Lana Bastašić mlada je autorica koja živi i stvara književnost. Između ostalog, osvojila je književnu scenu i čitateljsku publiku svojim romanom prvijencem “Uhvati zeca”, za koji je dobila Nagradu Europske unije za književnost 2020. godine, a uvršten je u uži izbor za NIN-ovu nagradu 2019. godine te je preveden na čak 18 jezika. Njezina zbirka kratkih priča “Mliječni zubi” provela nas je mračnim putovanjem kroz djetinjstvo, otkrivajući likove i priče čije smo tajne do sada čitali prešutno i samo između redaka. Uspjeli smo pronaći zgodan trenutak između Laninih čestih putovanja i predstavljanja knjiga te porazgovarati o njezinoj književnosti, stvaranju i razmišljanjima o kontekstu vremena danas
Istovremeno mračna, nježna, oštra i blaga, spisateljica Lana Bastašić rođena je u Zagrebu, odrasla je u Banja Luci, a ponekad živi u Beogradu. Diplomirala je anglistiku i komunikologiju u Banja Luci, a magistarski rad obranila je iz Studija kulture na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Autorica je zbirka priča, pjesama i romana, a koji pisci ili spisateljice su njoj bili učitelji, mentori, uzori…? “To su prije svega bili James Joyce i Virginia Woolf, s čijim sam se djelima susrela na studiju anglistike. Kasnije su došli Danilo Kiš, Dubravka Ugrešić, Mirko Kovač i drugi “naši” pisci. Neki od njih pomogli su mi ne samo u književnom smislu nego i u životu. To su prije svega Semezdin Mehmedinović i Dubravka Ugrešić, koji su neka vrsta mojih književnih roditelja. Ponosna sam na to što ih mogu nazvati prijateljima”, priča Lana.
Kao suosnivačicu Škole za književnost Bloom u Barceloni 2016. godine, pitala sam ju jesu li percepcija književnosti i pristup tamo drukčiji nego primjerice u našoj regiji, na što mi kaže: “I tamo je u početku postojala sumnja da nikoga neće zanimati škola književnosti, da ljudi manje čitaju i manje se zanimaju za knjige. Mi smo, međutim, odlučili imati povjerenja u svoje sugrađane i oni su nas pozitivno iznenadili. Škola postoji već šest godina i interesa ne manjka. Apsolutno sam uvjerena da bi se isto dogodilo i u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Skoplju itd. Mi volimo sami sebe promatrati kao inferiorne, a taj pesimizam je zapravo neosnovan. Naša književna scena u ovom je trenutku zanimljivija, raznovrsnija i kreativnija nego što je ikad bila.”
Godine 2021. u izdanju Frakture objavljena je kratka zbirka priča pod nazivom “Mliječni zubi”, a na pitanje što je utjecalo na njezin rad, kaže: “Na zbirku priča “Mliječni zubi” najviše je utjecalo moje čitanje knjige “Fizika tuge” Georgija Gospodinova. U toj knjizi Gospodinov govori o nasljeđu tuge i traume te čita mit o Minotauru kao priču o napuštenom djetetu. Inspirirao me taj pogled na čudovišta kao na djecu koju je netko nekad povrijedio i poslao na pogrešan put. Htjela sam preispitati koji su to trenuci, riječi, udarci, poruke kojima odrasli od djece stvaraju moguća buduća čudovišta”, otkriva mi Lana.
Mračno, doslovno na mahove brutalno i zgražavajuće, putovanje kroz djetinjstvo koje je pripovjedačica povezala istovremeno intimističkim, prirodnim i britkim stilom pisanja, indicira na traumu koja će zasigurno posljedice ostaviti tijekom cijelog života. Njezine su me priče navele na misao da se pitam postoje li djetinjstva u kojima djeca nisu “okrznuta” situacijama koje će ih kasnije na neki način pratiti ili karakterno odrediti na negativan način, i kako to postići, a Lana mi kaže da je prije svega progovarala iz kutka sebe kao djeteta, a ne psihologa ni eksperta za odgoj djece:
“Ne mislim da me zbirka priča kvalificira za takvo nešto. Mogu govoriti iz pozicije nekoga tko je jednom bio dijete. Čini mi se da će nas, htjeli mi to ili ne, nešto uvijek okrznuti. Ne postoji savršeno djetinjstvo samim time što su naši roditelji ljudi i neminovno je da će prije ili kasnije u nečemu pogriješiti. Ono što je važno jest da se, bez obzira na sve, ljubav nikad ne dovodi u pitanje. Čini mi se da djeca koja ne sumnjaju u to da su bezuvjetno voljena imaju puno bolju šansu da se ne pretvore u čudovišta.”
Na moje pitanje je li se namjerno dotaknula nekih tema ili likova kroz knjigu jer misli da je to u društvu prešućeno, kaže da je njezin proces pisanja drukčiji od toga: “Ne biram prvo teme, niti polazim od društva na eksplicitan način. Prvo mi dolaze likovi, njihove želje, strahovi i tegobe, a potom pitanje zašto je taj lik baš takav, što mu se dogodilo da bude takav. U ovom slučaju likovi su bili djeca, od najranije dobi do puberteta, a njihove tegobe uvijek su i pitanje društva u kojem odrastaju.”
