosti. Kako si doživio razvoj streetweara od undergrounda do svojevrsnog mainstreama i ulazak u visoku modu?
Pa ta tranzicija je po meni najviše post-produkt transformacije ‘fanova’ i kupaca u same kreatore; nedavno sam pročitao dobru rečenicu kako je kreativnost u 2018. zapravo ‘consumer revolt’, te da su kupci, umjesto da glasaju i ispunjavaju ankete o tome kakav proizvod žele, odlučili preuzeti stvar u svoje ruke i ‘stvoriti’ taj proizvod sami. Streetwear i glazba su dobri primjeri područja u kojima smo, zahvaljujući takvoj disruptivnoj inicijativi pojedinaca, dobili hibridne materijale na koje bi u nekom ‘standardnom sistemu’ čekali još dugo…
Razvoj streetweara kao takvog sam, u srži, doživio izrazito pozitivno jer je u neku ruku, slično kao internet, omogućio demokratizaciju ideja i bar nakratko poremetio neke vrijednosti na kojima se (modna) industrija temeljila godinama. ‘Mainstream’ kao takav je već standardna tema za prigovaranje u svrhu prigovaranja; ‘razvodnilo se’, ‘nije kao prije’ i slični navodi izrečeni u strahu za gubitak vlastitog identiteta, najčešće izrečeni od onih koji to nisu ni pratili u doba na koje se pozivaju.
Meni osobno je moda sporedna u odnosu na ljude iza brenda; zanimljive su mi njihove pozadine, inspiracije, kreativni procesi, side projekti i sl. – pogotovo u 2010ima, gdje je holistički pristup sveprisutan do te mjere da je postao meme. Da je rođen 1990. i da se cijela povijest pomakne naprijed, Peter Saville bi vjerojatno bio i streetwear dizajner koji DJ-a na rođendanskom domjenku Factory Recordsa. Mišljenja sam da upravo takve osobe čine razliku između autentičnih brandova i onih iniciranih potrebom za ‘slavom’, dobrim Instagram biom i ostalim nižim porivima.
Sve u svemu, streetwear trenutno ima lagani victory lap, i kada se sve zbroji, zaslužio ga je, sviđalo se to nama ili ne…
Kroz tvoj rad se osjeti da si preuzet idejom neke distopijske budućnosti. Otkud to dolazi?
Zapravo ni sam ne znam, tek sam nedavno to primijetio. Rekao bih da nastaje podsvjesno, a distopija kao takva je gotovo redovito unutarnje prirode, ne reflektira se nužno na vanjski svijet; promišlja naše propadanje, ali okruženje naizgled ostaje isto.
Pretpostavljam da sve polazi od prezasićenosti informacijama koje nisam u stanju filtrirati po važnosti, te nerealnom ovisnošću o produktivnosti. Kada toj (ne)produktivnosti dodamo strah od stagnacije i vrijeme koje prolazi pored nas, dobijemo ne tako svjetlu sliku budućnosti. Nastavno na to, scenariji očito dolaze sami od sebe…
Kako gledaš na društvene mreže i digitalnu revoluciju u kojoj živimo? Dotaknuo si se toga u aktualnoj kampanji…
Dobar dio nas još uvijek na internet gleda kao nešto apstraktno, ne razmišljajući o tome koliko je ‘stvaran’ i koliko su stvarne posljedice koje ostavlja na nama. Društvene mreže su nas sve prevarile, jer unatoč tome što se svi trudimo da i najsitniji detalji izgledaju sjajno, ne razmišljamo koliko olako dopuštamo da na vidjelo izađe ono najgore iz nas. U neku ruku čine daljnji korak u potvrđivanju zaključaka koji su proizašli iz Zimbardovog eksperimenta sa zatvorenicima na Stanfordu, ili šestosatnog performansa Marine Abramović iz ranih ’70ih, koji pokazuju koliko nam (kao vrsti) malo treba da dehumaniziramo ‘stvarne’ osobe ako im se oduzme pravo da reagiraju ili ih se gleda kao broj. Društvene mreže na prvi pogled osobe svode na ime koje nije uvijek pravo i fotografiju (po želji), stoga je druge vrlo lako percipirati kao podatak, a ne nekog tko stvarno postoji i ima unutarnji život, samim time postajemo okrutniji i ponašamo se kao da naše akcije nemaju posljedica, a to je vrlo opasna kombinacija.
