Za Sašu Bogojeva čuli smo krajem prošle godine kad je radio kao kustos na izložbi u galeriji Trotoar. Na zidovima su nas gledale grimizna, neutralna, figurativna slikarska djela za koja prije nismo čuli, a vidjevši kustoski potpis na izložbi, počeli smo pratiti Sašin rad koji se, suprotno elitizmu koju ponekad prožima sferu umjetnosti, vidi većinom upravo na Instagramu
Izložba u Trotoaru djelovala je zaigrano i osvježavajuće, ali ne i lakomisleno. Sašin Instagram profil postao je uskoro jedan od najčešćih na našem feedu jer nigdje dosad nismo otkrili toliki broj dojmljivih umjetnika – i to kroz njegova nepretenciozna predstavljanja, često prožeta anegdotama ili njegovom vlastitom interpetacijom djela o kojima posta. U captionima doznajemo i kontekst djela, zašto je zanimljivo, poveznice s drugim umjetnicima, pa tako umjetnik s, primjerice, američke scene postaje netko nama blizak i relevantan.
Umjetnost bez snobizma: kustos s Instagrama koji razbija barijere
Možda je spontan pristup umjetnosti rezultat njegovog puta kroz istu – jer nije uobičajena. Saša je onaj primjer osobe koja je jednostavno bila toliko pasionirana prema nečemu da je proniknula u najrazličitije kutke umjetničke scene i to globalno. Počeo je kao skejter u Rijeci i fascinirala ga je ulična umjetnost, a kako je postao kustos i autor brojnih projekata i publikacija o suvremenoj umjetnosti, ispričao nam je nakon svog putovanja na Ibizu, gdje je radio na velikom sajmu.
Takav pristup omogućuje mu i da upozna umjetnike u njihovom drukčijem i intimnijem izdanju i tako razbije stereotipe. Primjerice, ispričao nam je o svom odnosu s umjetnikom Christanom Rex Van Minnenom, kojeg je prvi put upoznao 2015. u New Yorku:
“Tada sam znao samo njegove radove, koji su bili groteskni, brutalni, dosta i morbidni, tako da sam bio pomalo u strahu dok sam ulazio u zapuštenu zgradu u Brooklynu. Valjda sam očekivao nekog istetoviranog, drogom i alkoholom uništenog luđaka, a onda mi je vrata otvorio najnormalniji, čak malo štreberski tip s naočalama, elokventan, pristojan i druželjubiv.”
Slično mu se dogodilo i s Anne Weyant, mladom figurativnom slikaricom koja je tada radila u dnevnom boravku svog stana na njujorškom Upper West Sideu: “Nakon uobičajenih poluzapuštenih skladišta i kostura propalih urbanizacijskih planova gdje se obično nalaze ateljei, njezin je bio pravo osvježenje i potpuno je pristajao njezinim slikama i atmosferi u njima.”
Kroz takav pristup, Saša nam je otkrio da mu umjetnici postaju bliski i “obavezna stanica kada putujem, Recimo Trey Abdella ili Mike Lee u New Yorku (naravno uz našeg Stipana Tadića ili Marina Majića), ili Matthias Weischer i Kristina Schuldt u Leipzigu.
Što misli o poziciji umjetnosti danas, zašto puno duguje Instagramu i što nas očekuje u njegovom novom projektu newslettera, otkrio nam je u razgovoru niže.
Kao sugovornik si nam se učinio iznimno zanimljiv zbog svog stava prema umjetnosti i nimalo snobovskog pristupa. Na koncu, mnogi već znaju da tvoj put do kustoske pozicije nije išao klasičnim obrazovnim putem. Kako komentiraš globalnu umjetničku scenu u tom kontekstu? A kako stvari stoje u Hrvatskoj – je li domaća scena, bez obzira govorimo li o slikarstvu, filmu ili književnosti, zatvoren krug? Treba li se otvoriti?
Govoriti o domaćoj sceni mi je dosta nezgodno jer, iskreno, nisam jako upoznat sa svime što se tamo događa. Kažem “tamo” jer već 8 godina živim u Nizozemskoj, tako da hrvatsku scenu pratim iz daljine, kao i ostatak svijeta.
