Objavljeno je izvješće pučke pravobraniteljice o društvenom stanju Hrvatske, i moramo reći da situacija nije bajna. Zakazali smo u brojnim kategorijama – od zdravstva, međuljudskih odnosa na radnom mjestu do odnosa prema manjinskim skupinama
Prema objavljenom izvještaju pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter tijekom prethodne godine je zabilježeno čak više od tri tisuće pritužbi građana. Cilj godišnjeg izvještaja je analiza i ocjena stanja zaštite ljudskih prava i sloboda sa željom poboljšanja istih, a nažalost, čini se da ćemo dosta toga morati popraviti.
U izvještaju stoji da je najviše pritužbi bilo vezano uz kršenja prava na zdravlje, diskriminacije i pravosuđa: ”Najviše pritužbi primili smo u području prava na zdravlje, kod čijeg ostvarivanja postoje brojni izazovi. Građani su nam se obraćali zbog neadekvatnog i nepravodobnog liječenja, propusta u informiranju pacijenata, neadekvatne komunikacije liječnika s pacijentima, nedostatne razmjene informacija među različitim liječnicima i njihovog pristupa različitim vrstama zdravstvenih podataka o pacijentima, kao i zbog nejasnoća u postupanju po njihovim pritužbama u zdravstvenom sustavu”.
Kada govorimo o propustima u zdravstvenoj zaštiti, dovoljno je da spomenemo priče Mirele Čavajde i Vladimira Matijanića. Nažalost, oni su dokaz da se u hrvatskom zdravstvu nešto mora promijeniti. Toga je svjesna i pravobraniteljica, a u izvještaju je navedeno da su učinjeni prvi koraci ka reformi zdravstva, iako još nije specificirano što sve žele promijeniti.
Reforme, prema svemu sudeći nisu potrebne samo u zdravstvu. Već smo pisali o problemu mobinga u Hrvatskoj, a taj problem potvrđen je i u izvještaju: ”Vezano za pravo na rad, građani su nam se obraćali zbog nezakonitih otkaza, neisplate plaće, mobinga, nezakonitog i neplaćenog prekovremenog rada, zlouporabe ugovora o radu na određeno vrijeme i slično. Prituživali su se na povrede prava iz radnih odnosa kako u gospodarstvu i obrtu (privatni sektor), tako i u javnim i državnim službama”.
Mobing i diskriminacija nisu prisutni samo kod domaćih radnika, njih osjete i pripadnici manjinskih skupina, posebice Romi koji, prema izvještaju teško pronalaze posao upravo zbog nacionalne pripadnosti i porijekla.
“Romi se širom Europe i dalje suočavaju s nedostatkom integracije, marginalizacijom i diskriminacijom. Samo otprilike 43 posto Roma u Europskoj Uniji ima plaćeni posao, dok ih u Hrvatskoj takav posao ima 41 posto, što je daleko ispod općeg europskog prosjeka zaposlenosti od 72 posto”, stoji u izvještaju. No, Romi se ne susreću samo s problemom zapošljavanja, već i s problemima oko temeljnih životnih uvjeta: “Više od 50 posto Roma u Europskoj Uniji živi u vlažnim ili mračnim kućama bez odgovarajućih sanitarnih čvorova, dok ih u Hrvatskoj u takvim uvjetima živi 55 posto. U Europskoj Uniji 22 posto Roma nema tekuću vodu, a u Hrvatskoj 20 posto. Brojke o obrazovanju Roma također su vrlo obeshrabrujuće”.
Osim Roma, u našem društvu nažalost i dalje postoji velika netrpeljivost prema Srbima, što je, prema izvještaju, vidljivo po radosnoj reakciji javnosti na podatak da je značajno pao broj pripadnika ove nacionalne skupine.
Ovi podaci, moramo priznati, nisu baš ohrabrujući. Iako izvješće služi samo kao uvid u stanje hrvatskog društva, kad bismo stvarno ocjenjivali ove podatke, ocjena sigurno ne bi bila prolazna.
