Uza sve filmove o Batmanu ovaj posljednji je definitivno drugačiji od svih
Naime, radi se o tipičnom filmu režisera Matta Reevesa, poznatog po filmovima franšize „Planet majmuna“. On je kreirao zabavan, električan spektakl čije je uporište u stvarnim i teškim emocijama. I to je ono što ga razlikuje od ostalih filmova franšize. Ovdje se radi o filmu, djelu svjesnome svojeg mjesta, ili bolje rečeno pozicije, u popularnoj kulturi. Oslanja se na strip, na originalnu priču i dalje se razvija u održivo djelo koje izaziva na gledanje. Reeves potpisuje i scenarij te zajedno s kolegom scenaristom Peterom Craigom prisiljava junaka priče da preispituje prošlost i svoju svrhu.
Da ne idem dublje u prošlost (do npr. Tima Burtona), zadržat ću se na usporedbi recentnijih Batman filmova. Christopher Nolan i Zach Snyder kreirali su Batmana koji mi nikada nije u potpunosti „sjeo“. Poznavajući priču, strip, genezu i animirani serijal, tek sada mogu reći da je ovo najbliži Batman onome koji je originalno prikazan. Robert Pattison je do sada i glumio uloge, likove koji su u nekakvoj potrazi za nečime esencijalnim što im nedostaje u životu; Edwarda Cullena u franšizi „Twilight“, Thomasa Howarda u „The Lighthouse“, Montea u filmu „High Life“ tako da mu je uloga Batmana, lika koji je u potrazi za svojom svrhom života rekla bih, prilično dobro „sjela“.
Priča o Batmanu je prilično jednostavna: Bruce Wayne, sin je bogatog liječnika kojeg je jedne noći razbojnik ubio. I Bruce ostaje siroče. Kao odgovor, nakon što se godinama nije oporavio od svoje tuge, ovo dijete odlučuje se odjenuti u šišmiša kako bi se borilo protiv kriminala. I Nolan i Snyder se tu uglavnom zaustavljaju, a odluka da se oblači kao šišmiš i bori se protiv kriminala je odgovor na Bruceove probleme. Iako Snyder nije uspio ispričati cijelu priču koju je želio, Nolanova trilogija završava s Batmanom koji bježi iz svog samonametnutog ciklusa tuge i odlazi s Anne Hathaway u Francusku.
Opet, niti jedan od ovih portreta nije loš, ali ne dosežu bogatstvo za koje su sposobni stripovi, pa čak ni “Batman: The Animated Series”. Nolan i Snyder snimili su filmove o čovjeku koji je slomljen i kojemu je biti Batman odmicanje od slomljenosti. To je privlačna maštarija o oporavku od traume jednostavnom transformacijom sebe, za koju mnogi ljudi žele da je istinita jer je – jednostavna. Batman Matta Reevesa i Roberta Pattinsona je kompliciran. Biti Batman ne može spasiti Brucea Waynea od njegove usamljenosti u ovom filmu. On mora, koliko god polako, zapravo obraditi emocionalnu bol koja ga je navela na tako ekstreman životni izbor.
Osim odličnog Pattisona ostatak postave filma je isto tako dobar; Pattinson i Kravitz imaju ludu kemiju. Ona mu je par, fizički i emocionalno, na svakom koraku. Ovo nije koketna žena mačka koja prede: ona je borac s jakim osjećajem za ono što je ispravno. Ona je dio niza sporednih likova, od kojih su svi kreirali odlučne uloge. Jeffrey Wright rijedak je glas idealizma i pristojnosti kao povjerenik Gordon. John Turturro je skroman kao šef kriminala Carmine Falcone. Andy Serkis (inače Cezar u Reevesovim filmovima franšize „Planet majmuna“) donosi očinsku mudrost i toplinu kao Alfred. Colin Farrell potpuno je neprepoznatljiv kao ljigavi, zlobni Oswald Cobblepot, poznatiji kao Pingvin. A Paul Dano je potpuno zastrašujući kao The Riddler, čiji vlastiti nagon za osvetom predstavlja kralježnicu priče. Ovdje ide u krajnosti na način koji podsjeća na njegov zapanjujući rad u filmu “There will be blood”. Njegovo je poremećenje toliko intenzivno da se možete neočekivano nasmijati samo da biste prekinuli napetost koju on stvara. Ali nema ništa zabavno u njegovom portretiranju; Dano čini da se osjećate kao da gledate čovjeka koji je istinski, duboko poremećen. Svi oni zajedno, pod Reevesovom režiserskom palicom postaju još upečatljiviji u svojim glumačkim trenucima naglašenim s glazbom u filmu, a koju potpisuje Michael Giacchino.
„Batman“ je očigledno inspiriran noir filmovima, no i melodramama i pulp novelama; ovdje se radi o Gothamu koji je prije nekako van vremena, nego se radi o stvarnom naseljenom gradu retro arhitekture i high tech gadgeta iz „Batman: The Animated Series“ ili Nolanovog Gothama koji je zapravo – Chicago. Naposljetku tu se radi o fantaziji što je očito iz svih trenutaka; od Batmana s Nirvanom u glazbenoj pozadini do Colina Farella kao Pingvina s talijanskim naglaskom koji će se nekima učiniti pomalo rasistički. Ovdje se radi o mjestu gdje se odrastao muškarac oblači u šišmišoliko odijelo kako bi se borio protiv kriminala i zapravo se jednostavno radi o filmu o Batmanu. I ništa drugo nam zapravo niti ne treba kako bi priča bila dobra.
Iako su ga mnogi dočekali s nestrpljenjem, ali i sa skepsom, ovdje se radi o prilično dobrom filmu. Iako traje dva sata i pedeset i šest minuta, odvojite tih skoro tri sata, pogotovo ako ste fanovi Batmana. Isplatit će se.
.
