Naša rubrika Iz drugog kuta želi vas inspirirati pojedincima iz poslovnog svijeta i njihovim “malim” hrabrim koracima. Oni su odlučili neke stvari možda učiniti drugačije, s malim pomakom. Danas upoznajte mamu koja je zbog svoje djece pokrenula brend koji danas obogaćuje domaće tržište.
Branka Kurelić, ekonomistica i mama, pokrenula je brend LeKa rukotvorine iz ljubavi prema svojoj djeci. Temelji ovog brenda ukorijenjeni su, kako nam je Branka objasnila, u želji da se osiguraju najbolji i najkvalitetniji proizvodi za one najmlađe na tržištu koje nije moglo ponuditi ono što su roditelji tražili.
Specijalizirani su za personalizirane poklone, štucne, “grickalice” za nosiljke, slinčeke, podloške za kolica, ruksake, marame za dojenje, ljuljačke, dekice i još mnogo toga, a svaki proizvod nosi pečat pažnje i ljubavi. A kako je sve počelo i odakle inspiracija, saznajte u nastavku.
Kako je započela priča s LeKa rukotvorinama s obzirom da je Vaše stručno područje ekonomija? Pretpostavljam da iz ekonomije vučete poduzetnički duh, no odakle ideja za pokretanjem ovako nečega?
Ja zapravo sebe, onako na prvu, nikad ne bih opisala kao osobu poduzetničkog duha. Na ekonomskom fakultetu sam završila slučajno, jer na kraju srednje škole nisam imala ideju koji bi studij odabrala, a većina je mojih razrednih kolega upisala ekonomiju. I tako sam im se i ja priključila, i bila sam dovoljno uporna da je i završim. U meni je s druge strane uvijek tinjao neki kreativni plamičak. Kao dijete puno sam pisala, kasnije sam izrađivala nakit ali šivanje je bilo nešto što sam silno htjela naučiti i usavršiti. Nikad nisam zamišljala sebe kao poduzetnicu, kao vlasnicu malog biznisa, kao osobu koja promišlja o svom poslu. Nakon fakulteta radila sam u marketinškoj agenciji, kasnije i u jednoj korporaciji, i sve je izgledalo kao da ću do mirovine biti dio ogromnog kolektiva. Sa šivanjem sam se upoznala tek sa 30 godina kada sam upisala tečaj i dobila kvalifikaciju za poslove šivanja i krojenja. Tada mi je šivanje napokon postalo hobi i bila je to ljubav na prvi konac. Kako sam u to vrijeme bila trudna, a trudne su bile i moje prijateljice, uživala sam stvarajući proizvode za moju i njihove bebe. Ali, nisam niti u jednoj primisli niti poželjela niti razmišljala kao o mogućoj opciji da bi od hobija stvorila posao. Imala sam stalni posao i nije bilo razloga razmišljati o promjeni. Ali kako se život nekad jednostavno posloži onako kako treba, u trenutku kada sam se trebala vratiti sa porodiljnog, dočekale su me riječi „restrukturiranje“, „gašenje radnog mjesta“ i „otpremnina“. Zapravo, i nisam imala puno izbora. S jedne je strane stajao otkaz a sa druge ili poduzetništvo ili traženje novog zaposlenja sa bebom od 13 mjeseci. U to su vrijeme moje prijateljice kojima sam radila poklone već bile počele sa pitanjima „možeš li mi napraviti nešto, odnijela bi tvoju rukotvorinu jednoj bebici za poklon“ ili „ ne mogu naći nešto za bebu u dućanu, možeš li mi napraviti“ a kako sam i svojoj djeci već šivala i usavršila dobar dio onoga što i danas čini okosnicu mog asortimana, naprosto sam preko noći odlučila baciti se u poduzetništvo. Bez ikoga tko bi me savjetovao, bez ikakvog iskustva, bez imalo racionalnog razmišljanja, naprosto sam se bacila na glavu u svijet poduzetništva. Shvatila sam i ranije da super funkcioniram kad me se baci u vatru i da mogu podnijeti takav stres. Bilo mi je bitno osigurati se otpremninom kao nekim početnim kapitalom i povući poticaje za zapošljavanje, a dalje sam dan po dan učila, i dalje učim. Kad spojite ljubav prema onome što radite sa neviđenom upornošću da u istome i uspijete, to možemo nazvati poduzetničkim duhom. Nisam znala da to imam u sebi, ali danas vidim da me poduzetništvo čekalo da ga prisvojim kao opciju za sebe.
