Teško je ovih dana uloviti našeg poznatog redatelja Dalibora Matanića. Zapravo, ako ćemo iskreno, jedan pogled na njegovu biografiju i intenzitet kojim stvara do znanja daju kako ga je vrlo vjerojatno uvijek teško uloviti.
Ipak, posljednjih dana itekako se potvrđuje opis koji se uz njegovo ime često provlači domaćim medijskim prostorom, a on glasi “najproduktivniji redatelj mlađe generacije”. Uistinu, da pobrojimo sve projekte, filmove, pa i nagrade koje je Dalibor Matanić spremio u svoju ladicu uspjeha u 42 godine života, trebalo bi nam puno više od nekoliko redaka ovog uvoda, stoga ćemo se zadržati na posljednjih nekoliko, o kojima se ne prestaje pričati. Naime, čini se kako se ovaj nestrpljivi student Akademije koji je samo želio snimati filmove nije nimalo smirio s godinama. I dalje buntovan, energičan i sklon “pikanju” u samu srž problema društva, Dalibor Matanić nam je komadić svog vremena poklonio između finalne montaže filma “Egzorcizam” i njegove kinopremijere, usred pregovora o snimanju druge sezone vrlo uspješne serije “Novine”, koja će imati i svoj američki remake, ali i usred planova za nastavak “Trilogije sunca”, odnosno “Zore”, čiji je “Zvizdan” prvi dio. Povoda za razgovor s užurbanim, no dobro raspoloženim Daliborom Matanićem, kao i uvijek, mali milijun.
Gospodine Matanić, odmarate li se Vi ikad?
Ne (smijeh). Ovih dana je već rubno… Kaos je, ali sve je pod kontrolom. Super je, samo je naporno, normalno.
Pretpostavljam, zaokupljeni ste “Egzorcizmom”, prvim hrvatskom hororom ove tematike, koji je stigao nakon istoimene predstave u Gradskom kazalištu Pula. Kako ste se odlučili predstavu pretvoriti u film?
Kod “Egzorcizma” je slučaj takav da smo počeli raditi na predstavi te smo fokus stavili na mladu curu koja je opsjednuta, no nitko zapravo ne zna je li to istina ili ne. Nakon tjedan dana dobili smo dojavu da se blizu nas dogodio pravi egzorcizam, i bila je riječ o mladoj djevojci, baš kao u našoj priči, i njezinoj sestri. Bila je to nevjerojatna sličnost, tako da smo tog trenutka odlučili krenuti u snimanje filma.
A film je, rekli ste sami, prava gerila…
Hiper gerila je prava riječ. Radio sam prije filmove u gerila varijantama, poput “Finih mrtvih djevojaka” ili “Ćaće”, ali ovo je bilo duplo veća gerila. Mislim da moj idući film ima budžet oko milijun i nešto eura, a “Egzorcizam” ima stotinu puta manje. Super je to test entuzijazma, vidiš kome se od glumaca radi, a kome ne. No kad imaš glumce koji su stvarno pravi tim, nije ti teško raditi za nula kuna, kako smo mi radili na “Egzorcizmu”, ali biti svaki dan u podrumu, u mraku… Dosta je to, ovako, romantično… (smijeh). Kad je riječ o glumačkom timu, isti je kao u predstavi, no s ponekom podebljanom ulogom. Od šest glumaca, dvoje je debitanata, što je opet veselje. Nika Ivančić je napravila jako puno posla za debi. Bilo je zahtjevno, naporno, iscrpljujuće, ali na neki način sjajno za pokazivanje njezinih glumačkih atributa. Nika i Marko Braić su debitanti uz ostalu, već provjerenu ekipu. Nikome nije bilo lako, ali za normalnog glumca to je pravi teren.
Horor momenti Vam nisu strani i volite ih provući kroz svoje filmove, no moram primijetiti da ovaj žanr nema puno primjera na domaćem terenu. Kako to komentirate i koliko je zapravo teško snimiti dobar horor?
