Ako ste bacili oko na prvi ovogodišnji broj časopisa Grazia, mogli ste pročitati i da je jedan od trendova desetljeća osnaženje knjižnica kao centralnih mjesta kvartova. Istražujemo kako su se ova tiha mjesta othrvala svojoj ‘’neminovnoj’’ sudbini nudeći korisnicima kreativan i besplatan sadržaj – i postoji li za njih ipak svijetla budućnost
Ako ste imali knjižnicu u blizini, djetinjstvo ste jamačno, čim bi počela padati kiša i onemogućila vam igranje graničara ili gumi-gumija, provodili u knjižnici. Ušli biste u tu impozantnu prostoriju ispunjenu koricama knjiga, prelistavali slikovnice, a pokatkad biste taman stigli na slikanje temperama, izrađivanje figurica od gipsa, ili dobili kratku edukaciju o korištenju računala, koje je uvijek spremno čekalo negdje u kutu da se sva kvartovska djeca ondje okupe i zaigraju Minesweeper, ili neku kompliciraniju instaliranu igru. Čitaonice u knjižnicama bile su i mjesto gdje su se mogle besplatno pročitati sve dnevne novine, popričati sa susjedom o netom vraćenoj knjizi, ili pogledati u knjigu pojmova što znači riječ koju smo čuli za ručkom. A tek kad je stizao novi nastavak Harryja Pottera! Trčalo se u knjižnicu po jedan od 4 primjerka koji su imali dostupno. Međutim, nekako se, polaganim ulaskom raznih ‘’gadgeta’’, potreba za prostorom poput knjižnice izgubila. Pa, sve je bilo dostupno na računalu, a kasnije i na mobitelima! Od toga kako izraditi brodić od papira, pa sve do prijevoda nekih riječi ili činjenica na Wikipediji. Tako su i djeca, umjesto da se kad počnu padati prve kapi kiše zapute u obližnju knjižnicu, sada ostajala zaštićena ispod haustora, gledajući neki video na ‘’najboljem’’ mobitelu od sve djece. Kad se tome zbroje već desetgodišnja proricanja sudbine (kako tisku tako i knjižnicama), koja su na razini bilo kojeg Doomsdaya, gotovo da samo čekamo da prostorije knjižnica zamijene ogromnim serverima namijenjenim nekom tehnološkom divu. Međutim, stvarnost je ipak, nasreću, manje dramatična.
MITOVI O ZASTARJELOSTI
Debata o tome jesu li javne knjižnice na putu zastarjelosti pojačala se posljednjih godina. Mogu li te institucije preživjeti, kad su sve informacije iznimno dostupne, a čak se i knjige mogu dobiti i čitati na e-readeru, i to brzinom jednom ‘’klika’’. Međutim, Gallup, američka analitička i savjetodavna tvrtka sa sjedištem u Washingtonu nedavno je objavila istraživanje koja dokazuje da je posjet knjižnici bio “daleko” najčešća kulturna aktivnost među Amerikancima prošle godine, i pobijedila čak i kinodvorane! Čini se da je trošak ključni faktor pokretanja ovih trendova. Posjeta knjižnici je besplatna, kao i različite usluge koje knjižnice nude, uključujući Wi-Fi. Zapravo, studija istraživačkog centra Pew provedeno 2016. godine otkrila je to da, iako većina ispitanika posjećuje knjižnice kako bi posudila knjige, 29 posto onih koji idu u knjižnicu starijih od 16 godina otišlo je ondje koristiti računala, elektroničku građu, internet ili javnu Wi-Fi mrežu. Uz to, brojni pohađaju razne radionice – koje često nemaju nikakve sličnosti s književnosti. Riječ je o natjecanju u šahu, učenju šivanja, predavanja o cijepljenju, izložbi (ne samo starih izdanja, već i slika te fotografija).