Kako ste došli do imena “LeKa”? Postoji li priča ili značenje iza istog?
Le i Ka početna su slova imena moje djece. Jedino je tako imalo smisla nazvati obrt, jer bez njih ne bi bilo ni kapica, ni podbradnika, ni dekica, a ni mnogih drugih stvari koje danas radim. A danas, kako odrastaju, oni osjećaju da su na neki način utkani u moj posao i daju svoj doprinos idejama ili konkretnom pomoći.
I sami ste majka, koliko Vam to pomaže pri kreiranju novih proizvoda?
Moja djeca i proizvodi koje radim naprosto su neodvojivi. U početku se svaki proizvod bazirao na potrebama moje djece. Kapice su recimo nastale jer sam tražila kapu baš takvog, „avijatičarskog“ kroja kakve i danas radim, za mog sina koji se rodio sa oštećenjem sluha. Kako u dućanima nisam mogla naći kapicu koja bi mu dodatno štitila uši (još pamtim jednu bahatu trgovkinju koja mi objašnjava da nema potrebe bebi pokrivati uši), našla sam kroj, kupila tkaninu i napravila prvu kapu na staroj Bagatovoj Danici, poklonu moje svekrve. „Gricke“ za nosiljke napravila sam kad smo se počeli nositi i beba je žvakala naramenice. Podlogu za kolica htjela sam kupiti ali mi je bila preskupa, pa sam napravila svoju. Kako su moja djeca rasla, a neke drage mame su postale moji stalni kupci, kreiranje novih proizvoda baziralo ne na potrebama kupaca a opet u skladu sa nekom mojom idejom onoga što želim raditi. Često sam i odbila prijedlog nekog novog proizvoda ukoliko bi procijenila da postoji ikakva preporuka o ne korištenju takvih proizvoda. Na primjer, ne radim ništa što se stavlja u autosjedalice, zbog preporuka proizvođača o korištenju isključivo originalnih dijelova. Sve u svemu, majčinstvo i posao su neodvojivi jer i danas iz perspektive majke zamišljam bebice za koje radim i želim im najbolje, kako sam željela i mojim bebicama onda kada sam počinjala sa ovim poslom.
Kako izgleda brainstormanje za, primjerice, jedan proizvod? Što vam je glavna vizija u kreiranju?
Glavna je vizija maksimalna iskoristivost proizvoda. Volim čiste i jasne linije bez pretjeranih dodataka (razni dodaci poput mašni, pompona i sličnog proizvod čine vizualno atraktivnijima i meni je onda teže prodati jednostavnu kapu recimo, ali ja zaista ne volim vidjeti pompon na dječjoj glavici i volim da ta kapa maksimalno služi svrsi a ne da imate problem kada pokušate preko kapice navući kapuljaču skafandera i ne možete jer imate eto, pompon). Nekada sama nacrtam kroj pa razmislim na koji se način tom proizvodu može dodati još neka funkcija, još neko obilježje koje će ga učiniti učinkovitijim i višefunkcionalnim, a nekada mogu i kupiti kroj te ga također po istom principu dorađujem. Želim da se moji proizvodi, gdje god je to moguće, koriste na više načina, ili da barem budu dovoljno kvalitetni da prelaze iz generacije u generaciju.
U početku ste bili fokusirani na proizvode za one najmlađe, no, pomalo ste proširili svoje poslovanje i na proizvode za žene. Kako ste se odlučili na proširenje asortimana?
