Debljina je jedna od najvećih javnozdravstvenih briga 21. stoljeća. Zadnje projekcije kažu da će do 2035. godine više od pola svijeta biti pretilo (sjećate li se crtića Wall-E?). Upravo danas, 4. ožujka, obilježava se Svjetski dan debljine, kronične bolesti koju na globalnoj razini ima 650 milijuna odraslih osoba. Prema posljednjim rezultatima Europske zdravstvene ankete (EHIS), u Hrvatskoj svaka druga odrasla osoba ima prekomjernu tjelesnu masu ili debljinu. Povodom tog dana, Martina je porazgovarala sa doc. dr. sc. Majom Baretić, voditeljicom Referentnog centra Ministarstva zdravstva RH za debljinu.
Povijest bilježi bogatu paletu agresija spram izgleda, posebno ženskog. Siromaštvo i glad cijene dobro uhranjene, fizički jake i plodne žene, dok prosperitet više voli mršavost, uski struk s velikim poprsjem. Sjetite se samo svih kostimiranih filmova u kojima gledamo radom iscijeđene seljane kako čeznu za jedrim i dobrano zaokruženim domaćicama rumenih obraza, dok muškarci viših staleža ginu za svoje idealno krhke, boležljive žene sklone glavoboljama, ljubeći njihove bljedunjave usne i grleći tanane strukove dodatno utegnute korzetima. Mršavost ili debljina zapravo nikada nisu bile isključivo osobna stvar, već društvena, a licemjerno društvo našeg doba preplavljeno epidemijom pretilosti, zdušno želi promovirati debljinu u „oblika tijela“, iako je zapravo ne simpatizira. Sve veći jaz između bogatih i visokoobrazovanih, te lošije obrazovanih i siromašnih zapadnog svijeta gotovo da se može izmjeriti u centimetrima opsega struka. Brojna istraživanja provedena u Americi i Europi pokazuju da je najmanje prekomjerno teških među visokoobrazovanima i onima koji najviše zarađuju. U tu se sliku uklapamo i mi, siromašni Hrvati, kojima EUROSTAT potvrđuje status jedne od najdebljih europskih nacija. O debljini, zavaravanju i opasnoj lažnoj inkluzivnosti porazgovarala sam s doc. dr. sc. Majom Baretić, voditeljicom Referentnog centra Ministarstva zdravstva RH za debljinu.
Priča mi dr. Baretić kako je baš nedavno sudjelovala na stručnom skupu u New Orleansu, a slika američkog načina života otkrila joj se već pri dolasku u tu zemlju „velikih“ ljudi i mogućnosti. Opisuje mi da već na aerodromu uočava kako aerodromsko osoblje u kolicima namijenjena invalidima, starima i nemoćnima gura pretile mlade osobe nesposobne samostalno se kretati zbog ekstremne debljine.
„Nevjerojatno mnogo, posebno mladih ljudi, se invalidiziralo hranom“ govori dr. Baretić, a prizor je to kojem na ulicama grada poznatog po brojnim festivalima i proslavama, hrani i glazbi svjedočite na svakom koraku. Amerika je velika zemlja koja ekstremno veliko veliča: veliki gradovi, poslovi, automobili, avenije, porcije, doze, ljudi… Da bi takav stil života bio moguć, ljudima su osigurana brza, gotova jela svih vrsta, začinjena po ukusu Ujaka Sama. Nude ih supermarketi u nizovima svojih polica, izloga, frižidera, upakirane u nekoliko prikladnih slojeva plastike koja vojnički čuva privid svježine. U svega tri minute mikrovalovi čine „zdrav“ obrok spremnim. Tepaju proizvođači hrane o zdravlju, ljuljuškaju subliminalnim porukama šarenih reklama, kupona i raznih akcija, dok konzumenti radosno piju, žvaču, grickaju, slade se i tješe u velikim količinama. Sposobnost i želja za pripremom bilo kakvih, čak i najnezahtjevnijih recepata blijedi do te mjere da „prosječni“ kreće na kulinarsku radionice da bi naučio guliti povrće, a tek u nekom naprednom semestru dolazi do pirjanja. Pohanje ga valjda već pretvara u chefa?
