Božić je doba godine kad se svi prepustimo čaroliji – svjetlucavim ukrasima, blagdanskim pjesmama, čestitkama, obiteljskim okupljanjima, ukusnoj hrani i naravno, poklonima. Međutim, jedna od najtoplijih tema svakog Božića, koja izaziva miješane osjećaje među roditeljima, jest pitanje – treba li djeci reći istinu o Djedu Božićnjaku?
S jedne strane, neki roditelji smatraju da je laganje djeci, čak i kad je riječ o bezazlenom mitu, neetično i potencijalno štetno. S druge strane, mnogi se s nostalgijom prisjećaju vlastitog djetinjstva i žele svojim mališanima pružiti isti osjećaj čarolije. No što kaže znanost? Što doista znači vjerovati u Djeda Božićnjaka za dječji razvoj, povjerenje i maštu?
View this post on Instagram
Argumenti “protiv”
Jedan od glavnih argumenata protiv podržavanja mita o Djedu Božićnjaku jest mogućnost narušavanja povjerenja. Kada djeca naposljetku otkriju da Djed Božićnjak nije stvaran, neki strahuju da bi mogla osjećati izdaju ili početi sumnjati u druge tvrdnje svojih roditelja. Ipak, stručnjaci sugeriraju da se ovakve situacije mogu kontrolirati iskrenim razgovorom. Kada dijete počne postavljati pitanja poput: “Kako Djed stigne obići cijeli svijet u jednoj noći?”, roditelji mogu iskoristiti priliku za objašnjenje zašto su podržavali vjerovanje u tu priču, naglašavajući važnost radosti i kreativnosti.
Također, neki brinu da bi podržavanje mita moglo otežati djeci razlikovanje stvarnosti od mašte. No istraživanja pokazuju da djeca već od malih nogu počinju razvijati sposobnost razlikovanja stvarnog od izmišljenog. Dapače, bogata maštovitost može potaknuti kognitivni razvoj, a djeca s bogatim fantazijskim svijetom često bolje razumiju granicu između stvarnog i nestvarnog.
Argumenti “za”
S druge strane, vjerovanje u Djeda Božićnjaka nosi sa sobom dvije glavne prednosti: radost i utjecaj na ponašanje. Mnogim roditeljima nije teško uočiti oduševljenje na dječjim licima dok iščekuju dolazak darova pod bor. Osim toga, ideja da Djed “prati tko je bio dobar, a tko nestašan” može motivirati djecu na bolje ponašanje, barem kratkoročno.
Zanimljivo je navesti i istraživanje u kojem je djeci predstavljena izmišljena “Princeza Alice”, nevidljiva osoba koja ih promatra. Rezultati su pokazali da su djeca pod njezinim “nadzorom” bila poslušnija, čak i kad je njezino postojanje bilo samo dio igre. No, dugoročne promjene u ponašanju dolaze kroz samomotivaciju, a ne kroz vanjske autoritete – bilo stvarne ili izmišljene.
Zaključak – što je najbolje za vaše dijete
Iako ima puno “pro” i “kontra” razloga, znanstvena istraživanja ne pokazuju da bi vjerovanje u Djeda Božićnjaka moglo štetiti djeci. Djeca imaju prirodnu sposobnost razlikovanja stvarnog od izmišljenog, a ključ je u tome da roditelji osiguraju da njihova djeca razumiju kako je riječ o tradiciji koja ima svoj smisao, no koja s vremenom može biti zamijenjena stvarnim razumijevanjem svijeta oko sebe.
Naposljetku, najvažniji zadatak roditelja jest pomno upravljati onim trenutkom kada djeca otkriju istinu o Djeda Božićnjaku. Iako taj trenutak može biti pomalo razočaravajuć, djeca obično dolaze do zaključka da čarolija može postojati na mnogo drugih načina – kroz obiteljske običaje, zajedništvo, ljubav i radost darivanja.
Za kraj, roditeljima koji žele održati magiju Božića psiholozi savjetuju da se igraju djetetovom maštom, uživajući u ritualima i tradicijama, a istovremeno im omogućujući da postupno rastu u svijesti o stvarnosti. Na kraju krajeva, istina o Djeda Božićnjaku možda i nije toliko važna kao osjećaj čarolije koji Božić donosi u srcima svih nas.
Foto: @marie.bogomazova, @niobytrivett
