Vrijeme koronavirusa tipa COVID-19 ostat će iz više razloga zapamćeno kao jedno od najspecifičnijih trenutaka u novijoj povijesti. Samoizolacija, pustošenje dućana, milijunski gradovi i države u karantenama… Ali prvo, kako doćI do njezinog kraja?
Kad smo početkom godine prvi put ugledali naslove “Iz minute u minutu ravno iz Wuhana” na domaćim portalima, rijetko tko je pomislio da će isto biti trenutak koji će iz temelja promijeniti svakodnevicu cijelog svijeta, utjecati na daljnji tijek gospodarstva, a prema nekim zloslutnim najavama, čak voditi i do nove recesije. Danas, u trenutku pisanja teksta, imamo situaciju da je u svijetu zaraženo oko 250.000 ljudi s približno 10.5000 umrlih. Od toga, u Hrvatskoj brojka zaraženih, tek je, nasreću, prešla troznamenkasti broj. Dok po broju zaraženih Kina još predvodi s 80.000 ljudi, iza nje je Italija s približno 40.000 ljudi, zatim Španjolska pa Iran, Njemačka, Amerika… No, iako rigorozne mjere koje se provode kako bi se obuzdala ta pandemija odaju dojam da se radi o jednom od četiri jahača Apokalipse, vrlo je bitno shvatiti realne okvire opasnosti od koronavirusa, kao i da je možda najveća opasnost COVID-19 takozvana “moralna panika”, izraz koji je tako fantastčno upotrijebio Miljenko Jergović u svojoj kolumni, sumiravši zašto se možda u cijeloj priči ne trebamo plašiti virusa, već se trebamo plašiti – sebe samih.
OPASNOST PANIKE
“Pojam pandemije treba demistificirati, to nije izraz koji u sebi uključuje nekakvu zombi apokalipsu. Ono što sada vidimo ne govori ni u prilog tome da je ovdje riječ o tzv. bolesti X, stopa smrtnosti, prema informacijama koje su nam dostupne, sigurno je oko 2-3 %, no treba naglasiti da velik broj ljudi koji je zaražen nije dijagnosticiran jer ne pokazuju simptome pa ne traže pomoć liječnika“, rekao je u jednom intervjuu virusni imunolog prof. dr. sc. Luka Čičin Šain, koji radi kao profesor na Helmholtz centru za infektivna istraživanja u Braunschweigu, koji se bavi istraživanjima u potrazi za novim antibioticima i cjepivima. A ako ste pročitali ili poslušali bilo koji drugi intervju s nekim od naših najvećih stručnjaka na navedenom polju, poput dr. Igora Rudana, prof. dr. sc. Alemke Markotić ili prof. dr. Ivana Đikića, postat će vam vrlo brzo jasno da su mnogi pali pod utjecaj senzacionalizma koji nimalo ne pomaže konačnom cilju, prolongirajući rješavanje situacije. Najbolji primjer za to je možda prebjeg Talijana u Istru kad se proširila vijest o stavljanju Italije pod karantenu, čime su ugrozili i prolongirali mjere zaštite, u isto vrijeme bježući od kućne izolacije u društvu najbližih i činjenici da gotovo 90 % zaraženih ima iznimno blage simptome poput temperature, glavobolje,otežano disanje, umor i kašalj te da su ugroženi “… oni koji su stariji i s težim kroničnim bolestima, koji su na kemoterapiji, dijalizama, na transplantaciji i općenito podložniji infektivnim bolestima“, rekla je prof. dr. sc. Alemka Markotić, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti Fran Mihaljević.
