Živo se sjećam jutara provedenih uz televizor – tata i ja, zavaljeni u kauč, upijali bismo svaku avanturu Supermana. Bili su to rituali koji su obilježili moje djetinjstvo, a Christopher Reeve bio je “moj Superman” iako je glumio svega u četiri “Superman” filma (od njih 13 isključivo “Superman” filmova i još četiri u kojima se Superman pojavljuje). Iako sam s godinama cijenila i druge glumce u superherojskim ulogama, poput nezamjenjivog Michaela Keatona kao Batmana, uvijek je postojala ta nepokolebljiva prva ljubav prema Reeveovom “Man of Steel” Supermanu. Ali, moram priznati, novi “Superman” film Jamesa Gunna ozbiljno je uzdrmao moje dugogodišnje kriterije. I to na posve pozitivan način.
Superman
Rad Jamesa Gunna nije mi nepoznat. Pamtim ga još od kultne TV serije “PG Porn”, gdje je, osim režije, i glumio (uz još nekoliko članova svoje obitelji) i znala sam da ovaj “čudak u svijetu superheroja” ima prilično jedinstven pristup pripovijedanju. Njegova sposobnost pomicanja granica i ubacivanja društvenih komentara u mainstream projekte oduvijek me fascinirala i iskreno – zabavljala. Stoga, kad je najavljeno da će upravo on preuzeti uzde “Superman” franšize, bila sam oprezno optimistična. A ono što je isporučio – a to je politični Superman – naprosto me oduševilo.
Prije izlaska filma, internetom su kolale priče o “Woke Supermanu”. James Gunn jednostavno je izjavio da je Superman imigrant, što je, zapravo, autentična priča o Americi. Očekivano, desničarski mediji i komentatori (uključujući bivšeg TV Supermana Deana Caina i Kellyanne Conway) podigli su buru, tvrdeći da se film koristi u ideološke svrhe. Režiser James Gunn izazvao je kontroverzu samo nekoliko dana prije premijere i svjetske kinodistribucije filma “Superman”. Superman je oduvijek bio sinonim za istinu, pravdu i “američki način”, ali mnogi su lik promatrali kroz konzervativnu prizmu. Stoga je Gunnov prikaz lika kao imigranta dobronamjernika shvaćen kao holivudski obrat koji je sa superherojima otišao “predaleko s woke kulturom”, a čak je i bivši glumac Supermana, Dean Cain, prilično glasno izrazio svoju zabrinutost zbog toga. U novom filmu Supermana glumi David Corenswet, i to na način da usprkos svim nedaćama koje mu se događaju (pretuku ga, bori se s dvojbama i emotivno je opterećen…), on nikad ne odstupa od pokazivanja svoje ljudskosti. Gunn je kreiranjem ovakog Supermana samo naglasio nešto što je oduvijek bilo inherentno liku – priču o autsajderu koji traži svoje mjesto i pritom se bori za dobro. I to je ono što me zapravo oduševilo.
Novi Superman je imigrant i borac za ljudska prava
Novi Superman, kojeg odlično glumi David Corenswet, nije samo zgodan, mišićav heroj. On je, prije svega, imigrant koji se bori za ljudska prava, prava slabijih, potlačenih i obespravljenih. Corenswet, do sada relativno nepoznat glumac, pokazao se kao besprijekoran odabir za ulogu. Njegov Superman je iskren, pomalo djetinjast i neopisivo drag; njegov karakter prilično je daleko od mračne i turobne interpretacije Zacka Snydera. On je građanin Zemlje iako je superbiće, no primarno je “čovjek” i bori se sa svojim pogreškama i pokušava ih ispraviti. Ovaj casting bio je – pun pogodak. Tko bi rekao da će donekle anoniman američki glumac biti toliko dobar za ovu ulogu?!
