U Hrvatskoj sam ovo ljeto provela pet tjedana, od toga dva na otoku i tri u Zagrebu. Obilazila sam jadranske plaže i zagrebačke parkove, sve udaljeniju obitelj i sve malobrojnije prijatelje, kazališne predstave s oštrim poantama koje “slijeću” meko, i kafiće u kojima se aroma cigareta i ljepljivost piva spajaju u parfem ovoga grada. Obilazila sam sve što sam nostalgično napustila kad sam svoj život odlučila smjestiti u inozemstvo, no ne žalim što sam to učinila
Obilazim grad u kojemu sam odrasla i iz kojega sam već nekoliko puta pobjegla. Prepoznajem toksičnost veze sebe i Zagreba. U toj našoj vezi, Zagreb zna biti surov i grub – kažnjava me užeglim asfaltom bez ikakve sjene zelenila i psovkama koje me kao udice hvataju dok pokušavam naći put za svoj bicikl i sebe kroz mase ljudi, automobila i tramvaja. Nitko od nas ne prepoznaje da je grad za nekoliko brojeva premal’ za svu tu našu masu. Samo bujamo, grad puca po šavovima, a država je sve praznija.
A onda me voli. Pomazi me toplom noći pod žutim lampama dok jurim kraj evergreen studentskih okupljališta. Ušuška me u poznatu naboranost asfalta i korijenja drveća koje ne priznaje prostorno planiranje za što više automobilskih traka i parkirnih mjesta. Volim ovo mjesto, ovaj grad u ovoj državi. Ali to mjesto na kojemu sam odrasla nije više moje mjesto. Sumnjam da je ikad i bilo. Ja sam morala otići, vjerujem, kao i mnogi drugi, pronaći mjesto koje je uistinu spremno primiti me i gdje doista mogu disati.
U svojih pet tjedana godišnje u Hrvatskoj obilazim sve to melankolično i sentimentalno, no s velikim olakšanjem i sigurnošću, znajući da sam dobro napravila. Moje odlaženje iz Zagreba i iz Hrvatske bilo je opetovano i ustrajno. Krenulo je vrlo rano i, iskreno, ne znam gdje sam ubrala tu ideju, sa svega 14 godina, da želim otići iz Hrvatske. Ali ubrala sam ju, presadila u svoju dušu i uzgajala predano, osjećajući kako tamo negdje vani svakodnevica ne dolazi sa svom tom anksioznošću koju sam mirisala u Hrvatskoj. Zahvaljujući stipendijama, internetu i manjku bliskih odnosa koji bi me zadržali u Hrvatskoj, do sada sam iz nje otišla triput. Otišla, vratila se, otišla, vratila se, otišla.
Prvi je odlazak bio na učeničku razmjenu u srednjoj školi. Drugi na studij odmah po završetku srednje. Treći i finalni odlazak bio je u život. Prije zadnjeg odlaska, živjela sam dvije godine u Zagrebu kao odrasla osoba, s poslom na neodređeno, stanom, vezom, aktivističkom svrhom, društvom koje bi se pristojno okupljalo za rođendane iako nam je ponestajalo tema za razgovore i s roditeljima koji bi mi došli promijeniti žarulju da ih to zamolim. Sve u svemu, imala sam stabilan i sređen život kakav je u Hrvatskoj luksuz i privilegija. Ne niječem uopće da sam upravo zbog tih privilegija i mogla otići van, znajući da ipak imam sigurnosnu mrežu i da se, ako mi to ikad zatreba, financijski mogu osloniti i na partnera i na roditelje. Ja nisam otišla trbuhom za kruhom. Ja sam otišla za boljim i dostojanstvenijim životom, koji ima puno više segmenata od samo dobro plaćenog posla.
Dok znam ljude koji u zemlje s većim BDP-om odlaze isključivo zbog većih primanja i jedva čekaju vratiti se punih kesa u rodnu im Hrvatsku, znam i puno onih koji su otišli iz sasvim drugih razloga. Ljudi u rijekama cure iz ove države, mediji pišu bombastične naslove koliko je mladih emigriralo posljednjih godina, a svi oni uzroci zbog kojih odlazimo opstaju i bujaju jer su ignorirani.