View this post on Instagram
Generalno, mislim da je svaka umjetnička scena dosta zatvoren krug. Relativno je mali postotak ljudi koje zanima umjetnost, pa se zbog toga brzo stvaraju grupice koje možda imaju veći utjecaj na ono što se događa u određenoj sredini. Otvaranje je uvijek dobrodošao koncept, ali je isto tako i škakljiv jer sa sobom povlači i mijenjanje kriterija. A pošto umjetnost, na kraju krajeva, uvijek subjektivno doživljavamo i evaluiramo, postoji mogućnost da se sve skupa razvodni i postane đumbus svega i svačega.
Postoji li, po tvom mišljenju, strah da bi otvaranje umjetnosti širem krugu publike moglo dovesti do njezine “komercijalizacije” i podcjenjivanja? Gdje je, po tebi, granica između pristupačnosti i trivijalizacije?
Da, upravo sam na to mislio. Ne nužno komercijalizacija, jer taj pojam implicira nekakav ekonomski aspekt, ali definitivno podcjenjivanje i pad kvalitete. E sad, pitanje te granice je pitanje od milijun dolara. Jer opet, stvar je subjektivna i nalaženje te neke zlatne sredine je zapravo ono što gura čitavu scenu.
Treba se odmaknut od pretjerane akademizacije, tako se scena otvara svima
Za početak, mislim da se treba malo odmaknuti od tog nekog snobizma i pretjerane akademizacije. Time se čitava scena otvara prema ljudima koje umjetnost možda i zanima, ali se zbog takvih stavova osjećaju neželjeno i nepozvano u galerijama, muzejima i uopće razgovorima o toj temi. To definitivno nije problem samo Hrvatske, već postoji svugdje u svijetu, ali je nešto evidentniji u manjim sredinama gdje je kritična masa manja i time kompaktnija i/ili zatvorenija.
Koliko je danas umjetnost zaista dostupna široj publici? Povijesno je nosila statusnu vrijednost – treba li to i dalje biti slučaj?
Pa nisam siguran da li treba, ali je to definitivno još uvijek slučaj. Umjetnici i/ili umjetničke scene su oduvijek bili nekakav lakmus papir društva i predvodnici promjena (bilo socio-političkih, bilo gentrifikacije dijelova grada), tako da mislim da u tome leži ta neka “vrijednost”, a onda i status koji možda impliciramo s prepoznavanjem te vrijednosti.
Što se tiče dostupnosti, danas je umjetnost dostupnija nego ikada u povijesti, kao i svi drugi oblici ljudske aktivnosti. Globalna umreženost nam omogućava da u stvarnom vremenu pratimo bilo što, od 3. argentinske nogometne lige do trenutne izložbe mladog umjetnika u Indoneziji. I ne samo da svatko ima pristup bilo kakvoj umjetnosti u bilo kojem trenutku, nego je i sam način komunikacije i razmjene informacija neusporedivo brži i efikasniji. Dani kada su umjetnici bili misteriozni članovi društva do kojih se moglo doći samo preko njihovih galerija ili kustosa, stvar su prošlosti. To je skroz promijenilo dinamiku i trenutno smo u trenutku velikih promjena jer sustav i “pravila igre” od prije nekih 10–20 godina su jednostavno neodrživi u ovakvom okruženju.
Tvoji korijeni su u uličnoj umjetnosti i grafitima, a danas na tvom profilu prevladava sadržaj vezan uz slikarstvo. Kako je došlo do te tranzicije? Je li bila prirodna? Što je zajedničko uličnoj umjetnosti i figurativnom slikarstvu?
Da, pošto je moj put potpuno spontan, organski i neplaniran, ja sam nekako “dolutao” do ove pozicije u kojoj sam sada. Kao skejter u Rijeci u 90-ima sam počeo otkrivati svijet vizualne umjetnosti, kroz to grafite, a onda i uličnu umjetnost, a s vremenom sam se skroz usredotočio na slikarstvo. To nije bila neka strateški isplanirana tranzicija, nego sam se jednostavno vodio za onim što me najviše interesiralo i ispunjavalo.