Do proširenja asortimana na proizvode za žene i na proizvode za knjigoljupce došlo je zbog potreba tržišta, odnosno zbog upita kupaca. Mi, mali obrtnici imamo tu privilegiju da smo u direktnom kontaktu sa kupcima koji se često ohrabre i daju nam neki prijedlog za novi proizvod. Kada se prijedlog poklopi sa mojim idejama i mogućnostima za realizaciju, dobijemo proces stvaranja novog proizvoda. Do sada je svako proširenje asortimana dolazilo nekako spontano. Ja stalno razmišljam o nečem novom, i stalno pokušavam naći vremena da novi proizvod i realiziram, pa kada dobijem i upit o istome, prisilim se naći vremena za realizaciju. Strašno me veseli proces stvaranja i smišljanja novog proizvoda.
Zalažete se i se za zamjenu jednokratnih proizvoda višekratnim. Smatrate li da je toga nedostajalo na domaćem tržištu?
Da, smatram da je nedostajalo, i još uvijek nedostaje. Živimo jako ubrzanim životnim ritmom zbog čega pomalo nedostaje svijesti o manjkavosti jednokratnih proizvoda. Zato se njihove alternative i dalje uglavnom nabavljaju kod malih obrtnika koji se bore sa vidljivošću preko društvenih mreža i drugim kanalima oglašavanja dok nam se politike „kupi i baci“ serviraju svakodnevno. Zato se veselim svakom kupcu koji prepozna vrijednosti višekratno upotrebljivih proizvoda u odnosu na jednokratne i sanjam da ću jednom doživjeti da jednokratni proizvodi budu samo oni koje ćemo koristiti u nekoj nuždi, a višekratni, perivi proizvodi će postati mainstream i prvi izbor kod kupnje.
Od kojih točno materijala izrađujete proizvode? Kako funkcionira taj dio same proizvodnje, s kime surađujete?
U proizvodnji koristim najviše pamučne materijale, i glavnina proizvoda koje izrađujem, napravljena je od pamuka. Osim pamuka, koristim i poliestere- kao donji sloj dekice, za trakice za kosu i sl. Zatim koristim umjetnu, eko kožu za pidžamice za knjige, PUL- nepropusnu tkaninu za uloške i torbice, te bambus za uloške. Svi pamučni materijali imaju OEKO TEX certifikat. Voljela bi reći da radim sa tkaninama hrvatskih proizvođača ali na žalost, to za većinu tkanina nije moguće reći. Tkanine nabavljam pretežno od uvoznika koji imaju svoje poslovnice u Hrvatskoj. Jedini hrvatski proizvođač koji zadovoljava potrebe dijela mog asortimana je Čateks iz Čakovca i mogu samo žaliti zbog toga što nemamo 10 Čateksa kako bi sve tkanine bile domaće proizvodnje. Od Čateksa nabavljam pamučna platna i PUL i njihove tkanine su zaista pouzdane i vrhunske.
Kako je u Hrvatskoj voditi održivi brend proizvoda za bebe i žene? Postoji li dovoljno kupaca, jeste li zadovoljni situacijom?
Hrvatsko je tržište malo, ali sa velikim razlikama između regija. Ne pašu isti proizvodi i isti dezeni proizvoda mojim kupcima u Zagorju i u Dalmaciji na primjer, pa treba dobro slušati tržište, biti i prisutan na sajmovima da bi se shvatilo što se gdje traži. Kada uzmemo u obzir da sam i sama majka i da ovo nije posao sa radnim vremenom, jer sam u jednoj osobi sve, od krojača, logistike, marketinga, web administratora, fotografa, do PR-a, jasno je da je vođenje malog biznisa u Hrvatskoj prilično zahtjevno. Kupaca ima, interesa ima i više nego mogu napraviti ali nema prostora za opuštanje. Jedan mjesec u kojem se zaredaju dječje bolesti može vas dovesti do zatvaranja obrta.
Koji su Vam daljnji planovi za brend?
Bojim se, ako kažem, da se neće ostvariti. Ali svakako je u planu rast prometa, i razvoj novih proizvoda.
Foto: LeKa rukotvorine