SLUŠATI ZNANSTVENIKE
“… za sada, ni uz najbolju volju, nemam pouzdane brojke koje bi ukazivale na to da je panika potrebna, a trenutačne stope koje se navode za COVID-19 i dalje su mješavina bolničkih epidemija i onih u zajednici“, napisao je dr. sc. Igor Rudan na svom Facebook profilu dodatno razjasnivši svoje mišljenje u intervjuu. “Dosad smo imali već četiri tipa koronavirusa koje nismo smatrali posebno važnima jer su uzrokavali običnu prehladu. No, već je 2002. godine postojao koronavirus koji je prvi put ubio čovjeka. (…) Znanstvena zajednica je za to znala, no ne i javnost jer nije uspjelo doprijeti do nje. Brzo se sve razlilo, ali i zaustavilo. Zarazilo se 8.000 ljudi, umrlo 800, znači smrtnost je bila 10 %. Suzbili smo virus jer je taj od tri varijante imao najbolju – mogao je prijeći s čovjeka na čovjeka samo kad je čovjek već počeo pokazivati simptome. Kod aktualnog je problematično to što se širi u fazi inkubacije. (…) Da je njegova stvarna smrtnost 2 %, što nije, to bi značilo da bi na cijelu populaciju zaraženih u Hrvatskoj umrlo oko 80.000 ljudi, što je veličina maksimirskog travnjaka i tribina. I to je najcrnji scenarij. A nije 2 % iz sljedećeg razloga. Prvi pacijenti u bilo kakvog pandemiji su najugroženiji i najosjetljiviji pacijenti jer je virusu najlakše skakati na ljude koji imaju oslabljen imunosustav. U početku je stopa smrtnosti puno viša nego što je kasnije. U početku se nije znalo što se događa, zarazili su se zdravstveni djelatnici, koji su zatim zarazili još veći broj pacijenata u Wuhanu, koji su najosjetljiviji pacijenti. Prvi oboljeli bili su na kemoterapjiama, astmatičari i slično. Naravno da je bila visoka stop smrtnosti, zdrastveni sustav nije bio pripremljen. Dodajmo k tome još da su kasnije u bolnicu išli samo oni koji su se najgore osjećali i koji su čekali u prosjeku 10 do 12 dana sa simptomima. To je slučaj u cijelom svijetu i to znači da se taj omjer zaraženih i umrlih većnom odnosi samo na najteže slučajeve, ne na sve zaražene. (…) Podcijenili smo stopu smrtnosti jer se smrtnost tek događa, ali smo podcijenili i stopu zaraženih jer je ona i 10 puta veća. Moja procjena je bliže smrtnosti od 0,5 do 1 % (op. a. tu statistiku počele su koristiti i medicinske publikacije). Gledao sam situaciju izvan Wuhana, tamo je čak i službena statistika bila oko 0,4 %, s time da su ljudi koji su došli u bolnicu bili uglavnom stari ljudi, u prosjeku stariji od 60 godina. Dolazimo do toga da čak i taj postotak možemo aplicirati samo na populaciju koja je stara jer mladi ili neće imati nikakve posljedice ili će imati blage. I da se vratim na stadionsku analogiju – ostala je samo sjeverna tribina. To podijelite i ostaje vam 500-1000 umrlih ljudi, što je usporedivo s cestovnim nesrećama. U Hrvatskoj od gripe, za koju postoji cjepivo kojim se cijepe najugroženije skupine, umre direktno oko 100 ljudi godišnje, a posljedično i 500. Znači, kada bi kopirali ono što je napravila Kina i preslikali njihove brojke, to bi značilo da bi u Hrvatskoj imali 14 umrlih – s time da nismo uzeli u obzir kako je to Kina nespremno dočekala, a mi sad već znamo s čime se borimo.”
USPOREDBA S GRIPOM
Dok mnogi s jedne strane senzacionalistički izvještavaju o ovom virusu kao nekoj novoj vrsti zombie apokalipse, drugi ga pokušavaju “umanjiti” uspoređujući ga s gripom. No, kako bi vam svaki epidimiolog rekao, činjenica da se radi o virusu koji se ponaša poput gripe prilično je ozbiljna. Opasnost od gripe je iz mnogih zdravstveno-statističkih razloga i zbog procjepljivanja podcijenjena. “Zna se što za epidemiologa znači “teža gripa“. To znači više od 650.000 umrlih u svijetu svake godine čak i uz cijepljenje, a i bitno više umrlih ako ga nema. Zato sam dodao i kako je potreban oprez, ali ne i panika. Jer, ako ne paničarimo oko stotina umrlih od gripe u Hrvatskoj svake godine čak ni do te mjere da se ljudi idu cijepiti protiv nje, ili ako Talijani ne paničare oko 7.000 do 24.000 umrlih od gripe svake godine u Italiji, zašto bismo sada odjednom paničarili? Koronavirus je, barem za sada, još uvijek vrlo daleko od tih brojki smrti u obje zemlje, a Kinezi su svima pokazali da se bolest može zaustaviti karantenom. Zašto onda paničariti?, napisao je dr. sc. Igor Rudan na svojoj društvenoj mreži. Za primjer, dosad je ove godine od gripe umrlo gotovo 110.000 ljudi, a nije naodmet spomenuti još gore statistike, poput one da u svijetu svaki dan umre 8.000 djece od gladi, to jest 20.000 osoba dnevno.