Gunn je napravio još jedan odličan potez; pametno je izbjegao zamku još jedne iscrpljujuće priče o Supermanovom podrijetlu (“origin story”). Umjesto toga, film nas smješta u svijet gdje su “metahumans” prihvaćena stvarnost. Ono što je posebno zanimljivo jest kako se film dotiče suvremenih tema. Superman je ovdje, između ostalog, emotivno i psihološki – ranjiv (čitanje komentara na društvenim mrežama!). To je duhovit i pomalo neobičan, ali vrlo relevantan način kako bi se prikazao naš, suvremen svijet. S obzirom na to da Gunn vodi svoje vlastite borbe s cancel kulturom i reakcijama na njegove prijašnje tweetove, jasno je da on crpi inspiraciju iz osobnih iskustava s online svijetom.
Film se dotiče i geopolitike iako s određenom dozom apstrakcije. Superman se upliće u sukob između izmišljenih zemalja, Boravije i Jarhanpura, što podsjeća na aktualne svjetske krize. Njegova odluka da unilateralno zaustavi invaziju Boravije, predvođene despotskim vođom (kojeg sjajno glumi naš Zlatko Burić Kićo, još jedan razlog za oduševljenje!), izaziva pitanja o intervencionizmu. Lois Lane, s kojom Superman dijeli iznenađujuće zrelu i otvorenu vezu, propituje njegove metode, što vodi do jednih od najbolje napisanih scena u filmu. To je razgovor o etici, moći i odgovornosti, nešto što rijetko viđamo u filmovima o superherojima.
Politika, borba za istinu i pravdu & Lex Luthor
Nicholas Hoult kao Lex Luthor bio je sasvim u redu, donoseći svoju verziju egocentričnog tehnološkog mogula. Iako mi je najdraži uvijek ostao neprežaljeni Gene Hackman u “Superman IV: The Quest for Peace” – njegova uloga Luthora imala je onaj poseban šarm koji mi je zauvijek prirastao srcu. No Houltov modernizirani Luthor, koji se plete u nacionalnu politiku i međunarodne sukobe, savršeno se uklapa u Gunnove suvremene teme.
Dok su neki kritizirali film zbog toga što nije dovoljno “eksplicitan” u svojim političkim porukama, smatram da je upravo u toj suptilnosti njegova snaga. Poruka o ljubaznosti i empatiji prema autsajderima, svima onima koji ne pripadaju, provlači se kroz cijeli film, posebno u scenama s njegovim posvojiteljima. Iako su rasprave o imigraciji u filmu prisutne, nisu nametljive. Umjesto toga, fokus je na Supermanovoj dobroti, poštenju i povjerenju, što, priznajem, može djelovati pomalo idealistički. No, nakon godina mračnih i introspektivnih filmova o superherojima, ovo je toliko potrebna i dobrodošla injekcija optimizma.
Gunn je uspio uhvatiti duh klasičnog Supermana redatelja Richarda Donnera, ali ga je istovremeno modernizirao i učinio relevantnim za 21. stoljeće. To nije samo priča o superheroju nego i priča o globalnom građaninu koji se bori za pravdu i istinu u svijetu koji je često zbunjujući i posve polariziran. Gledajući “Supermana”, a imajući na umu sve što se događa u svijetu, od Ukrajine, preko Gaze, Amerike, Srbije, pa sve do našeg dvorišta, jedne male Hrvatske, shvaćala sam, ili bolje rečeno, osjećala sam da je ovo superjunak kojeg sada, u ovom vremenu i mjestu, stvarno trebamo.
Nikad nisam mislila da će itko poljuljati moje mišljenje o Christopheru Reeveu kao jedinom pravom Supermanu. Ali, moram priznati, James Gunn je s Davidom Corenswetom i ovakvim pristupom liku stvarno uspio. Ovaj Superman nije samo “jači od lokomotive i brži od metka”, on je i simbol nade, dobrote i borbe za one najranjivije. I zato ga trebate pogledati, makar uopće ne gledali filmove o superherojima.