Mislim da je to jedno raskrižje, u smislu ljudi koji to vole i onih koji ne vole. Ja sam sigurno u ovoj skupini ljudi koji vole horore, posebno filmove kakve radi Haneke, koji nisu horori nego se koristi puno jeze. Smatram da je to super način za kompletno analiziranje današnjeg doba. Druga stvar je to što se ljudi boje jer se često uspoređuju s nekim velikim američkim produkcijama horora. Meni su na toj sceni puno zanimljivije manje stvari, poput “Paranormal Activity” i “The Blair Witch Project”, koji su napravljeni s malo budžeta, a imaju neku svoju atmosferu. Puno mi je zanimljiviji psihološki horor od toga da se pokolje cijelo selo. Možda se ljudi boje snimati horor jer treba izbjeći puno zamki. Mi se nekako ne bojimo, a posebno je zanimljivo kad imaš tu svijest da se nešto stvarno dogodilo. Neizvjesnost je po mom mišljenju najveća jeza. Za “Egzorcizam” smo dosta istraživali i “čeprkali”, no nailazili smo na mnoga zatvorena vrata. Čuli smo neke detalje koji su bili super za film, bilo je sličnih slučajeva, no ljudi se boje pričati o tome i to apsolutno razumijem. Većinu tih ljudi društvo proglasi psihičkim bolesnicima, a nas je zanimala ta siva zona između ateizma i religije, što se događa kada ne možeš objasniti nešto medicinom i znanošću, a da opet nisi skroz zaglibio u religiju. Tako da vjerujem da se ljudi boje toga što će okolina reći, no kako moderno društvo napreduje, tanka je linija između psihijatra i egzorcista.
Zanimljiva je upravo činjenica da svojim filmovima gotovo uvijek adresirate probleme u društvu, a iznimka nije ni “Egzorcizam”, odnosno žanr horora…
Da, meni je zanimljivo kada se to uspije povezati. Gle, tu ima puno stvari o kojima bi se moglo pričati. Licemjerstvo, paravani, zataškavanja, bilo od crkvenih krugova ili ateističkih… Jednostavno smatram da, kada cijelo naše društvo nešto skriva i kada se pretvara, isto treba filmom raskrinkati, a posebno ovakvim zabavnim žanrom. Skužio sam to i po klincima koji su gledali predstavu u INK-u Pula. Povukli smo jednu cijelu generaciju novih klinaca koji ne idu toliko u kazalište, kao i neke bajkere i ljude koji su ga dotad izbjegavali. Ta ih je tema zanimala, a ja se nadam da ih je zanimao i način na koji smo radili, i koji nije bio po nekoj šabloni.
Znači, i dalje smatrate svojom odgovornošću kao redatelja progovarati o problemima, “pikati” tamo gdje “boli”?
Mislim da je to apsolutno najveća zadaća i odgovornost jer je najlakše pobjeći u eskapizam. Recimo, hajdemo po filmskim primjerima: imaš neke romantične komedije koje su čisti bijeg od života, bježanje u neki bolji život, a imaš i filmove poput Payneove “Stranputice”, koji je romantična komedija, a i progovara o životu. Mislim da je ova druga varijanta puno vrjednija. Nije sve eskapizam kao ova trenutačna Marvelova serija filmova koje je redom bijeg od života uz superjunake. Kad se sjetim nekih davnih hororaca kao što su “Egzorcist” i “Rosemaryna beba”, tamo je najveća jeza bila činjenica da su likovi stvarni.
Umara li Vas onda ponekad ta naša svakodnevica u kojoj su jedina konstanta, čini se, novi problemi, s obzirom na to da od iste ne bježite ni u filmovima?
Pa kad čitaš novine i dobivaš neke informacije, stvarno te može zatupiti, ali s druge strane moraš naći snagu da to “remiksiraš” u neku varijantu koja može biti kontra udar toj stvarnosti. Puštati neku letargiju da prevlada je ovdje najveći problem. Nisu naši ljudi toliko glupi. Znaju biti užasno povodljivi, znaju se ponašati kao ovce no generalno mislim da nisu ovce, treba im dati malo više za promišljanje. Bio sam jako sretan kad je “Zvizdan” bio u kinima, koji nema veze s komercijalnim filmom, a puno ga je ljudi išlo gledati. Tako da mislim da ima nade. Ovisi hoćeš li ljude tretirati kao glupane, ili ćeš im ponuditi nešto bolje pa vidjeti kako se snalaze. Mislim da je ovaj drugi put uvijek nekako topliji, tako da imam snage ovu, često vrlo čudnu realnost, pretvoriti nešto što je zapravo kritika toga. Volio bih da sam u takvom raspoloženju prema svemu što se događa oko nas da bez imalo zadrške mogu navaliti na romantičnu komediju. Prvi bih bio za to, no čini mi se da je u sadašnjem trenutku to zavaravanje.