Lana je 2020. godine dobila Nagradu Europske unije za književnost za knjigu “Uhvati zeca”, roman prvijenac o prijateljstvu Lejle i Sare te njihovom sazrijevanju mračnih 90-ih godina u Bosni i Hercegovini. A na pitanje što je prema njezinom mišljenju bilo presudno da bude pobjednica, odgovara: “To biste morali pitati članove žirija. Bila sam u užem izboru s izvrsnim piscima i mislim da je svaka od nominiranih knjiga zaslužila pažnju. Ne volim prisvajati pohvale na račun svojih kolega, čak i kad neki od tih kolega javno pljuju moj lik i djelo. Meni je to stvar kulture i poštovanja prema poslu kojim se bavim.”
Kako gleda na jezik kojim piše, i koja je po njoj njegova uloga, kaže: “Ne gledam na jezik, slušam ga i koristim za glasove svojih likova i pripovjedačica. Ono što sam naučila od svojih velikih prethodnika je da jezik dolazi iz života, iz živih govornika, a ne iz pravopisa i gramatika. Pravopis je zapravo fotografija jezika u jednom trenutku. Već u sljedećem jezik je nešto drugo. Narastao je, raširio se, iščašio. U ovom trenutku, kada bih koristila pravopis srpskog, hrvatskog ili bosanskog jezika, iznevjerila bih svoje likove koji se prosto ne mogu svrstati u samo jedan od tih priručnika.”
Lana je krajem 2019. godine pokrenula vrlo zanimljiv projekt zamolivši pet mladih autora da tijekom 2020. godine svi šestero zajednički vode dnevnik, a pravila igre navedena su u predgovoru knjige “2020. : dnevnik”, objavljene u izdanju Frakture – “Svako piše po dva odvojena mjeseca, svaki dan, do 300 riječi dnevno”. I tako je knjiga postala svjedok vremena pisana u formi dnevnika, kad nismo mogli ni sanjati kako će nam životi izgledati: “Nismo mogli ni zamisli što će nam sve donijeti 2020. godina. Dapače, mislili smo da nećemo imati o čemu pisati, a onda su se desili politički prevrati, pandemija, potresi… Mislim da smo zajedno stvorili jedan relevantan dokument o generaciji koja sazrijeva u vrijeme velike krize. Svi autori i autorice rođeni su 80-ih godina na prostoru bivše Jugoslavije i to također predstavlja zanimljiv okvir za čitanje. Memoare, dnevnike i korespondencije uglavnom objavljuju stariji i etabliraniji pisci, ali meni su upravo ta naša mladenačka naivnost, polet i identitetska kriza bile zanimljive teme za dnevničku formu. Voljeli bismo ponoviti eksperiment za deset ili 20 godina da vidimo koliko smo u međuvremenu odrasli ili nismo.” Budući da je knjiga ostavila pisani trag vremena obilježenog pandemijom koronavirusa, pitala sam Lanu kako je na nju utjecao taj period. “Mislim da je to pitanje na koje ćemo svi, individualno i kolektivno, moći odgovoriti tek za desetak godina. Prošle godine mi je umrla baka i tek tada sam, godinu dana nakon pandemije, shvatila o kakvom se virusu radi. Ne samo zbog smrtnosti već i zbog načina na koji su ljudi umirali – sami, odvojeni od svojih najbližih, okruženi potpunim kaosom. Još uvijek imam posljednju poruku koju mi je poslala i ne mogu izbrisati taj razgovor iz telefona jer je ona za mene doista tada bila samo to – poruka na ekranu. Taj osjećaj odvojenosti i udaljenosti je ono po čemu ću najviše pamtiti ove godine.”
Nedavno je objavljena i Lanina knjiga “Crveni kofer”, u izdanju Buybooka, koja je pisana u formi dnevnika i satkana od opisa perioda koji je Lana provela u Zürichu 2021. godine. “Ali između korica ove knjige stao je cijeli jedan život”, rekao je o knjizi njezin urednik Semezdin Mehmedinović. Na pitanje što joj je bio okidač za tu knjigu i koliko joj je značila suradnja s urednikom, odgovara mi: “Semezdin me zvao da pišem za tu ediciju, odnosno da je otvorim. U suprotnome vjerojatno ne bih napisala tu knjigu. Međutim, već nakon nekoliko dana pisanja, shvatila sam da ipak imam o čemu govoriti i da mi sad leži taj nenametljivi dnevnički žanr kao vježba promatranja i slušanja. Odvajanje bitnog od nebitnog. Izbor da se vidi jedno ili drugo. Istovremeno, to je bila prva suradnja sa Semom kao urednikom i taj rad mi je toliko godio da sam ga pozvala da uređuje moj sljedeći roman”, kaže mi Lana.
I za kraj našeg razgovora, pitala sam je da nam otkrije neotkriveno, tj. što nam priprema za dalje: “Uvijek radim na nečemu, mada zbog obaveza koje imam zbog promocija prethodnih knjiga nemam mnogo vremena. Pišem polako i mislim da je to dobro. Ne volim mnogo govoriti o tome što pišem jer sam često znala samu sebe da izbaksuziram. Kao da priča ispari kad je jednom ispričate.”
Foto: Radmila Vankoska, Fraktura
