Mnogim ženama se u samim počecima rock’n’rolla pripisivalo da nisu dovoljno divlje ni intenzivne kao njihovi muški kolege. Gitare, energija, divljaštvo, kult ličnosti, zadimljeni barovi… nije se u društvu percipiralo kao nešto što bi žene mogle, ali ni trebale htjeti ganjati. No, stvarnost je ipak potpuno drukčija, a o tome svjedoči i novi projekt “Women in Early Work” muzikologinje i povjesničarke Leah Branstetter, koji priča priču o stotinama r’n’r žena 50-ih i 60-ih, a s kojom smo dobili priliku razgovarati
Ponekad se čini da rock’n’roll nije potrebno predstavljati. Ova popularna glazba, koja je dio već brojnih generacija, preslušavala se na pločama, walkmanima, discmanima, a današnje generacije odvaja jedan “klik” kako bi se vratili u vrijeme 50-ih i 60-ih, kad se skovao njegov termin, ili pak u 40-e, kada su ritmovi country glazbe i bluesa, otkud rock vuče svoje korijenje, prašili plesnim podijima i underground klubovima. Ovaj kulturni fenomen utjecao je na nas kao nijedan drugi: gotovo svaki glazbeni stil vidio ga je kao uzor, mijenjao je modu, okupljao ljude i otvorio niz “glam”, “indie”, “punk” i “hard” žanrova, koji su i danas prisutni na top glazbenim ljestvicama. Mnogi ga smatraju odgovornim i za smirivanje ratova, za širenje tolerancije i poruka mira, ali poneki i dan-danas smatraju da “kvari” mlada nevinašca. Sve u svemu, koliko god bismo to htjeli, rock se, kako glazbeno – svojim bubnjevima, gitarama i klavijaturama – tako i kulturološki, svojim utjecajem na društvo, teško može sabrati u nekoliko rečenica.
Ženski Elvis Presley
Upravo nas iz tog razloga ne može niti čuditi činjenica da o rock’n’rollu nikad ne znamo sve i da postoji cijeli neistražen prostor glazbenika, tekstopisaca, ton-majstora, pa i obožavatelja koji su ih pratili u kombijima na turneje, i koji su utjecaj imali na ono što poznajemo kao r’n’r danas. Od onih koji su punili stadione, do onih koji pak nisu uspjeli napuniti stadione iz kojekakvih razloga – bili su pak nedovoljno kvalitetni, ili sramežljivi izaći iz svojih garaža, ili nevidljivi jer bi netko drugi osvojio, da napisat ću to – svjetla reflektora. I unatoč tome što postoji mnogo disertacija, dokumentarnih filmova i kojekakvih analiza koje u tančine predstavljaju brojne rock’n’roll glazbenike i sve one koji su ih stvarali i profesionalno podržavali, Leah Branstetter, dr. sc. rock & roll povjesničarka i muzikologinja, nemalo se iznenadila kad je, unatoč svojem školovanju i interesu za ovo područje, tek relativno nedavno saznala za brojne žene koje su jednako žarile i palile scenom, ali nisu uspjele dobiti status ikona ili uopće dobiti svoje mjesto pod stadionskim suncem (da opet ne spominjem reflektore).
Imena kao što su Bunny Paul, čije su pjesme bile u brojnim r’n’r kompilacijama, ili Jodie Sands, koja je izvodila svoje pjesme uz bok Paulu Anki, Chucku Berryju ili The Everly Brothers. Leah nam je ispričala koga je točno otkrila i kako je to konačno dovelo do njezine teme doktorata o prvom valu ženskog rock and rolla.
“Radila sam na jednom projektu za Rock & Roll Hall of Fame i trebala sam odabrati određene materijale iz arhiva koje su trebale postati otvorene za javnost. I dok sam istraživala, naišla sam na box set Bear Family Records, jedne glazbene kuće iz Njemačke, na kojem je pisalo “Janis Martin: The Female Elvis” prepunom njezinih pjesama.
“Bila sam potpuno u šoku da za nekoga koga zovu ženskim Elvisom, i tko je bio u istoj izdavačkoj kući kao i Kralj, nisam uopće dotad čula! I ploče su bile odlične! Nakon toga sam počela istraživati o ženama performericama te ere. Pretpostavila sam da ih neće biti puno, ali što sam više tražila, to sam nalazila stotine imena žena koje su nastupale samo 50-ih. I tada sam odlučila od toga napraviti svoju doktorsku disertaciju.”
Neistražene kutije
S obzirom na to da je za otkrivanje informacija o, primjerice, The Chantels grupi djevojaka iz Bronxa, koje su bile jedne od prvih afroameričkih vokalnih bendova, ili pak o “Sparkle Moore” iz Nebraske koja je iza sebe imala više od 40 pjesama i bila omiljena među rockabilly fanovima, bilo potrebno jako puno kopanja po prašnjavim dokumentima, ispala je prava sreća da je Leah uspješno pronašla brojne informacije o tekstospisateljicama, glazbenicama, pjevačicama dotad nepoznatima javnosti, a neke je uspjela i kontaktirati te intervjuirati.