Rekli ste kako su glumci redateljevo najveće oružje. Kakve ljude volite okupljati oko sebe? Što Vam je bitno kod glumaca?
Kod glumaca je jako bitno da nemaju neke kočnice. Općenito, mora nastati jedno veliko povjerenje, stoga im uvijek dajem do znanja da ih štitim maksimalno. Primjerice, kod erotskih scena nikad nije bilo nijednog problema jer svi shvate da ih apsolutno izoliram i mogu biti svoji. Nitko ne prostituira taj njihov angažman. Ono što ja očekujem jest to da se daju maksimalno i da se mogu i emotivno, i privatno i poslovno “dati”, odnosno da mogu iščupati emociju koja je bitna, da ne glume radi statusa ili čega već, nego zbog srži i materije. Manje-više većina glumaca i jest takva. Stvarno nikad nemam problema s glumcima, ali da jesam zahtjevan, jesam. Pitaj ih. (smijeh) Dobar primjer je “Egzorcizam”, izubijani su. Kad smo radili predstavu, prva je naredba bila da moraju ići na 15 minuta u mračni, zaključani podrum. Ali morao sam i ja na kraju jer su me natjerali, a ne bi vjerovali što mozak radi u mraku.
Znači, na setu ste dosta opasni…
Vrlo neozbiljan iza kamere, vrlo ozbiljan ispred, rekao bih. Pokušavam maksimalno dizati atmosferu na setu, mislim da je imperativ da se ljudi ugodno osjećaju jer onda će dati maksimum od sebe. Čim čujem da je netko kriv za neki nemir ili nervozu, stvarno ga “bacim van” sa seta. Uostalom, isto je to kao i u društvu, uvijek imaš nekoga tko stalno nešto gunđa.
Nakon uspješne prve sezone serije “Novine”, ujedno Vašeg televizijskog debija, priprema se druga sezona, kao i američki remake. U kojoj ste fazi sa serijom i što je ono za Vas osobno najzanimljivije u novoj sezoni?
Svašta se događa. Mogu reći da 99,99 posto, odmah nakon Nove godine, krećemo s drugom sezonom. Sad je već fokus na politici, ima puno prepoznatljivih stvari za naše ljude. Mogu komotno reći da su “Novine” najuspješniji projekt koji je HRT imao u povijesti, tako da sada, kada radimo drugu sezonu, zapravo već radimo i za vanjsko tržište, što je jako dobro. Po meni, to je neki novi vizualni kôd s kojim u ovoj sezoni treba ići sve dublje i dublje. Najzanimljivija mi je ta neka vrsta dijaboličnih političkih karaktera, vrlo čestih u Hrvatskoj, ali i izvan nje, te unutrašnji svijet karaktera koji ne prezaju ni pred čime da bi došli do uspjeha. Ili, pak, imamo dijabolične likove koji su, mogu reći, na rubu nečeg sotonskog, kao i likove koji su u biti pozitivci, ali moraju prekršiti svoje etičke kodekse. Postoji taj balans karaktera, za što mislim da je ljudima stvarno zanimljivo jer nitko nije crno-bijel.
Što američki remake znači za Vas kao redatelja?
Sjajna je to stvar i zanimljivo je to sociološki promatrati. Trenutačno se stvari nešto ubrzavaju oko pisanja i pilota jer je posljednjih par mjeseci Trump žestoko napao novinare u Americi i sad je taj format naše serije legao savršeno. Sjajno mi je gledati što se time događa, blago rečeno. Obično je kod nas sustav takav da uvezemo nešto zvana, kopiramo i slično, zato je super gledati kako mi izvozimo.
