Dok cijeli svijet trenutačno kolektivno uzdiše za Timothéejem Chalametom, topi se na Jacoba Elrodija i svaki put ostaje iznenađen rasponom glumačkih sposobnosti Barryja Keoghana (da si ne lažemo, u većini slučajeva i ja skupa s ostalima), moj radar oduvijek je bio podešen na jednu drugu frekvenciju – onu Harrisa Dickinsona
Harris Dickinson
Iako je film “Babygirl” u kojemu glumi s Nicole Kidman konačno usmjerio mainstream reflektore na njega, nemojmo zaboraviti put kojim je Dickinson stigao do ovog trenutka. I dok čekamo da nas Sam Mendes počasti svojom vizijom mladog Johna Lennona u izvedbi Harrisa Dickinsona, zašto ne bismo zaronili u filmove s kojima je upravo ovaj mladi glumac ostavio prilično snažan utisak?
Debitantski film “Scrapper” redateljice Charlotte Regan poput nježnog je zagrljaja s primjesama britanskog humora i vizualne poezije. Dickinson ovdje glumi Jasona, otuđenog oca koji se pojavljuje u životu svoje 12-godišnje kćeri Georgie (glumi ju odlična Lola Campbell) nakon smrti njezine majke. Ono što je sjajno jest ta sirova, nesavršena dinamika između njih dvoje. Dickinson ne glumi savršenog tatu; on je pomalo izgubljen, s izblajhanom kosom i prtljagom prošlosti, ali postoji iskrena želja za povezivanjem. Film balansira između socijalnog realizma i blage fantazije, a Dickinsonova suzdržana izvedba daje toplinu cijeloj priči o ponovnom pronalaženju obiteljske veze u neočekivanim okolnostima. Njegova kemija s Lolom Campbell je zarazna, a način na koji gradi odnos s njom, unatoč svim preprekama, ono je što film “Scrapper” čini posebnim.
Možda je film “Where the Crawdads Sing” najkontroverzniji izbor na listi – ipak su kritike bile podijeljene u dva ekstremna tabora. Ali Dickinsonov portret Chasea Andrewsa, lokalnog “zlatnog dečka” s mračnom stranom, je fascinantan. U moru južnjačke gotičke melase i romanse Nicholasa Sparksa, Dickinson unosi dozu nepredvidljivosti i sirove muškosti. Njegov je Chase privlačan i opasan, utjelovljenje toksične muškosti koja prijeti slobodnom duhu Kye (Daisy Edgar-Jones). Čak i ako je sâm film melodramatičan, Dickinsonova prisutnost daje mu onu rubnost koja ga izdvaja. Njegova interakcija s Kyom nabijena je napetošću, a transformacija njegovog lika, od naivnog udvarača do posesivnog muškarca, uznemirujuće uvjerljiva.
Sada dolazimo do pravog dragulja – “Femme”. Ovaj kratki film, psihološki triler Sama H. Freemana i Nga Choona Pinga majstorska je studija o osveti, identitetu i fluidnosti seksualnosti. Dickinson glumi Prestona, naizgled straight tipa koji brutalno napadne drag umjetnika Julesa (fenomenalni Nathan Stewart-Jarrett). Ono što slijedi jest mračna i opasna igra mačke i miša kad Jules, neprepoznatljiv, počne zavoditi Prestona s osvetničkim namjerama. Dickinsonova transformacija iz homofobičnog nasilnika u ranjivog ljubavnika je zapanjujuća. On uspijeva prenijeti unutarnju zbrku i potisnutu seksualnost svog lika s nevjerojatnom suptilnošću. Kemija između njega i Stewart-Jarreta nabijena je erotskom napetošću i psihološkom kompleksnošću, čineći “Femme” jednim od najprovokativnijih i najintrigantnijih filmova 2021. godine. Dickinson ovdje pokazuje nevjerojatan raspon, daleko od uloga “slatkog dečka”.
“County Lines” britanski je socijalni realistički film Henryja Blakea koji baca brutalno iskren pogled na svijet krijumčarenja droge u Velikoj Britaniji, gdje su djeca često pijuni. Dickinson je ovdje gotovo neprepoznatljiv kao Simon, karizmatični, ali nemilosrdni manipulator koji uvlači mladog Tylera (Conrad Khan) u opasan svijet kriminala. Ono što je zastrašujuće u Dickinsonovoj izvedbi jest ta hladna proračunatost i sposobnost da šarmom prikrije svoju okrutnost. On utjelovljuje predatorsku prirodu eksploatacije, a njegova interakcija s Khanovim ranjivim Tylerom je uznemirujuće realistična. Film je mračan i beskompromisan, a Dickinsonova uloga ključna u prikazivanju te brutalne stvarnosti.
“The Darkest Minds” (2018): Ok, priznajem – ovaj distopijski film Jennifer Yuh Nelson nije remek-djelo. Ali čak i unutar generičke priče o djeci s posebnim moćima zatočenoj u internacijskim logorima, Dickinson “krade” svaku scenu kao Liam. Njegov lik, telekinetički “zgodni dečko” s osjećajem za pravdu, unosi prijeko potrebnu karizmu i toplinu u inače tmurnu priču. Dickinsonova kemija s Amandlom Stenberg (koja glumi Ruby) je stvarna, a on uspijeva dati dubinu liku koji bi lako mogao biti jednodimenzionalan. Čak i u ovakvom sigurnom, proračunatom komercijalnijem projektu, njegov talent prilično je istaknut, vidljiv.
“Beach Rats” meni je osobno ovo možda Dickinsonov najsnažniji i najupečatljiviji rad do sada. U drugom filmu Elize Hittman, on glumi Frankieja, izgubljenog mladića iz Brooklyna koji se bori sa svojom seksualnošću, istražujući gay online platforme u potrazi za starijim muškarcima, dok istovremeno održava površne veze sa svojim prijateljima i djevojkama. Dickinsonova izvedba nevjerojatno je ranjiva i suptilna. Njegova tiha borba, nesposobnost da verbalizira svoje osjećaje i očajnički pokušaji da pomiri svoja dva svijeta su potresni. Hittmanova režija i kamera Hélène Louvart odličan su spoj, koji, dok prikazuje njegovo isklesano tijelo, pronalazi i pokazuje ljepotu i ranjivost u njegovoj muškosti. Kraj filma, naglo i bez patetike, ostavlja vas s osjećajem da ste svjedočili ključnom trenutku u životu ovog izgubljenog mladića. Dickinson je ovdje otkriće, utjelovljujući onu vrstu mučene neartikuliranosti koja govori više od riječi.
Dakle, dok čekamo da Harrison Dickinson postane John Lennon pod redateljskom palicom Sama Mendesa (što zvuči kao suludi projekt; četiri filma, četiri biopica, svaki o jednom članu benda The Beatles), nemojmo zaboraviti ove filmove koji su pokazali njegov izniman talent i svestranost. Od nježnog oca do opasnog zavodnika, od izgubljenog tinejdžera do karizmatičnog kriminalca – Dickinson neprestano iznenađuje i dokazuje da je više od samo još jednog lijepog lica u gomili. On je glumac s dubinom, intenzitetom i onom rijetkom sposobnošću da vas natjera osjetiti svaku nijansu njegovih likova. Popis filmova je tu, vi ih trebate samo – pogledati.
