Life coachevi, astrolozi, učitelji joge, šamani i ostali gurui današnjice dijele svoje recepte sreće svakome tko ih želi čuti, putem društvenih mreža, radionica i raznih konferencija. Hipermeditacija koja ne dolazi bez kontradikcija i negativnih posljedica
Jeste li otvorili svoje čakre, ponovili svoje mantre, podignuli razinu kundalini energije, bukirali svoj sljedeći transformacijski retreat i bili na oprezu da ne propustite prolaz Merkura prije punog Mjeseca kako biste se odrekli starih uvjerenja koja vas sprječavaju u novim pomacima u životu? Skrolajući društvenim mrežama, prikupljamo i čuvamo mnoge well-being metode, svaki tjedan izlaze nove hit knjige o snazi pozitivnog razmišljanja te kako raditi na osobnom razvoju ili biti razočarani sobom samima ako to ne radimo… Ali uz toliku količinu informacija, osjećamo li se uistinu bolje? Čini se da to ipak nije tako… Ali kako je to moguće? Industrija self-helpa, vrijedna 12 milijardi dolara (!) sastoji se od knjiga, konferencija i audiokaseta i govori nam o malim promjenama koje trebamo napraviti kako bismo došli do onog (neuhvatljivog) osjećaja konstantne sreće i ispunjenosti, od vizualizacije svojih ciljeva do skidanja težine i čišćenja sobe.
Paradoks self-helpa
Od kasnih 90-ih, ova industrija dobila je znanstveni pandan u vidu “pozitivne psihologije” na čelu s bivšim predsjednikom Američkog udruženja psihologa, Martinom Seligmanom. Njegove ideje “naučenog optimizma”, zajedno s konceptima poput mindfulnessa, postali su dio uvriježenog razmišljanja kako možemo i trebamo poboljšati svoj svakodnevni život. “Ušli smo u eru ‘fast well-beinga’. Konzumiramo mnoštvo disciplina u istom trenutku i želimo instantne rezultate. Svi smo u žurbi i svi želimo sve i sada. Ne moram ni reći da takav pristup samo ‘dolijeva ulje na vatru’ već postojećeg problema”, zapisao je u svojoj knjizi “What is hypnosis by François Roustang” Léonard Anthony.
A sudeći prema psihologu Edgaru Cabanasu i sociologinji Evi Illouz, autorima knjige “Manufacturing Happy Citizens”, ova “znanost sreće” često povlači, to jest izaziva određenu razinu neugode, ponajprije zato što nas smatra apsolutno odgovornima za sve što nam se događa.
“Ne biti sretan postao je sinonim sa ‘ne htjeti’ biti sretan te se zato danas smatra svojevrsnim defektom, razlogom za sram, znakom da ne radimo dovoljno na sebi, da imamo disfunkcionalnu psihu, pa se čak nesretne ljude bez zadrške etiketira kao neuspješne”, piše u knjizi.
Vrlo brzo nas može preplaviti osjećaj da ne ulažemo dovoljno pozitivne energije u svoje ponašanje i odnose, ne uzimamo dovoljno vremena za sebe, ne prakticiramo jogu, ne dižemo se dovoljno rano kako bismo upijali “rađanje dana i novih mogućnosti”. “Well-being” je paradoksalno postao kamen osjećaja krivnje koji nas vuče prema dolje. Navodi nas na toksičnu ideju kako nismo dovoljno dobro te kako moramo napraviti sve što možemo da nam bude bolje. U isto vrijeme, stvari stvarno nisu tako loše ako ih gledamo kroz povećalo iskrenosti, a ne kroz Instagram filtre. “Ljudi su postali uvjereni da je jedini normalan način života, možda bolje rečeno, onaj najproduktivniji i najbolji, kad se neprestano brinemo oko toga što radimo i ne radimo dobro te kad konstantno radimo neke popravke na sebi.” piše Edgar Cabanas
Doista pronaći svoj put
Naravno da se osobni razvoj kao koncept ne treba odbaciti u popunosti, samo ga moramo ispravno prakticirati. Kako su već naglasili mnogi psiholozi i kao što se može pročitati u navedenim knjigama, najvažnije od svega je da to radimo onako kako nama odgovara i da ne projiciramo slijepo tuđe živote i iskustva, nego one koji odgovaraju nama kao individuama. Samo zato što je vaš prijatelj rekao da je pronašao životni balans u spavanju i meditaciji ne znači da će to isto funkcionirati i kod vas. “Ključ prakticiranja bilo čega nije u tome da se fokusirate na rezultat, nego samog čina toga da si dopuštate brinuti se za sebe”, česta je mantra Elodie Garamond, koja ovaj pristup inzistira kod svojih učenika u svjetski poznatim Tiger Yoga klubovima, čija je osnivačica.
Tim putem rijetko se događa nešto jako spektakularno, suprotno onome što mislimo da se treba dogoditi. Taj put ne znači da ćemo zalupiti vrata pred šefom i nikad se više ne vratiti, promijeniti iz temelja svoje tijelo ili otkriti umjetnički talent za koji nismo znali da ga imamo. Ozbiljne životne probleme ne možemo riješiti kroz par pravilnih udisaja i izdisaja. “Za prave probleme tu je psihološka terapija. Osobni razvoj nije cilj, nego put”, kaže Leonard Anthony. A na tom putu, ono što možemo jest postupno učiti voljeti sebe same svakim danom sve više.
Pa koji bi to bili onda konkretni koraci na ovom putu? Kako iz šume informacija razaznati i primijeniti one dobre za nas? “Prvi korak je ne napraviti ništa, nego samo usporiti”, kaže Leonard Anthony. “Ne možete istraživati i osluškivati sebe ako jurite.”
Na ovom svijetu događa se puno više stvari nego što to mislimo, a ključ razvoja možda nije tamo gdje mislimo da ga trebamo pronaći, na nečijem feedu ili u knjizi ukrašenoj trešnjinim cvijetom. Možda vam pravi pristup dođe dok sjedite u dvorištu svoje kuće, na plaži ispod kokosovog oraha, u društvu prijatelja, promatrajući ljude na ulicama ili gledajući u čisto plavo nebo.