Mizoginija, kvirfobija, anksioznost, živčanost, deračina, rasizam, islamofobija, zdravstvo koje zlostavlja pacijentice, sudovi koji štite nasilnike, mobing, potplaćivanje, borba za radnička prava, gradovi po mjeri automobila, država po mjeri nekoga drugoga tko definitivno nisam ja. Svaki povratak u Hrvatsku sve mi je veći kulturološki šok. Svaki posjet sve više omogući mi da usporedim sebe u Hrvatskoj – anksioznu, živčanu, pod kroničnim stresom – i sebe u Nizozemskoj – dišem, ne bojim se, bicikliram kroz drvorede uz kanal i razmišljam koliko sam sretna. Uspoređujući sebe tu i tamo, znam da nije do ljudi, do mjesta je.
Prepoznajem što ti napravi život u kojemu je sve borba – u kojemu te poslodavac plaća na ruke da izbjegne porez; u kojemu te košta obvezno zdravstveno koje ne možeš koristiti i privatne bolnice na koje si na kraju primorana; u kojemu je put do posla svaki dan vježba u stresu i hiperstimulaciji, bilo da ideš autom, javnim prijevozom ili biciklom; u kojemu moraš birati između sivoga ruševnoga grada gdje imaš sve i zelenog mirnog sela u kojemu nemaš ništa; u kojemu te heteronormativna i tradicionalna očekivanja prate i u selu i u gradu te je svaki razgovor kocka hoćeš li biti u opasnosti ako otkriješ da si kvir/ne želiš djecu/nisi udana. Sve to, mene je iscijedilo i ispilo. Nekima je, sigurna sam, dobro.
Hiperstimulacija je stanje u kojem guštaju, oguglali su na institucije koje ne funkcioniraju (koliko sam puta čula da se ljudi ne uzrujavaju zato što državno zdravstvo ne funkcionira jer si mogu priuštiti privatno – izbrisali su nam iz kolektivne svijesti da to nešto što ne funkcionira ipak skupo plaćamo), identitetski ne odskaču pa ih ne dohvaća homofobija/transfobija/bifobija, mizoginija je internalizirana. Ipak, ova država vonja na anksioznost i stres. Ali kad cijeli život živiš kraj smetlišta, više ništa niti ne primijetiš. Disclaimer: ne postoji utopija. Ta liberalna Nizozemska koje sam se i ja dograbila u zadnjim je izborima najviše glasova dala, bez karikiranog pretjeravanja, fašistima koji su željeli ljude početi popisivati po etnicitetu kako bi postavili temelje za razne eugeničko-rasističke prakse. Istovremeno, feministički i kvir aktivistički duh slabiji je negoli u Hrvatskoj, no ne i nepotreban, pa kad očekuješ prosvjed i žar borbe, dobiješ tulum i neopterećeno feštanje. Moja kritička analiza svakako ne izostaje i usporedba koju radim nikako nije “necivilizirani Balkan” u odnosu na “naprednu Europu”. Stavljati Hrvatsku na periferiju Europe i nalaziti izliku u Balkanu, čija percepcija ove prostore štiti od toga da uopće i zahtijevamo da budu ugodno i sigurno mjesto za život (za ikoga, a kamoli za žene i kvir osobe), samo je jeftina izlika. Hrvatska nije osuđena da bude ovakva.
Emigracije u potrazi za dostojanstvenim, sigurnim i ugodnim životom nisu izvan sfere utjecaja. No, dokle god oguglavamo na to da nam se prava oduzimaju i da nas se zlostavlja, od ulica i javnih prostora, preko fakulteta i radnih mjesta, do institucija koje bi nas trebale štititi, te normaliziramo to, takvo će nam stanje i biti prirodno. Hrvatska propada po inerciji. Ja sam pobjegla s broda koji tone. Nemam domoljubne tendencije niti osjećaj dužnosti. Davala sam se aktivistički u ovo mjesto koje mi je ipak drago, no ono me “ižmikalo” i ispraznilo. Teško je boriti se za promjene kad je samo preživljavanje borba, a borba je bila čak i sa svim privilegijama, po hrvatskim mjerilima, situiranog života. Jedino se na daljinu opet mogu dati u tu svrhu, jedino sad kad sam pronašla svoj mir i zadovoljstvo svakodnevicom.
Vratim se ljeti na pet tjedana, obiđem stara draga mjesta, komentiram kako su cijene iste ili više negoli u Nizozemskoj dok su plaće tri puta manje, primijetim da zgrade još uvijek stoje razrušene od potresa 2020., i dok mi susjeda govori da ne razumije zašto ostajem vani jer je njima život ovdje ipak “puno, puno, puno bolji”, budem na miru i sasvim zadovoljna svojim odlukama.
Kolumna: Paula Brečak
Foto: Unsplash/@Hailey Kean, privatna arhiva, Instagram/@thewolfnomad
