Nagrađivana redateljica, montažerka i scenaristica na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu predstavlja svoj dugometražni prvijenac “Tragovi”, što nam je bio povod za razgovor o preprekama i pothvatima koji su doveli do uspjeha
Kad biste nekoga u domaćim filmskim krugovima prije nekoliko godina pitali za Dubravkino ime, dobili biste gotovo u sekundi odgovor da je riječ o iznimnoj i cijenjenoj montažerki koja u svojoj peti ima više od 20 filmova te više od 200 reklamnih spotova. Uz montažerski rad, kao scenaristica je gotovo desetljećima radila i na putopisnim TV serijalima, od kojih ćete zasigurno prepoznati “Koledžicom po svijetu”, “Svlačionicu” te “Mjenjačnicu”.
Danas je, pak, intervjuiramo kao redateljicu dugoočekivanog filma “Tragovi”, koji će uskoro imati svjetsku premijeru na Warsawa Film Festivalu, a hrvatska premijera održat će se na Zagreb Film Festivalu 26. listopada u kinu Tuškanac. Filmu se veselimo još otkako je veliku pažnju domaće i inozemne kritike i publike privukla kratkometražnim izdanjima “Belladonna” te “Trešnje”. Film “Belladonna”, njezin prvi kratkometražni film, osvojio je nagradu za Najbolji kratki film na Filmskom festivalu u Veneciji 2015. godine te se nalazio u službenom odabiru na Sundanceu, u Rotterdamu i mnogim drugim festivalima, dok su “Trešnje” imale premijeru u Cannesu te se prikazivale na festivalima diljem svijeta.
Dubravka je, međutim, svoju filmsku teoriju započela u montaži, početkom 90-ih, na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. “Na Akademiji sam završila studij na Odsjeku montaže, koji je uvijek bio poznat po tome da se na njemu najviše radi. Praktičan rad trajao nam je od prvog dana upisa do diplome. Teorija nije stoga utjecala previše na sâm rad, nego više kao neka, usudila bih se reći, izvanzemaljska ljubav prema filmskoj umjetnosti, usađena najviše kroz predavanja profesora Ante Peterlića, jedinstvenoga genija teorije i povijesti filma. U praksi me zapravo uvijek vodio osjećaj, “izbrušen” satima rada. Fokus se od tada zasigurno stalno mijenjao, ali više zbog godina, životnih iskustava, mijena u meni samoj. Ne bi ni bilo normalno da nije. Ono što mora ostati isto je to da uvijek dajete maksimum od sebe.”
Kad sam dogovarala intervju s Dubravkom, nisam se, iskreno, mogla uopće sjetiti da sam ikad prije razgovarala s montažerkom iako se ovom profesijom bavim godinama. Stoga sam je morala pitati smatra li da su montažeri kod nas pomalo u sjeni i gleda li se na njih kao na svojevrsne “šljakere” iza kulise. “Iz filmske industrije, javnosti su uvijek bili i ostali najzanimljiviji glumci. Redatelji vrlo slabo.
Svi drugi autori su u sjeni, nepravedno, ali to je oduvijek bilo tako. Montaža je izuzetno bitna u procesu stvaranja filma, faza gdje se on konačno i zauvijek oblikuje. Filmski montažeri su autori koji moraju imati duboku istančanost, osjećaj za ritam i dramaturgiju, brzinu, inteligenciju i veliku vještinu upravljanja materijalom.”
Prelazak iz montažerskih te scenarističkih u redateljske vode ne smatra, kako kaže, nečim čudnim. “Ne mislim da je redateljska palica isključivo rezervirana za ekipu s Odsjeka režije. Moje iskustvo rada na filmu traje dugi niz godina – montirala sam tridesetak filmova i hrpu reklama, pisala sam scenarije i radila na mnogobrojnim snimanjima, u različitim funkcijama. Sva ta iskustva koncentrirala su se prije par godina u redateljski rad koji mi se nametnuo kao normalni pomak. Imala sam poriv ispričati svoje priče i to sam se usudila. Ali svakako me montaža najviše naučila dramaturgiji, brzom razmišljanju, snalaženju u problemima te vizualiziranju i držanju raznih kombinacija u glavi bez da ih fizički isprobavam. Ne sjećam se više zašto sam završila na tom odsjeku, ali jako sam zahvalna da jesam.”
