Nikad se više nije govorilo o individualnosti, prihvaćanju različitosti i slavljenju “pravih” tijela i lica, a nikad nismo izgledali uniformiranije. Društvene mreže preplavljene su porukama o tome da svatko zaslužuje biti viđen i prihvaćen upravo takav kakav jest, no istovremeno, vizualna estetika na tim istim mrežama postaje gotovo algoritamski precizna

Visoke jagodice, savršeno glatka koža, putene pune usne, nos bez pora, oči mačkastog oblika… Ironično, pod krinkom inkluzivnosti i autentičnosti, stvara se nova verzija starog/novog ideala. Ono što se nekoć postizalo šminkom, danas se “brusi” u nekoliko poteza aplikacijom. I nije stvar samo u estetici. Stvar je u tome što se istovremeno zagovara autentičnost, dok se vizualna slika strogo prilagođava robotiziranim pravilima koja svi znamo, ali nitko ne priznaje.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Paulina Osińska-Mokwa (@vesppau)

Photoshop, odnosno digitalna obrada fotografija, u lifestyle kontekstu nije novina. Od samih početaka modnih časopisa postojala je praksa “dotjerivanja”, no tada je kontekst bio drukčiji. Takvi vizuali bili su rezervirani za naslovnice i kampanje, a modeli prikazani na njima predstavljali su neku vrstu gotovo mitske figure za koju se i očekivalo da izgleda besprijekorno. Naravno, i ti savršeni prikazi ljepote jesu utjecali na stvaranje nerealnih standarda, ali nisu bili toliko prisutni u svakodnevici, niti su bili dostupni u stvarnom vremenu kao što su to danas objave na društvenim mrežama.

Dolaskom društvenih mreža, stvari su se demokratizirale jer sada svatko s mobitelom i jednostavnom aplikacijom može preoblikovati vlastiti izgled. U prvim godinama Instagrama uređivanje je bilo, barem prividno, diskretnije. Filtri su se koristili za ugođaj same fotografije, ali popularizacijom raznih alata nastupila je nova era. I što je ključno naglasiti: izgleda da se danas to više ne skriva; nema nelagode, nema objašnjenja te se pretjerano uređivanje tretira poput svojevrsne higijene sadržaja.

Kao što smo naveli, nije sporno to što ljudi žele izgledati lijepo, niti što uređuju svoje fotografije te biraju onu najbolju. Sporno je kad se to kombinira s narativom autentičnosti, bez priznanja da je vizualna slika lažna. Jer onda poruka više ne glasi: “Volite sebe”, nego: “Volite sebe, ali tek nakon što se provučete kroz Facetune level 5.”

Upravo u tom raskoraku između poruke i slike nastaje snažan emocionalni pritisak, osobito među mladima. Jer jedno je uspoređivati se s globalnim zvijezdama, s osobama koje su uvijek bile negdje izvan dosega, na naslovnicama i crvenim tepisima, a sasvim drugo kad se taj isti savršeni izgled preslika na lokalne influencere, ekipu s faksa ili kolege s posla. Tada usporedba više nije apstraktna niti daleka, već otvara konkretna pitanja: možemo li više uopće vjerovati onome što vidimo i kako to utječe na način na koji doživljavamo sebe?

Jer ako čak ni oni koji zagovaraju prihvaćanje nesavršenosti ne objavljuju fotografije bez dorade, kakvu poruku to šalje? Kad poznata lica iz susjedstva na mrežama izgledaju poput digitalno generiranih likova, usporedba prestaje biti površna i postaje intimna. A to mijenja sve jer je prikaz ljepote jedna obična konstrukcija koja više zapravo niti ne iznenađuje.

Možda je upravo to što nas jednaka lica više ne iznenađuju i najopasnije u ovom novom vizualnom režimu.

Foto: Instagram, Pexels

#lifestyle tema