Dodatno, bitno je napomenuti da je Italija imala specifičan splet faktora – u vrijeme kad je bolest krenula, tamo je bilo puno turista iz Kine, počinjao je Venecijanski karneval koji je privukao još veću migraciju ljudi; sjever Italije gusto je naseljen dio, s dosta starijeg stanovništva. Štoviše, Italija je druga država na svijetu po starosti stanovništa, iza Japana. Kultura im se bazira na puno bliskih kontakata i druženja te su obiteljski iznimno bliski, zbog čega je zaraza bila puno intenzivnija. Sličan je primjer Wuhana, gdje je potpuno normalno da u obiteljskoj kući žive dvije-tri generacije.
Također, prekjučer su iz Italije stigli podaci, a koje je razložio Bloomberg, koji vrlo jasno pokazuje da je prosječna starosna dob preminulih u Italiji 80 godina, a klinička slika takva da je njih 99% već imalo jednu do tri bolesti.
Kao što se često napominje u znanstvenim krugovima, epidemiolozima je opasnija bolest ona koja može ubiti više ljudi. Za sada je to još uvijek gripa, čak i uz cijepljenje. Gripa je ove godine ubila oko 110.000 ljudi, bez obzira na cijepljenje, a COVID-19 nakon tri mjeseca širenja dosegnuo je oko 10.500 umrlih. U Italiji je, prema ispravno provedenim istraživanjima i izračunima, koji su uzeli u obzir i izravne i posredne smrti, gripa ubijala od 7.000 do 24.000 ljudi godišnje u prošlom desetljeću. U SAD-u gripa odnese između 20.000 i 50.000 žrtava svake godine. U oba slučaja, te brojke vrijede uz procijepljenost ugroženih, što znači: da nemamo cjepivo, bile bi puno veće.
KAKO SE DRŽAVE BORE I ZAŠTO
Najveći problem ovog virusa nije ono što nam on može učiniti jer više od 85 % zaraženih ima blage simptome, nego brzina zaraze koja, kad počne eksponencijalno rasti, može dovesti u opasnost mnoge ugrožene skupine zbog nedostatne zdravstvene skrbi. A ključna stvar je, ako je zdravstveni kadar preopterećen, pomoć će teško dobiti bilo tko, od osobe koja ima grlobolju, osoba koja zahtijeva operaciju ili dijete koje dođe s opeklinom. Tako bi posljedične žrtve mogle biti veće od mnogo nam poznatih stvari. Zato su Španjolska, Italija, Francuska, Norveška, Njemačka, Irska i mnoge druge države donijele odluku o karanteni.
Međutim, nisu se svi odlučili na isti put. Boris Johnson i njegova Vlada smatrali su da ljudi nisu dovoljno disciplinirani da bi im se mogla nametnuti karantena te da to nije najracionalniji potez kad se stavi u kontekst dalekosežnih posljedica na gospodarstvo i samim time na društvo (otkazi, neplaćanje kredita, depresija…). Oni su pozvali starije osobe na što veću samoizolaciju, a mlade da nastave svojim životom i time se vrlo vjerojatno oko 40 % njih zaraziti koronavirusom.
Tim radikalnim pristupom, Velika Britanija bi morala pretrpjeti oko 30.000-50.000 smrtnih ishoda, ali bi se čak 40 % stanovništva “procijepilo”. Time bi u znatnoj mjeri zaštitili ostale, koji bi mogli izaći iz izolacije tijekom ljetnih mjeseci, kada bi širenje ovog virusa trebalo postati otežano. Taj broj smrti bio bi usporediv s težim gripama, koje na Otoku odnesu i do 30.000 života godišnje. “Time Britanija već prihvaća da će koronavirus ostati s nama te će se, kao i gripa, vjerojatno javljati i kružiti svijetom svake nove zime. No, plan se potpuno oslanja na to da će imunost onih koji prebole zarazu doista biti trajna, a ne samo kratka, u što nitko ne može biti siguran, barem ne još neko vrijeme dok se to ne ispita“, kaže dr. Rudan. Danas se čini da su promijenili ploču, ali tko zna hoće li nas dočekat još jedan spin.
ŠTO DALJE?
