U moru savršeno izoštrenih, filterima dotjeranih i algoritamski poželjnih fotografija koje svakodnevno konzumiramo na društvenim mrežama, događa se suptilan, ali znakovit pomak. Naime, jeste li primijetili da se sve više ljudi okreće digitalnim fotoaparatima iz “ne tako davne prošlosti”? I pritom ne mislimo na najnovije high–tech modele, već stare kompaktne digitalce koji su do prije dvadesetak godina bili standardni suputnik na svakoj ekskurziji, obiteljskom odmoru ili tulumu
Taj, kao niti bilo koji drugi povratak, ne događa se slučajno. U trenutku kada doslovno sve možemo zabilježiti pametnim telefonom, i to u vrhunskoj rezoluciji, pojavila se zasićenost. Fotografija je nekoć bila sredstvo očuvanja uspomena, a danas je poput kakve potrošne robe jer imamo tehničku mogućnost zabilježiti svaki detalj, ali izgubili smo ono najvažnije – namjeru. Fotografiramo sve, automatski, bez razmišljanja, a kad se kasnije pokušamo prisjetiti nekog putovanja ili važnog događaja, često se oslanjamo na galopirajuću galeriju s 3.000+ slika u kojoj se i sam događaj utopio. Paradoksalno, u eri neograničene memorije, uspomene su nam postale mutne.
View this post on Instagram
Međutim, klasični digitalni fotoaparat, sa svojih ograničenih 50 ili 100 snimaka na memorijskoj kartici, vraća nas nečemu što smo odavno izgubili, vraća nas promišljenosti. Kad znate da ne možete “pucati” beskonačno, pažljivije birate trenutak, više se trudite oko kadra, više ste prisutni. I ono najvažnije; svjesno odlučujete što želite digitalno zapamtiti.
View this post on Instagram
No, nećemo se zavaravati, povratak digitalnim fotićima dijelom je i estetski trend. Fotografije snimljene tim aparatima imaju specifičan izgled, često blago zrnati, s preeksponiranim svjetlom, slabijom dubinom boja i pomalo “sirovim” izgledom. Taj suptilni vintage izgled evocira osjećaj nostalgije, i to ne nužno prema nekoj konkretnoj godini, već prema vremenu kad je fotografija bila osobna, a ne javna. Kad nismo razmišljali o estetici feeda, već o tome kako ćemo se smijati uz te fotke kad ih razvijemo i gledamo s prijateljima. Upravo je i razvijanje fotografija još jedan element koji doživljava mali povratak. Mnogi koji ponovno koriste digitalce ne žele samo skupljati slike na računalu, već ih žele držati u rukama. Albumi se ponovno pune, zidovi dobivaju nove detalje, a uspomene fizički prostor.
View this post on Instagram
Sve manje je zapravo – više
Stoga, povratak digitalnim fotoaparatima nije potaknut željom za boljom kvalitetom slike jer budimo realni, današnji pametni telefoni ih u tehnološkom smislu daleko nadmašuju. No u svijetu koji nas neprestano tjera na brzinu, stalno bilježenje i površnu konzumaciju sadržaja, digitalni fotići postaju tihi oblik otpora zaboravu, prezasićenosti i hiperprodukciji. Možda, zapravo, nismo nostalgični samo za tim malenim aparatima, već za verzijama sebe koje su kroz objektiv gledale s namjerom da uhvate uspomenu, a ne trenutak koji će već za pola sata biti zamijenjen nekim novim.
Foto: Pexels, Instagram/@yanvex
