Unutar ili izvan okvira predsjedničkog djelovanja, kandidati/kinje za predsjedničku fotelju su manje-više prepoznali važnost adresiranja pitanja ženskih i rodnih prava, potreba i problematike. Neki ih adresiraju eksplicitno i svjesno dok se drugi svojim stavovima implicitno, ali nesumnjivo dotiču tema od utjecaja na živote Hrvatica.

Glasačima i glasačicama važno je dati glas nekome čije vrijednosti se podudaraju s njihovima, neovisno o ovlastima. Kandidati/kinje to uostalom znaju i računaju na to. Njihovi stavovi po tom pitanju su ogledalo raznih faktora: različitih skupina glasača, bogatstva (ili siromaštva?) političke „ponude“ te važnosti problematike za njihov imidž. Naposljetku, pobjednik ili pobjednica će postati predstavnik/ica svih Hrvatica u svijetu. Zato je važno stati iza osobe koja će odražavati stavove prema ženama koje podržavaš i u kojima se nalaziš. Bez obzira na širinu ovlasti za koje se bore, kandidati i kandidatkinje tako odgovaraju na jedno bitno pitanje: Što njihovi programi govore o tome kako politika vidi žene u Hrvatskoj?

U potrazi za odgovorima, klonila sam se podjele lijevo-desno, stranačke pozadine i sl. te pokušala pronaći sličnosti i različitosti, otkriti problematike koje su naše kandidate i kandidatkinje za predsjednika/icu najviše angažirale, ali i kojima su se nedovoljno bavili ili propustili ući u srž. Kao primarni izvor informacija sam koristila njihove službene programe, a kao sekundarne izvore, u nedostatku programa, koristila sam njihove web stranice ili televizijska predstavljanja.

Malo „ženske“ predsjedničke statistike i povijesti

Ovo su osmi predsjednički izbori od samostalnosti RH što pruža priliku za osvrt na dosadašnju zastupljenost žena među kandidatima. Rodna ravnopravnost u politici ključna je za priznavanje ženskih iskustava i perspektiva na političkoj razini, što povećava i vjerojatnost rješavanja problema specifičnih za žene u društvu.

Za početak treba primijetiti kako se za predsjednicu RH natječu tri žene od ukupno osam kandidata što čini 37,5 posto, dakle iznad jedne trećine. To je najveći postotak dosad. Sve tri kandidatkinje u utrci ove godine – Ivana Kekin, Branka Lozo i Marija Selak Raspudić – su doktorice znanosti, ali i supruge i majke koje uspješno kombiniraju ambicioznu karijeru (političku, akademsku, medicinsku) s obiteljskim životom.

Najveći uspjeh na predsjedničkim izborima – pobjedu – postigla je 2015. godine Kolinda Grabar-Kitarović. Tad je bila i jedina ženska kandidatkinja uz tri muška kandidata.

Žene u utrci za predsjedničku fotelju sudjeluju od prvih izbora samostalne RH, kad je jedina kandidatkinja bila Savka Dabčević-Kučar, čija je kandidatura rezultirala trećim mjestom. Ovo inače nije prvi put da se za ulogu predsjednice natječu tri kandidatkinje. To se dogodilo i 2005. godine, kad su u predsjedničkoj utrci sudjelovale Đurđa Adlešić, Jadranka Kosor i Doris Košta. U većoj konkurenciji od ukupno 13 kandidata ženski udio je tad bio manji nego ove godine: 23,08 posto. 2019. godine također su se kandidirale tri ženske kandidatkinje: Kolinda Grabar-Kitarović, Dalija Orešković i Katarina Peović. Među ukupno 11 kandidata, ženska zastupljenost iznosila je tad 27,27 posto.

Izbori na kojima nije bilo niti jedne ženske kandidatkinje održali su se 1997. godine, kad se natjecao najmanji broj kandidata – njih troje, i 2000. godine, kad se natjecalo ukupno devet kandidata.