Čini se da, nažalost, ova situacija ima samo dva crna scenarija: prvi je da države nastave s karantenama te na taj način pokušavaju obuzdati virus koji bi mogao naškoditi našim najugroženijima, što će neminovno dovesti do velikih ekonomskih posljedica, a to će možda posljedično imati sličan efekt: pad gospodarstva, nepostojeće turističke sezone, otkazi, nelikvidnost, depresija, opterećen državni budžet koji neće moći imati dovoljno za sve, pomoć poduzetnicima, mladima, obrazovanju i na kraju zdravstvenom sustavu, čime se vraćamo na početak priče. I na kraju, oni koji su spašeni od koronavirusa nastradat će od bolesti koje će biti posljedica novog vala siromaštva i recesije. Samo, te bolesti i smrti neće se događati pred kamerama i za njih nitko neće prozivati premijera, ministre i vladu. Ali za doslovno svaku smrt od koronavirusa hoće. No, bitno je spomenuti da u ovoj scenariju postoji šansa – ako se pridržavamo mjera koje su poduzete i ako se ne stvara pesimistična atmosfera. Kratkoća trajanja i jasna volja država i njezinih stanovnika da se što prije vratimo u normalu, što se iskazuje državnim mjerama za pomoć i nekupovanjem 367 kilograma brašna i 45 kilograma šećera stvarajući apokaliptičnu atmosferu, može dovesti do manjih dalekosežnih posljedica. Kompanije nekad donose odluke o drastičnim rezovima i prije vremena kako bi prolongirali ostanak na tržištu. Ne zato jer situacija to zahtijeva nego na temelju projekcija kako će se potrošač ponašati u budućnosti. Ako živimo u strahu i strepnji, akumulirat ćemo novac, zato će kompanije svaku takvu strepnjom ispunjenu atmosferu povezivati sa smanjivanjem buduće potrošnje. Kako bi izbjegli bankrot, krenut će otpuštati radnike, i samim time doprinijeti stvarnom padu potrošnje.
Drugi, onaj početni Borisa Johnsona i njegove Vlade, kao soluciju vidi da to počnemo prihvaćati kao neki novi oblik gripe koji ćemo morati “pretrpjeti” dok se ne nađe cjepivo. Ovo se naizgled doima dugoročno smislenijom jer je mogući utjecaj na gospodarstvo nesrazmjeran opasnostima virusa i postocima koji se spominju. Problem u tom pristupu jest, međutim, što bi se trebalo vrlo točno moći procijeniti koliko će ljudi umrijeti, tj. kockati se sa sigurnošću koju znanstvenici imaju u stopu umiranja od virusa u zajednici. Osim zastrašujuće činjenice da svjesno dopuštamo smrt nečijim roditeljiima, bakama ii djedama, uvijek postoji mogućnost da to postane neizdrživo zdravstvenom sustavu te da će se na popisu žrtava naći i oni koji pravovremeno neće dobiti zdravstvenu skrb. Bez obzira na dob i kliničku sliku.
Iako velika većina zaraženih – prema zadnjim podacima, gotovo njih 90 % – ima blage simptome, broj osoba s teškim simptomima koji zahtijevaju intenzivnu skrb ne smije narasti naglo. Ako se dogodi eksponencijalni rast, zdravstveni sustav ne može svima u isto vrijeme osigurati dostatnu skrb.
Ne smijemo opteretiti zdravstveni sustav iz jednog jednostavnog razloga – kako bi svi pacijenti, bez obzira na tip bolesti i starost, dobili pomoć koja im je potrebna
Svega mjesec dana odgovorne izolacije može nas spasiti od godina recesije i nepravodobne zdravstvene skrbi.
BORBA DO KRAJA?
Kao što smo naveli procjenu Rudana i mnogih medicinskih publiikaciju, koji koronavirus ipak svrstavaju u 0,5 do 1 % smrtnost, to je stavlja taman na rubnu granicu oko koje se može razmišljati o takvom pristupu, a da broj umrlih od epidemije približno odgovara predviđenom broju naknadno umrlih zbog recesije. Objektivno racionalni put jer bi umjesto oko 60.000 umrlih u 2020. u Hrvatskoj imali oko 70.000 umrlih, a život bi se nastavio dalje i ne bismo imali naknadne posljedice na gospodarstvo, život mladih, natalitet i slično… No je li time i ispravan?
Ovakve situacije su testovi za čovječanstvo, za ono što nas čini zajednicom i za ono ljudsko u nama. Jedino nam preostaje boriti se do krajnjih granica i u hodu smišljati kako ćemo se boriti sa sljedećom preprekom. Jer, svaki put kad ne izaberemo ljudski život kao prioritet ekonomskom rastu, okrhne se još jedan djelić čovječnosti u čovječanstvu, a kojeg nam nije još puno ostalo. Ostati bez toga, to bi bio ultimativni test.
Rješenje je trenutno samo jedno – ostanite doma da se zdravstveni sustav oporavi. Što nas više poštuje upute, što smo im dosljedniji, što ekonomska stagnacija kraće traje, posljedice će potencijalno biti manje.