Volite reći da snimate skupe reklame i jeftine filmove i kako se teško živi od snimanja filmova, no s obzirom na publiku koju privlačite u kina, ne bih rekla da je tako strašno. Sjetimo se samo filmova “Zvizdan” i “Blagajnica hoće ići na more”…
Ma može se, to se ja zezam sa skupim reklamama jer sad su se i tu budžeti pobrkali. Kada predajem, uvijek govorim klincima da nema opravdanja za nesnimanje filma, zato što možeš uvijek stvari postaviti i ovako kako smo to mi učinili s “Egzorcizmom” – imaš grupu ljudi kojima vjeruješ i snimite film. Nema opravdanja za kukanje da nemaš novaca. Naravno da ne možeš svaki film raditi tako, ne možeš vječno imati ljude koji rade za malo ili besplatno, ali mislim da se apsolutno može. Čudno mi je, iskreno, da nema više filmova mlađih ljudi…
Kad smo kod mlađih ljudi, kojima uostalom i predajete, kako gledate na mlađe generacije, kakve vizije i želje oni imaju kad je riječ o filmu?
Mislim da će ljudi koji dobro rade raditi, tu nije problem, no čudi me da ih više ne pokušava raditi mimo očekivanih kanala, fondova i svih tih stvari, gerilskim putevima napraviti nešto… Možeš danas snimiti apsolutno sve, mene samo zanima gdje je taj “špurijus”. Ima ljudi koji OK rade, uče, znaju i vidiš da se razvijaju dobro, a onda imaš one koji možda misle da je u filmu slava i novac, no onda kada skuže koliko je tu rada, to ih malo demotivira. Moj omiljeni režiser Haneke počeo je raditi s 47 godina, a sad radi filmove sve bolje i bolje, sa 70 godina. Ja sam više za taj princip unaprjeđivanja.
Što je za Vas dobar film?
Vrlo jednostavno: kad netko izađe iz kina, da razmišlja o tom filmu dugo. Problem je kad izađeš iz kina i ne sjećaš se ni imena filma. Kod tih holivudskih filmova puno je ljudi u odijelima koji stišću one kreativne i ispada da radiš neku veliku reklamu za nekog velikog klijenta koji je jako obziran. Ali filmovi koji te diraju nakon što izađeš iz kina, kao što je prošle godine bio “Toni Erdman”, nakon kojeg gotovo da nisam mogao hodati, a nisam, čini se, bio usamljen… Film ne mora biti depresivan da bi te dirnuo i ima filmova koji su stvarno divni.
Poznato je da ste na Akademiji samo željeli snimati filmove, a po diplomu ste se vratili nakon 10 godina. Je li papir učinio razliku u Vašoj karijeri? Je li štogod donio?
Samo to da moji roditelji budu zadovoljni i da ih malograđani ne zaustavljaju na ulici i ne govore: “Sve je to OK, sve te nagrade, ali gdje je papir?”. Baš sam danas razmišljao o tome kako nisam baš dijete sustava u smislu da se mogu prilagoditi, uvijek sam bio neki problem u školi i na fakultetu. Bio sam miran, ali sam radio velike pizdarije jer u suštini mislim da je praksa esencijalna. Uvijek spominjem kako je Paul Thomas Anderson, autor “Magnolije”, “Boogie Nights” i svih tih lijepih filmove, išao tri mjeseca na NYU i odustao… Čak i Tarantino, koji režijski zna jako puno i neke stvari sjajno radi, ima valjda dva dana škole… Ne bih puno inzistirao na školama, osim ako imaš genijalne profesore…
Što je onda snaga domaće kinematografije, a što slabost?
Mislim da je super stvar kod nas raznovrsnost, premda se sad sve pomaknulo, a i trebalo je dugo da se taj loš kod iz 90-ih popravi. A ono što bih volio jest to da bude ovakvih projekta kao što je “Egzorcizam”, koji nisu ni kalkulirani ni ništa, da ljudima bude zanimljivo i da se pitaju što je sad to.
Znači, optimistični ste kad je riječ o domaćoj kinematografiji.
Uvijek.