Žene u Hrvatskoj trebaju raditi

Politički programi predsjedničkih kandidata ukazuju na nastojanje da se ženama kroz niz mjera olakša teret roditeljstva i omogući aktivno sudjelovanje na tržištu rada. Ravnopravnost žena podržava se kroz mjere usmjerene na skrb, odgoj i obrazovanje djece. Ravnoteža osobnog i poslovnog života žena, a osobito majka, je stavljena u fokus u programu Dragana Primorca: „Zalagat ću se za snažan rast plaća i mirovina te daljnje unaprjeđenje fleksibilnih oblika rada. Zalagat ću se i za potpuno izjednačavanje plaća žena i muškaraca koji obavljaju jednak rad.“

Njegova politika uključuje i inicijativu prema kojoj bi se u roku tri godine svoj djeci u Hrvatskoj omogućio besplatan vrtić. „Pozitivan prirodni prirast prvi put u trideset godina“, hvali se Miro Bulj koji je upravo takav pristup skrbi i predškolskog obrazovanja uveo u Sinju kao gradonačelnik.

Predstavljene politike ukazuju na odmak od uske, tradicionalne obiteljske zajednice gdje je žena kućanica koja brine za obitelj i domaćinstvo, a prema dvostrukoj ulozi žene kao majke i kao radnice. Ove promjene otvaraju prostor u kojem odgojnu ulogu na sebe može preuzeti država. Tomislav Jonjić na primjer ukazuje na važnost hrvatskog sadržaja u školstvu: „Osobito tzv. malim narodima poput hrvatskoga kultura i šport među temeljnim su polugama nacionalne identifikacije i afirmacije. Treba se protiviti prekidu s hrvatskom kulturnom i školskom tradicijom te očiglednom i organiziranom nastojanju da se reduciraju nacionalni sadržaji u školi.“

Niko Tokić Kartelo smatra pak da mlade treba politički aktivirati kroz edukaciju: „Mladi moraju biti uključeni u donošenje odluka. Poticat ću uvođenje građanskog odgoja u škole kako bismo educirali mlade o njihovim pravima i obvezama te ih potaknuli na aktivno sudjelovanje u društvu.“

Iako se ovi prijedlozi prezentiraju kao koraci prema boljitku države, otvara se pitanje njihovog utjecaja na slobodu odgoja unutar obitelji. Glasači i glasačice trebali bi razmotriti vrijednosti koje kandidati i kandidatkinje promiču kroz obrazovni sustav, koji preuzima odgovornost za odgoj djece dok su majke na poslu.

Žene u Hrvatskoj treba zaštititi

Političke mjere koje su predstavili kandidati/kinje često pretpostavljaju da su žene ponajprije majke unatoč pomacima prema ravnoteži između tradicionalnih i profesionalnih uloga. “Hrvatska kojoj je demografsko pitanje prioritet”, naglasila je u svom programu Marija Selak Raspudić, a istu problematiku obrađivali su i ostali kandidati. Teret demografskog rasta najčešće pada na žene. Stoga su kandidati/kinje obratile pozornost na mehanizme zaštite žena, majka i obitelji, a u korist demografskog rasta.

Dom je temelj zaštite i sigurnosti žene i obitelji. U tom pogledu, većina kandidata/kinja prepoznalo je rješenje stambenog pitanja u obliku priuštivog stanovanja kao jedan od prioriteta njihove politike, usmjerene prema prosperitetu (mladih) obitelji. Uz dom, zaštita žena omogućava se i kroz bolji pravosudni sustav, uvjerena je Ivana Kekin: “Čemu služi država ako ne štiti građanke ove zemlje jer njezine institucije puštaju i štite osuđene nasilnike, a žrtve nasilja su ignorirane sve dok ne bude prekasno?”

Uz nju se zaštitom žena (i djece) od nasilja bavio i Dragan Primorac, koji pritom naglašava važnost suradnje svih institucija te modernizaciju pravosuđa, ali i zdravstva. “Svjedočimo krizi upravljanja javnim resursima, uslugama i infrastrukturom što ugrožava opće dobro i javni interes. Jer čemu služi država ako se zajednički resursi poput zdravstvenog sustava u koji su ulagale generacije, pred našim očima raspada, njegovi naplativi dijelovi se predaju privatnicima, a oni nenaplativi prepuštaju propadanju?”, upozorila je Kekin. Jonjić se osvrnuo na problem korupcije u zdravstvu: “Treba se načelno zalagati protiv miješanja javnoga i privatnoga u zdravstvu, jer takav sustav olakšano generira zloupotrebe i sumnju u korupciju. Uz pomoć neovisnih stručnjaka treba dodatno provjeriti političke i gospodarske aspekte modela u kojem je HZZO dio državne riznice i modela u kojem je autonoman.”

