Umjetnička se scena, unatoč svim preprekama koje joj postavljaju kulturne politike naših prostora, neprestano inovira i stvara još značajniju zajednicu. Karakteristično je za hrvatsku i regionalnu umjetničku scenu sve intenzivnija interakcija između nas kao publike, umjetnika i samih umjetničkih djela
Htjeli smo se pridružiti tom pozitivnom trendu i otvoriti dodatan prostor za interakciju. Donosimo Screensaver, digitalnu rubriku zamišljenu kao prostor predstavljanja umjetnika i njihovih radova s kojima se čitateljice i čitatelji portala i časopisa Grazia mogu izravno upoznati.
Svako izdanje donosi ilustraciju umjetnika koju publika može preuzeti i koristiti kao screensaver na svom mobitelu. Uz ilustraciju donosimo i razgovor s autorom, priču o ilustraciji te uvid u inspiraciju koja stoji iza njihovih vizualnih svjetova.
Prvi smo se put s radovima Ivana Stanišića susreli kad je ilustrirao promotivne materijale Festivala svjetske književnosti. Prisjećamo se impresivnog plavog kolorita kojim nas je, doslovce, uronio u knjigu, a potom i intervencije Drvo života u zagrebačkom KBC-u Rebro.
Tijekom godina su nas njegovi radovi nastavili pratiti na gradskim ulicama i postali oslikana kulisa kojom prolazimo, a potom smo nekoliko puta u ruke primili upravo knjige koje je ilustrirao, što se i dogodilo nedugo prije dogovaranja novog Screensavera s romanom Monike Herceg. Iako priznaje da ne naginje osobnim radovima, njegov je autorski potpis dovoljno snažan da ga prepoznajemo u različitim komercijalnim i drugim projektima. Istodobno se dovoljno asimilira u temu da, primjerice, na koricama knjiga ponajprije progovara sama priča.
Razgovarali smo s Ivanom o njegovu radu u različitim medijima, od ilustracije i dizajna knjiga do murala u javnom prostoru, o utjecajima koji su oblikovali njegov umjetnički put te o ravnoteži između prepoznatljivog autorskog rukopisa i prilagodbe svakom novom projektu.
Screensaver #5: Nostalgija ljeta
Ivan o ilustraciji:
“Ilustracija je inspirirana ljetnim večerima, atmosferična i nježna, a neka čitatelji iz nje ponesu malo nostalgije i sjete.”
Odrasli ste u Batrini, malom slavonskom selu. Često se govori o odlasku iz malih mjesta u potrazi za perspektivom, posebno kada je riječ o Slavoniji. Ipak, što je tijekom odrastanja u tom mjestu usmjerilo vaš put prema umjetnosti?
Ne mogu reći da je bilo nešto konkretno. Možda to što sam uvijek kao dijete dobivao pohvale da lijepo crtam. Naročito se sjećam komentara da ne prelazim crtu kada bojim! Vjerojatno su taj pozitivan odgovor okoline i podrška mojim dječjim crtarijama doprinijeli tome da se osjećam ugodno s olovkom u ruci te da se nastavim razvijati i obrazovati u području umjetnosti.
Jedan semestar proveli ste u New Yorku, gradu u kojem ste kasnije i izlagali svoje radove. Koliko nam je poznato, tamo ste završili kao prvi stipendist projekta koji je pokrenuo Mirko Ilić, legendarna figura domaćeg grafičkog dizajna. Postoje li određeni ljudi ili umjetnici koji su posebno definirali vaš put, pa i umjetnički izričaj?
Puno je tu faktora, na neki način sve s čime se susrećemo definira naš put, a time i umjetnički izričaj. Od srednjoškolskih simpatija prema modernom slikarstvu do suvremene konceptualne umjetnosti. S druge strane, možda i najvažniji utjecaji su oni mentora s kojima se mladi autor susreće kroz umjetničko obrazovanje, da ih sad ne nabrajam jer ima ih…
Od New Yorka je prošao popriličan broj godina. Biste li se danas vratili i stvarali u takvom gradu? Kako je boravak tamo promijenio vaš pogled na ono čime se bavite, ako ga je uopće promijenio?
Ne bih se vratio u NY kako bih stvarao, turistički svakako bih. Svakako mi je dao mogućnost novog pogleda na situaciju što mi je bilo vrlo korisno u formativnoj fazi. Sjajno je upoznati se s drugačijim obrazovnim sustavom, iskusiti novi pristup kreativnosti i više nego dobre uvjete koji ti nudi takva škola.