Film “Tragovi”, prva dugometražna posljedica njezinog predanog i uspješnog filmskog rada, prati antropologinju čije se istraživanje isprepliće s njezinom osobnom pričom. Ana je žena na pragu 40., neudana, bez djece, posvećena poslu, kako nam objašnjava Dubravka. Bavi se proučavanjem ureza i simbola na stećcima, tragovima koje su nekoć davno neki ljudi ostavili iza sebe. “Ljudi kojih više nema. Vezala sam je za posao antropologinje jer sam kroz njezina istraživanja htjela istaknuti koliko je zaokupljena prošlošću, ne samo na profesionalnom nego i na privatnom planu.” Zanimalo ju je baviti se Anom, likom koji u sebi nosi jaku emociju vezanu za gubitke. “U stanju je zagušenosti i stagnacije, a da toga nije niti svjesna. Tu je i njezin dugotrajni proces prihvaćanja i prepuštanja stvarima kakve jesu. Pritom sam sve to htjela izvesti sa što manjom uporabom dijaloga, više kroz Anina stanja i atmosfere. Iz vlastitog sam iskustva uzela par trenutaka i mjesta koja su na mene ostavili duboki trag i oko njih sam gradila Aninu priču.”
Na pitanje kako se uopće dogodilo da nakon kratkometražnih filmova na red dođe i priča ispričana dugometražnim, kaže mi jednostavno: “Svaka priča traži svoje trajanje, i to je jedino pravilo. Nakon završena tri kratkometražna filma, bilo mi je potpuno normalno razmišljati o priči za dugometražni film. “Tragovi” su priča o stanjima, nečijem unutrašnjem procesu i mijenama, za što treba vremena, onog filmskog. Isto tako, primjerice, film “Belladonna” ne bih produžila niti za sekundu, niti bi takvu priču imalo smisla razvlačiti, uokvirivati…”
Kako bismo uopće shvatili sveobuhvatnost rada na dugometražnom filmu u domaćoj produkciji, i lišili se sjaja holivudskih reflektora, zamolili smo je da nam odškrine vrata u proces stvaranja “Tragova”, koji je trajao oko pet godina. “Cijelo to vrijeme uporno sam radila, istraživala, pisala, isprobavala, tražila i obilazila lokacije milijun puta u različitim vremenima i godišnjim dobima… To mi je jako važno jer sve što je u kadru govori za sebe i mora biti u službi priče. Kao redatelj, iz cijele stvarnosti oko sebe izabirete jedan mali okvir koji prikazujete publici i s kojim komunicirate. Sve što se vidi i čuje. I zato, po meni, to ne smije biti nasumično, osim ako u tome nema svoje dramaturško uporište, što ovdje nije bio slučaj.”
Kako nam kaže, nije sklona improvizacijama te nastoji sve pripremiti unaprijed.
“Probe s glumcima jako su mi važne, ali više u smislu razumijevanja materije i jedni drugih. Emocija se u filmu najčešće događa kroz glumca koji mora biti nositelj njezine vjerodostojnosti i zato mi je bitno da svi znaju što se radi kada dođe do čina snimanja. I da su opušteni. Marija Škaričić, glavna glumica i nositeljica filma, odigrala je fantastičnu ulogu i bio mi je gušt s njom prolaziti sve te faze. Snimali smo tijekom dva godišnja doba, ljeti i zimi, otkazivali par puta zbog pandemije, proživjeli dva potresa koja su nam uništila dosta izabranih lokacija, ali bez obzira na sve teškoće, uživala sam u svakoj fazi nastajanja ovog filma.”
Budući da je tema “Tragova” proces prihvaćanja stvari onakvima kakve jesu, a mi smo posljednjih godina kolektivno bili u sličnoj situaciji zbog pandemije, potresa, a sada i rata, pitala sam Dubravku misli li da se vraćamo svojim korijenima i više tražimo “tragove” onoga što su “naši stari” učinili za nas s obzirom na to da se govori kako su nam se prioriteti malo promijenili te da smo postali svjesniji nekih vrijednosti. “Mislim da je stvar vrlo individualna. Kod mene je osjećaj pripadnosti oduvijek bio jak, a što sam starija, obiteljski korijeni sve mi više znače. Sve je to prije vezano za moje godine i promjene koje one nose nego za samu pandemiju, a koja je zasigurno pomaknula neke opće vrijednosti.”
Mnogi smatraju da filmovi danas sve više ogoljuju, detabuiziraju našu stvarnost i prikazuju disfunkcionalnije odnose nego prije. Kako ona pristupa takvim temama i kako vidi film kao medij?
“Disfunkcionalnost je česti pokretač radnje u filmu jer sve drugo je “dosadno”, osim u nekim žanrovima. Ako govorimo o današnjem filmu, rekla bih da je skandalozniji, više u smislu neke pomodnosti. Međutim, i to je stvar perspektive. Što je danas skandalozno, a što je bilo skandalozno prije 50 godina? Ionako svaki redatelj po svom senzibilitetu i volji određuje kako će raditi i što. Dobar i iskren film, bez obzira na to o čemu je, proći će test vremena. Pomodnost bez pokrića brzo pada u zaborav.”