“Neke su performerice bile jednostavne za istražiti, pa i za pronaći ih i javiti im se. Na primjer, Wanda Jackson, koja je bila vrlo poznata 50-ih i koja je dala brojne intervjue, bila je spremna za razgovor sa mnom. To su sve žene koje su započinjale svoje karijere u 50-ima i 60-ima i koje još uvijek nastupaju i snimaju! Druge, poput Ruth Brown i Ette James, imaju objavljene autobiografije. Naravno, one koje su bile jednostavnije ipak su i uspjele nametnuti se kao članice rock’n’roll svijeta, i čija je glazba dostupna. No, druge je bilo puno teže locirati i uvjerena sam da ćemo o mnogima tek saznavati. Neke priče su u potpunosti zaboravljene. Brojne žene su prestale nastupati još jako mlade, udale su se, promijenile prezimena, i iz tog im se razloga ne može ući u trag. Druge su preminule i njihove priče otišle su s njima. Nečija imena stoje samo kao dodatak na ploči ili dio novinskoga članka i nemoguće ih je podrobnije istražiti. No, ne prestajem istraživati i proširivati svoj projekt! Čija god je majka, baka ili prijateljica bila dio rock’n’roll scene, može me kontaktirati na mojoj web-stranici.“
Unatoč svim zaprekama, danas ima uistinu raznolik arhiv prepun priča, intervjua i glazbe, s kojima Leah isprva nije znala što činiti. Kasnije je došla do ideje danas poznate kao “Womeninrockproject.org”: Nisam znala što sa svim tim informacijama, ali sam onda odlučila olakšati ljubiteljima glazbe, studentima, stručnjacima i mnogima drugima koji žele više saznati o ovim performericama, i stavila sam sve na web-stranicu. Htjela sam sve te informacije učiniti što dostupnijima kako bi ljudi mogli ispričati priču ranog rock’n’rolla koji uključuje žene.” Njezin portal pokazuje brojnost, ali i raznolikost profesija kojima su žene bile dio ove scene.
“Žene su participirale u rock’n’rollu na sve načine kao i muškarci. Teško je svrstati u ladicu što su točno radile jer dvije žene nisu imale jednak put i iskustvo u glazbenoj industriji, ali ono što definitivno saznajemo je to da su imale puno veći utjecaj na rani rock nego što im to priznajemo. Neke su bile nacionalno poznate i imale brojne hitove, i mogli bismo za njih reći da su važne ličnosti. Ruth Brown je pravi primjer. Izdavačka kuća Atlantic Records, koja je dala velik obol u razvoju rock’n’rolla, u nekom je trenutku bila poznata kao “Kuća koju je izgradila Ruth” zbog hitova koje je imala pod njihovim labelom. Utjecala je na toliko rockera! Također, mnoge su imale velike nastupe s poznatima poput Elvisa Presleya, Jerryja Lee Lewisa ili Little Richarda. Druge su pak bile poznatije na lokalnoj razini. No, čak i ako su svoje nastupe zaustavljale na srednjoškolskim plesovima ili klubovima u svome gradu, učinile su rock and roll poznatijim u svojoj okolini.”
Imamo još posla
Prekrasno je vidjeti da se priča mnogih nevidljivih žena konačno ispričala, ali sve je to posljedica mnogih promjena koje se događaju, a koje pokušavaju uključivati nevidljive skupine u mainstream – od glavnih filmskih, književnih junakinja, glumica i spisateljica, pa do glazbenica i gejmerica, i dati im ravnopravno mjesto. Koliko god se tih priča, ili u Leahinu slučaju, kutija otvaralo, svaki novi projekt dokazuje da imamo još puno nepravda za ispraviti. I trebamo se podsjetiti kako žene nisu stigle na sve moguće daske i sjele za sve moguće instrumente (glazbene i znanstvene) tek prije desetak godina. “Uvijek je bilo fantastičnih žena u glazbenoj industriji, i to je velika istina. Jedina razlika je ta da im sada pridajemo više pozornosti”, priča Leah. “Unatoč mnogim promjenama nabolje, na brojnim se festivalima i dalje ne vide žene, i dalje postoje seksistički kritičari koji se više bave izgledom žena nego njihovom glazbom, a čak su određene glazbene nagrade u pravilu pod muškom dominacijom. Daleko smo stigle, ali imamo još posla.“
Fotografija: Guliver/Getty Images
OVAJ INTERVJU JE OBJAVLJEN U TISKANOM IZDANJU ČASOPISA GRAZIA BROJ 242.