Mislim da ima dosta dodirnih točaka između ta dva načina izražavanja. Ne nužno na svakom primjeru, ali dosta uličnih umjetnika ima i svoju studijsku praksu. Znači da stvaraju i klasične radove, možda baš slike, uz njihovu aktivnost na ulici. Sve se svodi na jednu od glavnih motivacija većine umjetnika – potrebu da se izraze i da se to pokaže javnosti. A javni prostor je oduvijek bio odlična pozornica za to.
View this post on Instagram
Odmičeš od ustaljenih pravila – iako pišeš za renomirane medije, tvoja glavna platforma je Instagram. Možeš li nam reći nešto više o važnosti te mreže u kontekstu bavljenja umjetnošću? Koliko su društvene mreže, po tvom mišljenju, pridonijele demokratizaciji umjetnosti?
Uh, to je tema za čitavu knjigu. I ta knjiga bi, po završetku pisanja, vjerojatno zastarjela. Osobno, Instagram mi je od esencijalne važnosti jer kroz njega otkrivam nova imena, komuniciram, promoviram svoje projekte, ali i tratim ogromnu količinu vremena. Instagram sam počeo koristiti iz radoznalosti, bez ikakvih planova da mi postane nekakav profesionalni alat, ali jednostavno se to tako isprofiliralo kroz vrijeme.
Instagram mi je od esencijalne važnosti jer kroz njega otkrivam nova imena
Kao što sam prije spomenuo, globalna umreženost definitivno je promijenila pravila igre i svi skupa još pokušavamo pronaći svoje mjesto, svrhu i otkriti mogućnosti u ovom novom setupu. Umjetnost nikad nije bila demokratičnija u smislu dostupnosti, ali njena otvorenost i doza transparentnosti proporcionalno su povećale očekivanja i konkurentnost. Također, instantnost tehnologije i socijalnih mreža postavlja novi ritam kroz koji konzumiramo umjetnost i upitno je može li se to uopće usporediti s iskustvom nekoga tko je pratio scenu prije 10-20 godina.
Ono što nas uvijek iznova fascinira je broj umjetnika koje nam otkrivaš iz tjedna u tjedan. Kako dolaziš do tih imena? Gdje ih pronalaziš? Javljaju li ti se sami?
E, pa upravo tu je snaga Instagrama, barem u mom slučaju. Pošto nezdravo puno vremena provodim skrolajući ga, tu nalazim puno novih imena. I sam pratim mnogo umjetnika, galerija i raznih profila o umjetnosti, i kroz njihove postove ili storije pronalazim, za mene, interesantne novitete. Uz to, volim posjećivati sajmove umjetnosti (koji su kao neki “real life” Instagram), kao i galerije, pa tu također često nalazim nova imena. Neki mi se i sami javljaju, ali iskreno, vrlo je mali postotak onih koji mi se jave, a čija mi se kvaliteta (u bilo kojem obliku) čini interesantna.
S obzirom na sve kontakte koje imaš na globalnoj umjetničkoj sceni, kako se nosiš s pitanjem objektivnosti u svom radu? Je li uopće moguće biti objektivan kao kustos?
View this post on Instagram
E to je odlično pitanje! Kao što sam već spomenuo, smatram da je umjetnost vrlo subjektivna u gotovo svakom pogledu pa je sam pojam objektivnosti dosta apstraktan. Dok odgovaram na ovo, razmišljam o svojim projektima i mislim da nisam nikada niti pokušao implicirati da je nešto objektivno. Prvenstveno kao individua, a onda i kao kustos, ja imam svoj ukus i preference i to će uvijek utjecati na moj rad. Vjerovati da to nije slučaj bila bi, po meni, velika zabluda. Mislim da objektivnost može postojati ako govorimo o nekim tehnički mjerljivim kvalitetama, ali sve drugo je stvar osobne interpretacije i treba se gledati kroz tu prizmu.
Iako nisi prošao formalno obrazovanje za kustosa, tvoj uvid u scenu je izniman. Što bi savjetovao nekome tko želi ići sličnim putem? Kako se najbolje upoznati sa scenom i gdje učiti? Radiš li i sam na stalnom usavršavanju?