Sjetimo se toga dok idući put budemo pripremali obiteljski specijalitet po bakinom receptu, privilegirani domaćim i zdravim namirnicama. No mi, sudeći prema Eurostatu, nerado biramo blagodati svježine i kvalitete povrća, voća ili ribe, nego radije biramo američku brzinu i masnoću koja podilaziti rastu indeksa tjelesne mase*. Možda je to odraz stanja kulture i destruktivnosti nemara, nešto zasigurno ne ide po dobru kada konkretni podaci pokazuju da 35% djece u dobi od osam do devet godina ima prekomjernu masu i da je tek 14% roditelja toga svjesno, ili si jednostavno ne žele priznati da negdje griješe?
Debljanje nam pomalo izmiče kontroli. Kakvo nam je stanje sa svime s čim živimo, još jedino viškove u kilogramima možemo lako nakupiti. Prstohvat genetike, nekoliko nepovoljnih navika, pune šake problema na poslu, iscijeđene emocije, sve premazano nedostatkom vremena i ostalim začinima prema ukusu; kuhano ili pečeno na usporenom metabolizmu kojeg nemilo sustižu godine. I dok kažeš keks, servirano je petnaestak kilograma viška. Je li to nerealno?
Ali kada viškovi i zalihe oblože unutarnje organe, zaokruže ukupni dojam i indeks tjelesne mase gurnu preko 30, a obujam struka na više od 88 cm kod žena tj. više od 102 cm u muškaraca i kada tomu pridodamo individualne rizične faktore, možemo ustvrditi da se tu ne radi putenosti, već o pretilosti, iliti ozbiljnoj prijetnja zdravlju – dakle bolesti. No, stvari tu već izmiču kontroli, a lakši je put prepustiti se i odustati. Pogledaj samo, neke od najplaćenijh manekenki na svijetu imaju 120 kg, a svaka poznata osoba koja drži do sebe poručuje: “Love & accept yourself, no matter what size or shape you are.”
Namjera da konačno okončamo kulturu sramoćenja i diskriminacije utemeljene na izgledu je dobar put, no postoji li i najmanja mogućnost način na koji to činimo ne vodi u raj? Može li pop kultura uz lepršave argumente spriječiti probleme koje imaju pretili? Je li realno nekog savjetovati da bude opušten i zadovoljan sa sobom, kada za njegovo zdravlje brine doktorica opće prakse, kada za njega nema dovoljno velike stolice ili haljine, kada nije siguran hoće li morati platiti dva sjedala u avionu, kada ne može slobodno birati posao koji želi raditi ili partnera kraj kojeg se buditi, kada brine hoće li moći potrčati za djetetom, biti tu za unuke ili za svoj život? Brojni pretili nose lažne osmjehe duboko čeznući za promjenom, vape za spasonosnom pomoći do te mjere da su spremni postati show program, ogoliti se pred publikom i ruljom u znak zadnjih nadanja. Promjenom životnog stila, dijetom i povećanom tjelesnom aktivnošću, donosim lošu vijest, ne rješavaju se korijeni enormne količine tjelesne mase.
„Otići će tako pet do deset posto, što je za veliki broj ljudi već dovoljno“, govori mi dr. Baretić, no „Kada netko mora skinuti 30% do 40% tjelesne mase, primjerice s 250 kilograma doći na 100 kilograma, potreban je kompleksniji pristup koji će uključivati medikamente, pa i kirurgiju. Kao što svi Amerikanci nisu ljubitelji fast fooda ili debeli, tako nije jedan pristup mršavljenju prikladan za sve. Dobra je vijest da učinkoviti lijekovi već postoje, da imamo izuzetno stručne doktore i kirurge, psihologe, nutricioniste i trenere. Ipak, bez podrške bližnjih i okoline, teško je doseći cilj. Osobe koje oduvijek pate od debljine, ne poznaju osjećaj i iskustvo normalne tjelesne težine, zato je važno da proces ide postepeno, da se svi navikavaju na promjene izvana i iznutra.“
Ne budimo strogi prema sebi, ni prema drugima. Osluškujmo tijelo, osjetimo svoje granice i poštujmo ih. To ne znači švercanje, nego trud bez pretjerivanja. Govoriti o debljini i njenom odnosu sa zdravljem nije cyber bulling tzv. „zdravstvene policije mršavih“. Zdravlje je sve i ne mora očima biti vidljivo. Ono stanuje u nutrini vitalnih organa; nosi ga snaga kičme, kukova i koljena jednako kao i pozitivne misli u glavama. Možda bi pomislili da je lako mršavom to govoriti, ali ne morate uvažiti mene, uvažite sve što o tome kažu stručnjaci poput dr. Maje Baretić. I ne odustajte, nikad od sebe ne odustajte.