U kampanji sam se više fokusirao na pojedinca kojeg ta nemoć čini anksioznim, a jednostavno ne zna odakle da krene kako bi nešto promijenio na bolje, te u konačnici najčešće odustaje jer je to korak koji zahtijeva najmanje truda. Kampanju sam snimio kod Richterovih raketa kod kojih me se najviše dojmio ‘labirint’ s garažama. Brutalističke građevine imaju tendenciju izazvati neku vrstu strahopoštovanja i osoba se pokraj njih čini nebitna; kada tu istu osobu svrstaš u neki od stanova u neboderu, svodiš je na ime / prezime, broj i prozor (što izgleda još gore ako neboder promatraš noću i samo neki prozori svijetle), to sam na prvu povezao s grobljem, koje te na sličan način standardizira i ‘poništi’ kao individuu, a u konačnici sam krug zatvorio paralelom s društvenim mrežama.
Bez obzira na sve, to su neke sveprisutne karakteristike ljudske vrste koje se konstantno ponavljaju, samo se kroz različite ere različito manifestiraju. Smatram da je digitalna revolucija odlična stvar jer nam je omogućila jednostavan pristup informacijama za koje bi u prošlosti trebali uložiti poprilično truda i vremena. Samim time, imamo mogućnost razvijati se kao niti jedna generacija do sada. Naravno, nije sve tako jednostavno i onda sami sebe bojkotiramo nedisciplinom, manjkom fokusa i sličnim početničkim greškama, što je posebna šteta za tranzicijske generacije koje imaju priliku uhvatiti ‘oba svijeta’.
Misliš li da danas mladi dovoljno kritički promišljaju, vidiš li tu neke trendove? S obzirom na to da nam se čini da svom radu pristupaš na način da želiš isto isprovocirati kod publike…
Zapravo mi je u ovom pitanju najbolje što sam se uvijek smijao sintagmi ‘mladi kreativac’ koju su mi često pripisivali u medijima, a sad me pitaš o ‘mladima’ pa sam to shvatio kao znak haha… Nemam neku namjeru pametovati o ‘mladima’ s obzirom da je to nešto što se ciklički ponavlja kroz generacije, nema objektivne odgovore na probleme i nikad nije imalo neku svrhu, osim romantizirati razdoblje svoje mladosti i isticati ga kao superiornog. Andrić je u ‘Nemirima’ to opisao kao ‘kažnjavanje mladih za vlastite bivše prijestupe’ ili kao ‘osvetu za svoju sadašnju nemoć’ i vidim neku istinu u tome.
Mladi u 2018., u odnosu na generaciju prije, vjerojatno gube u nekom ‘socijalnom’ segmentu, ali zato to nadoknađuju s nizom drugih prednosti koje su im dostupnije; na kraju dana, rezultat je otprilike isti, samo su odnosi sastojaka različiti; niz je toga što mladi mogu naučiti od starijih, ali i obrnuto, ovisno o željama i potrebama.
Što se kritičkog promišljanja tiče, smatram da nas je ova verzija interneta, koju imamo zadnjih desetak godina, sve pomalo oštetila, prvenstveno iz razlog što smo sami sebe doveli u situaciju gdje Internet sve rjeđe i rjeđe koristimo kako bi proaktivno pronašli odgovore na pitanja (i u startu ga koristili kao alat za istraživanje), već pristajemo na to da nam on sam da ono što procijeni da nas zanima (kroz društvene mreže i algoritme). Mladi su tu definitivno u minusu s obzirom da su od starta uhvaćeni u tu klopku i dobar dio ih web nije koristio izvan društvenih mreža. S druge strane, već od ranih dana razvijaju kreativne načine rješavanja problema koje vjerojatno nikad ne bi naučili da ih od puberteta ne proganja “seen”, ”last seen” i sl. problemi „koji život znače“.
Primarna uloga VERY RARE nikad nije bila isprovocirati reakciju kod drugih s obzirom da se radi o projektu koji je, prije svega, osobne prirode te su radovi funkcionirali kao alat s kojim zatvaram cikluse sam sa sobom. Češće se događalo da nešto ne objavim jer smatram da ne bi trebalo izaći u javnost, ali moram priznati da sam u zadnje vrijeme sve slobodniji što se toga tiče, tako da se ta aura, u takvom kristalnijem obliku, potencijalno prenosi i na druge…
Online dućan pronađite na linku.