View this post on Instagram
Pa ako je skrolanje Instagrama usavršavanje, onda da! Moj je put dosta spontan i zapravo nemam informacije o nekim drugim, možda boljim alternativama. Osobno, ja konstantno učim kroz čitanje knjiga, članaka, gledanje dokumentaraca, intervjua, posjete muzejima, izložbama, razgovore s umjetnicima i ljudima koji znaju nešto ili imaju ideje drugačije od mojih.
Potrebno se “baciti u vatru” a ne samo educirati se ili teoritizirati”
Iz osobnog iskustva znam, a to se ne tiče samo umjetnosti, da iskren i pasioniran interes za nešto uvijek vodi prema nečemu. Isto tako, mislim da je potrebno “baciti se u vatru”, a ne samo educirati se ili teoritizirati. Kroz aktivno bavljenje, druženje i razgovor sa ljudima uključenima u scenu uči se bolje, brže i puno više. Znam da biti “padobranac” može biti malo neugodno, ali bez obzira na stav okoline, biti nov, neupoznat ili needuciran, a istovremeno zainteresiran i posvećen nije nikakva sramota.
Kako aktualna svjetska događanja utječu na stvaranje umjetnosti, ali i njezinu monetizaciju?
Još jedno pitanje za knjigu! Kroz ovih desetak godina koliko sam aktivan mogli smo vidjeti dva ekstrema u relativno kratkom periodu. Za vrijeme pandemije virusa COVID-19 pandemije kreativnost je eksplodirala, umjetnici su bili u poziciji “tragične prilike,” a čuo sam dosta priča gdje je ta nova situacija uvjetovala neplanirane promjene koje su kasnije rezultirale novim pristupima. Istovremeno, “konzumenti” umjetnosti su, u nedostatku drugih opcija za trošenje novca, puno više kupovali i time potpaljivali situaciju.
Ali evo nas nekoliko godina poslije, u sjeni ratova, genocida i globalnog socio-političkog i etičnog sumraka, stvari su znatno usporile. Inspiracije, tema i razloga za izražavanje definitivno ne nedostaje, ali atmosfera globalne izgubljenosti i letargije uvjetovala je novu dinamiku i tek ćemo vidjeti ili razumjeti što se trenutačno događa.
Kakvu ti vidiš ulogu umjetnosti u turbulentnim vremenima? Treba li umjetnost biti angažirana? Ima li obvezu reagirati na društvena zbivanja ili smije ostati u svom svijetu? Možemo li je uopće jasno definirati u tom smislu?
Želim vjerovati da umjetnost treba biti angažirana. Ne svaka i ne potpuno usredotočena na to, ali dobar dio nje u nekom obliku. Zapravo, mislim da svaka ljudska aktivnost treba imati element angažiranosti. Kroz to ostajemo u kontaktu s vremenom u kojem živimo i, idealno, postavljamo kakve-takve temelje budućnosti. Mislim da je njezin glas nužan uz sveprisutne bubbles socijalnih mreža i ekstremnu podjeljenost društva. Također, radovi koji su angažirani, koji dokumentiraju, reflektiraju, komentiraju ili kritiziraju aktualno stanje ostaju artefakti prostora i vremena u kojima su nastali, a tu vrijednost je iz ove perspektive nemoguće procijeniti.
Koje teme trenutačno dominiraju među umjetnicima koje pratiš i s kojima se susrećeš na sajmovima? Zašto misliš da su baš one u fokusu?
Kako sam osobno dosta usredotočen na figurativno slikarstvo, velik dio radova koje pratim govori o humanosti, o tome što i kako je biti čovjek, o ljudskom tijelu i sličnim, vječnim pitanjima. Definitivno ne obraćam pozornost na sve što se događa, ali unutar svog bubblea počeo sam primjećivati i cijeniti radove koji govore o migraciji i multi-identitetu, bilo etničkom, kulturološkom ili nekom drugom. Mislim da je ta tema iznimno bitna jer svjedočimo kraju eksperimenta nacionalnih, a posebno teokratskih država, i ljudi budućnosti bit će upravo takvi.