Upitali smo Saru Barba, apsolventicu bibliotekarstva i urednicu emisije Knjiški moljac na Radiju Student, smatra li da su knjižnice ponovno postale središte okupljanja ili je taj trend cijelo vrijeme tiho prisutan: S obzirom na predrasude o knjižnicama kao o mjestima gdje moramo biti tiho, a knjižničari su dosadne i stroge osobe koji nas upozoravaju svaki trenutak na glasnoću, djeluje kao da knjižnica više nije mjesto druženja i okupljanja, odnosno trećeg prostora novijeg datuma. Međutim, ja nemam takvo iskustvo. Prije više od 20 godina, postala sam članica knjižnice i od upisa, tamo sam provodila gotovo svaki dan. I to ne nužno čitajući, možda čak najmanje čitajući… preslušavanje prvih CD-a, PC igrice, razne radionice od izrade karnevalskih maski do pretraživanja kataloga… Ona je uistinu za mene bila prostor u kojemu se jesam prvotno družila, a tek onda posuđivala knjige. Takvi programi u knjižnicama nisu novost, samo knjižnice napokon pomalo u svoje poslovanje (sporo i tegobno rekla bih) uvode i marketing, stoga ti programi dolaze više u svijest šire publike, a znamo da je publika knjižnica ukupna javnost, od mama i beba do beskućnika ili umirovljenika.
UKORAK S VREMENOM
Osim marketinga i informacija o događanjima dostupnim na web-stranicama, diljem svijeta se u knjižnicama djecu uči vještinama pismenosti – i to onoj tehnološkoj. Naglasak je na STEM-u (znanost, tehnologija, inženjerstvo, umjetnost i matematika), a na nekim je mjestima moguće posuditi i tablet. Da ne mislite da je to samo u nekoj Danskoj ili Švedskoj, u trenutku pisanja ovoga teksta jedna zagrebačka knjižnica organizira radionice za programiranje micro:bita. Ako niste razumjeli o čemu je riječ – upravo to znači da knjižnice nesumnjivo idu ukorak s vremenom, kao i da su svojevrsni javno dostupni ‘’community hub’’. S tim se slaže i Sara: Iz moje perspektive knjižnica je community hub. Prebacivanje fokusa sa samog fonda knjiga na korisnika ključno je kada govorimo o knjižnici kao središtu zajednice. Knjižnica više ne može biti samo servis posudbe i povrata knjiga, ona prirodno preuzima ulogu trećeg prostora, odnosno središta zajednica. Smatram da knjižnice imaju svijetlu budućnost, pod uvjetom stalnog rada na svojim uslugama, prezentaciji u društvu i prilagodbi zahtjevima suvremenog korisnika. Ipak, nemoguće je zaobići činjenicu da knjižnice trebaju podršku svojih osnivača i sponzora kako bi uspješno balansirale financijama i zahtjevima korisnika.
A BUDUĆNOST?
Upravo je mogućnost, količina i redovitost financiranja ono što bi moglo ‘’presuditi’’ knjižnicama, i to najviše onima u manjim gradovima, a koje većinom ovisi o izvorima financiranja tijela države. U Velikoj Britaniji je, primjerice, prije nekoliko godina došlo do zatvaranja stotina knjižnica zbog vladinih rezova, a predviđanja su da će se taj negativni trend još više pojačati. Nažalost, kaže nam Sara, upravo su male lokalne knjižnice, koje su bile vodeće u postavljanju knjižnica kao središta zajednice gdje je moguće i družiti se, ali i saznati apsolutno sve što nam padne na pamet, prve na odstrelu, odnosno prijeti im zatvaranje. Prvenstveno jer se ondje ljudi češće iseljavaju, a knjižnica bez korisnika nije knjižnica. Gledajući samo nekoliko minuta popis događanja, vidljivo je da hrvatske knjižnice pokazuju inovativnost, kreativnost i volju za održavanjem svoje lokalne zajednice, i uistinu jesu javno dobro koje u konačnici doprinosi porastu obrazovanog stanovništva (koje, uvijek vrijedi ponoviti, dovodi do smanjenja nezaposlenosti, doprinosi demokraciji i ravnopravnosti spolova). Knjižnice štite kulturno nasljeđe, želju za znanjem, pomažu nam da učimo jedni o drugima i doprinose očuvanju zajednica. Odlazak knjižnica ne bi samo značio prijelaz na e-čitače, već prijelaz u neku stvarnost u kojoj se ne vrednuje osnaživanje pojedinca. A to nikako ne želimo, zar ne?