Velik dio vašeg rada čine naslovnice knjiga. Na tu ste temu, odnosno formu, i diplomirali, s nizom naslovnica za Andersenove bajke. Ilustriranje naslovnica čini nam se istovremeno vrlo zanimljivim, ali i izazovnim. Kako prenijeti esenciju priče tako da bude dovoljno jasna, a da pritom ne bude pretjerano doslovna? Kako pristupate svakoj knjizi?
Svaka knjiga zahtijeva poseban pristup jer i sama za sebe je umjetničko djelo te je potrebno ispratiti njenu autentičnost. Meni je to idealan teren za istraživanje i eksperimentiranje s vizualnim jezikom ilustracije i dizajna. Prenijeti esenciju knjige se može u bezbroj varijanti i sve one mogu biti točne. Treba pronaći jasnu metaforu, stil kojim ju nacrtati, pronaći kompoziciju unutar naslovnice, nijansu, font, svaki pomak utječe na cjelokupni dojam. Naslovnica je niz malih odluka koji ilustrator/dizajner donosi. Shvaćam rad kao kreativnu igru koja je svaki put nova, drugačija, uzbudljiva. Ponekad je teško, naravno, i može se činiti kao nerješiv problem, no rezultat na kraju uvijek dođe i donosi osjećaj zadovoljstva. A uz to, volim i pročitati dobru knjigu.
Osim naslovnica, okušali ste se u stvaranju vlastitih priča kroz slikovnice. Je li to nešto u čemu se potencijalno vidite i u budućnosti – u vlastitom autorskom (književnom) radu?
Naravno, slikovnice su mi draga točka u mom portfoliju. Mislim da nisam spreman iskušati se u pisanju autorske slikovnice, ali na ulogu ilustratora bez razmišljanja pristajem.
Murali su drugo veliko poglavlje po kojem vas poznajemo. U usporedbi s galerijskim prostorima, što vas privlači muralima? Također, kako izgleda proces njihova nastanka – ne samo ono što vidimo, nego i cijeli put do gotovog murala?
Murali su jako lijepo poglavlje za koje bih što češće htio imati priliku. Puni su interakcije, susreta s prolaznicima, ostavljaju trag u javnom prostoru. Osjećaj fizičke iscrpljenosti nakon oslikavanja velikog zida koji mi ponekad nedostaje dok radim u digitalnom formatu na knjigama. Proces kreće od promatranja okoline i osmišljavanja ideje – najvažniji dio. Nakon toga idu logističke stvari, dogovori, potvrde, nabava, te konačno realizacija, izlazak na ulicu s bojama i kistovima.
Kao i u glazbi ili bilo kojoj drugoj umjetnosti, ostati vjeran vlastitom stilu, a istovremeno ga nadograđivati svakim novim radom, djeluje vrlo izazovno. Kako u tome uspijevate i čime se pritom vodite?
Ako to uspijevam, hvala. Obično crtam kako mi se crta u tom trenutku, ne volim se držati striktno jednog stila, tada prestanem uživati u procesu. Iako se ne držim strogo jedne estetike, kažu mi da ipak moji crteži sadržavaju nešto prepoznatljivo. Valjda je to nešto prepoznatljivo moj senzibilitet, vjernost sebi? Ono čemu uvijek pridajem na važnosti je jasna metafora i čvrsta konkretna kompozicija, to su mi idejini principi od kojih ne odstupam i koji su mi važniji od samog vizualnog jezika. I naravno, da ja budem zadovoljan na kraju.
Postoji jedan vaš rad, “Pink Boy”, koji nam je posebno ostao urezan u sjećanje i izaziva vrlo osobnu reakciju. Općenito, kako balansirate osobne priče u svom radu? Koliko je vašeg životnog iskustva prisutno u radovima?
Moram priznati da nisam jedan od onih koji vole raditi osobne radove. Smatram se više primijenjenim umjetnikom i, srećom, uglavnom radim za klijente pa radu mogu pristupati s distance. Nešto moje uvijek ispliva, to je neizbježno, ali primijenjena strana kreativnosti mi je draža od izražavanja osobnog iskustva. Pink Boy je ipak iznimka.
Preporuke: 5 stvari za 5
- Knjiga: Ovdje počinje šuma Monike Herceg. A napravio sam joj i naslovnicu koja mi je baš draga.
- Film: Lijepa večer, lijep dan.
- Putovanje: Beč, volim bečke muzeje.
- Pjesme: Diskografija Bebi Dol.
- Umjetnici koje bih pohvalio: Pohvala svim umjetnicima jer uspijevaju biti umjetnici.