U fokusu svo troje kandidata jest opća dostupnost zdravstvene skrbi koja, ugrožena krizom i korupcijom u hrvatskom zdravstvenom sustavu, predstavlja prijetnju ženskom zdravlju, a samim time i ostvarenju ciljeva demografskog rasta.

Žene u Hrvatskoj trebaju biti nacionalno čiste

Na nestabilnost demografske slike u Hrvatskoj velik utjecaj imale su migracije. S jedne strane, došlo je do iseljavanja hrvatskog stanovništva zbog korupcije i kriminala, kako to vidi aktualni  predsjednik Zoran Milanović: “Ljude iz Hrvatske tjeraju nepravda i nepoštenje te samo poštovanje zakona i pravila, kao i vrednovanje rada i znanja može zaustaviti iseljavanje.” S druge strane, doselio se velik broj stranih radnika, što je uzrokovalo strah od tzv. “zamjene stanovništva”. Miro Bulj to planira zaustaviti referendumom za zaštitu državne granice, hrvatskih radnika i našeg identiteta, Niko Tokić Kartelo smatra da se Hrvatska čim prije mora posvetiti integraciji useljenika, a Branka Lozo im želi ograničiti trajanje radnih dozvola: “…tako da ne budemo u obvezi spajanja njihovih obitelji koje, znamo, s obzirom na to otkuda dolaze, imaju tendenciju velikih obitelji i to je ugroza za Hrvatsku. Mi se možemo dovesti u situaciju da za određeni broj godina mi Hrvati budemo manjina u vlastitoj zemlji.”

“Iako strani radnici nesumnjivo pridonose snazi našeg gospodarstva, trebamo stvarati uvjete koji će omogućiti povratak što većeg broja naših iseljenika. Samo na taj način možemo očuvati naš hrvatski identitet i običaje”, uvjeren je Dragan Primorac. Tomislav Jonjić smatra da i tu treba biti oprezan: “Demografski i sigurnosni razlozi nameću izmjene zakonske regulative o stjecanju hrvatskog državljanstva i boravku na području Republike Hrvatske, pa moraju pogodovati povratku hrvatskih iseljenika svih naraštaja, ali ne smiju pogodovati stranim useljenicima.”

U iznošenju svojih stavova po pitanju migracije, kandidati/kinje nisu adresirali specifičnosti iskustva žena koje su se iselile iz Hrvatske, položaja stranih državljanka koje su se doselile niti motivacija i poticaja za iseljene žene “povratnice” u Hrvatsku. Diskurs se rješava oko pitanja o tome što je za Hrvatsku demografski i sigurnosno prihvatljivo, odnosno poželjno (useljenici hrvatske ili europske kulturne pozadine) ili neprihvatljivo, odnosno, nepoželjno (useljenici iz Azije). To ukazuje na zanemarivanje konkretnih problema i potreba žena koje su zahvaćene ovom problematikom uz fokus na donošenje demografskih politika unutar granica nacionalnih identiteta.

Žena iz programa

Što izneseni stavovi kandidata i kandidatkinja govore o tome kako politika vidi žene u Hrvatskoj? One su radnice, majke i Hrvatice. Zanimljivo kako se ova definicija poklapa s karakteristikama svih triju ovogodišnjih predsjedničkih kandidatkinja i tako potvrđuje politička vizija hrvatske žene: ona je prisutna i u programu, kao ideja, i u izborima, kao društveni akter. Ova trostruka uloga, kojom je definiran identitet političke žene, ukazuje na pritisak društvenih očekivanja koji prijete ograničiti njen politički izbor i ponudu. To je od posebne važnosti ženama koje ne odgovaraju standardu: nezaposlene, bez djece i nekog drugog podrijetla.

Jedinstvenost svake žene, uključujući i tri predsjedničke kandidatkinje, upozorava na kompleksnost ženskog iskustva koje se (i na izborima) bori biti priznato u političkom prostoru. Dužnost je i glasača/ica i političara/ki prepoznati nijanse ženskih identiteta izvan dominantnih okvira unutar kojih brojna ženska pitanja i izazovi ostaju nevidljivi.

Foto: pexels, Instagram @kolinda_gk