Govoreći o budućnosti, puno suvremenih radova govori o našem odnosu s tehnologijom i načinima na koje nas ona modificira. Moje poznavanje tehnologije je vrlo limitirano, ali mislim da je ta tema vrlo relevantna jer postoji toliko mnogo obskurnih tehnologija i digitalnih kutaka koji mogu biti predstavljeni kroz lupu umjetnosti.
Koju zemlju u našoj regiji vidiš kao riznicu izvrsne suvremene umjetnosti, posebice slikarstva? Imaš li neka konkretna imena koja bi podijelio s nama?
Ne znam je li to još uvijek “naša regija,” ali u posljednjih par godina vidio sam puno zanimljivih mladih slikara iz Poljske. Mislim da je “pad željezne zavjese” i korjenita socio-kulturološka promjena vrlo intenzivan trenutak iz kojeg proizlaze jedinstveni radovi.
Puno zanimljivih mladih slikara stiže iz Poljske
Na području bivše države postoji slična dinamika, ali kako je naša tranzicija išla nešto kompliciranijim i intenzivnijim putem (da ne koristim tvrđu terminologiju), a i raskomadala regiju na manje sredine, imam osjećaj da se stvari odvijaju znatno sporije ili barem drukčije.
Jesi li i sâm kolekcionar? Ako jesi, postoje li umjetnici ili djela koja posebno tražiš ili priželjkuješ?
Nisam siguran bih li sebe zvao kolekcionarom, ali naša kuća definitivno je ispunjena radovima. To su većinom radovi koje sam razmijenio s umjetnicima za usluge, dobio na poklon, memento na neke projekte itd. U biti, kolekcionarstvo je bio prvi impuls moje aktivacije u umjetnosti. S vremenom sam shvatio da je moja aktivnost i direktna interakcija s umjetnicima i njihovim radovima zamijenila potrebu za posjedovanjem. Tako da umjesto “imanja” nekog rada, sad imam kontakt s tom osobom i kad sam u njihovom gradu mogu otići do studija, popiti piće i vidjeti što je novo. To je još posebnije, direktnije i osobnije.
Nedavno si pokrenuo newsletter na Substacku – što putem njega dijeliš s publikom? I zašto si odlučio da bude besplatan?
View this post on Instagram
Da, krenuo sam s time i nisam ni sam još siguran koji je njegov smisao. Instagramov algoritam promijenio je način i količinu informacija koje dobivamo o ljudima koje pratimo, tako da je ideja vodilja bila ponajprije obavještavati zainteresirane o svojim projektima. Zato je i besplatno – jer ne nudim ništa ekskluzivno ili “vrijedno,” nego više koristim kanal za promociju. Postoji ideja da dodam tekstove o interesantnim temama, ali to moram još malo “ispolirati” i vidjeti imam li volje i vremena za to.
Općenito, na čemu trenutačno radiš? Možeš li nam najaviti neke nove projekte i reći ponešto o njima? Kako u budućnosti vidiš svoju ulogu u svijetu umjetnosti?
Evo upravo smo zatvorili 4. ediciju Contemporary Art Now sajma u Ibizi (ili CAN art fair), a Pelaires galerija na Mallorci ima postavljenu solo izložbu Pace Taylora do rujna, tako da pomalo motam kablove i spremam se prema Kvarneru. Ali u pozadini se kuhaju novi projekti za rujan, tako da za vrijeme Berlin Art Weeka radim na izložbi u The Haunt prostoru za umjetnost i ekologiju, a nakon toga, za vrijeme Nit de l’Arte na Mallorci, radim veliku izložbu s galerijom Pelaires.
Svoju budućnost vidim negdje gdje sam sad, na točki gdje se mlađi, manje poznati umjetnici predstavljaju svijetu i rade prve korake na velikoj pozornici. Ja sam onaj tip iza zavjese koji ih podržava i gestikulira: “Ajmoooo, ajmooo.” Nadam se samo da ću prepoznati trenutak kad prestanem sebe vidjeti tako i onda pronaći nešto drugo što će me ispunjavati na sličan način.
Foto: Maja Bosnić, Aleksandar Selak, CAN art Ibiza 2022
