Počela multimedijalna izložba posvećena Andyju Warholu

 

Novogodišnji party u River Café, 1987.

Baš kao i većina drugih umjetnika, i Andy Warhol bio je daleko ispred svog vremena, tako da tek danas, s odmakom, zapravo možemo istinski valorizirati njegov umjetnički opus koji još uvijek nije dostupan u cijelosti. Neki od njegovih nepoznatih radova bit će predstavljeni i na najnovijoj izložbi za koju se stručnjaci i teoretičari nadaju da će barem djelomično rasvijetliti manje poznatu stranu njegova života te dati nešto jasniji odgovor na pitanje tko je Andy Warhol zapravo bio

Multimedijalna izložba “Contact Warhol: Photography Without End”,  trajat će sve do 6. siječnja 2019. godine, predstavit će više od 130.000 umjetničkih djela koje je Cantor Arts Center na Sveučilištu Stanford dobio od Zaklade Andy Warhol za vizualne umjetnosti, među kojima se nalaze i neki eksponati koji nikada prije nisu bili javno izloženi. Ova, po mnogočemu izvanserijska zbirka, bit će dostupna i putem pretražive internetske baze podataka kojoj će se moći pristupiti kroz sustav Knjižnice Sveučilišta Stanford, kao i na web-stranici Cantor Arts Centera. Tom prilikom, razgovarali smo s kustosima izložbe, Peggy Phelan i Richardom Meyerom, koji su nam objasnili zašto se Andy Warhol svrstava u neke od najvećih umjetnika 20. stoljeća. “Warhol je redefinirao definiciju što se broji kao umjetnost tako što je koristio objekte iz svakodnevnog života: konzerve juhe, novinske fotografije, Brillo kutije, paparazzi fotografije i tretirao ih kao umjetnine. Za razliku od mnogih drugih pop umjetnike, Warhol je obožavao te “uobičajene” objekte i prizore. Primjerice, prikupio je na stotine fotografija Marylin Monroe puno prije nego što je napravio sliku koja je ostala upisana u umjetničkim analima. Podigao je slavu na razinu umjetnosti. Ono što su se apstraktni ekspresionisti trudili izbjegavati – stripove, piknik stolove, muške hlače, holivudske zvijezde, hladnjake, bočice Coca-Cole – Warholu je bila glavna preokupacija”, objasnio nam je Richard.

“Također je promijenio i razmišljanje umjetničke zajednice”, dodala je Peggy. “Bio je najglasniji zagovornik tržišta kao glavnog kritičara kvalitete umjetnosti. Kada su ga jednom pitali što je za njega uspješan umjetnički rad, rekao je “onaj koji se prodaje”. Iako se to razmišljanje smatra uobičajenim među suvremenim umjetnicima, poput Jeffa Koonsa ili Damiena Hirsta, tada se nitko nije usudio pomisliti takvo što, a kamoli reći.”

Jean-Michel Basquiat, 1982.

 

Jean-Michel Basquiat u akrilu, 1982.

 

Liza Minelli, 1979.

 

Liza Minnelli, 1979. u akrilu

Fokus izložbe, Warholov fotografski opus, zapravo predstavlja vizualnu analogiju njegovim umjetničkim audio dnevničkim zapisima koji su nastali kao snimke telefonskih razgovora. Ova izložba zapravo nije mogla biti relevantnija jer je Warholova dnevna fotografska praksa vizionarski predvidjela ono što se posljednjih 11 godina odvija na platformama društvenih medija kao što su Instagram i Snapchat, gdje je “Warholovski efekt” postao dominantnim momentom, a s granica svakodnevnog života debelo se prelio i u suvremenu umjetnost te kulturu općenito. “Kao što smo Peggy i ja napisali u uvodu izložbe, ono što je najfascinantnije kod Warhola je to što je bio toliko ispred svog vremena. Dok danas uz društvene mreže dokumentiramo svakodnevicu, tada to nije bio slučaj. Ali on je inzistirao, kako sam već naveo, na važnosti svakodnevice i tih “uobičajenih” stvari koje nas okružuju. Na glamuroznim partyjima na kojima su bile sve najveće zvijezde tog vremena, poput Lize Minelli i Biance Jagger, on je fotografirao detalje koje bi uslikao malo tko od nas: restoranski stol s dopola ispijenim čašama vode, boce pjenušca, tanjure s ostacima hrane. Ti su ga detalji fascinirali na gotovo jednakoj razini kao i glamur koji ga je okruživao.”

Prvi među jednakima

Upravo to i jest ono što ga je učinilo jednim od najutjecajnijih umjetnika 20. stoljeća, a riječ je o jedinstvenoj sposobnost da uhvati autentični duh svojeg vremena. Posjedovao je izvanredan talent za prepoznavanje, detektiranje i predviđanje aktualnih trendova, ali i trendova budućnosti. On je, zapravo, bio i prvi profesionalni self-made umjetnik-menadžer koji je istovremeno koristio sve vrste medija, okretao ih u svoju korist i uspio od trivijalnosti napraviti umjetnost. Oni koji ga kritiziraju zbog površnosti očito još uvijek nisu dovoljno prepoznali njegovu ironiju i subverzivnost kojima je u biti duboko kritizirao u to vrijeme još nedovoljno prepoznate mehanizme funkcioniranja suvremenog potrošačkog društva izobilja koji za posljedicu imaju sve veću otuđenost, temu koja je danas aktualnija nego ikad.

Andy Warhol, 1981.

 

Valentino i Andy Warhol u Parizu,  1976. (Guliver/Getty Images)

 

Bette Midler i Andy Warhol. (Photo by Bertrand Rindoff Petroff/Getty Images)

 

Richard Hell, Legs McNei i Andy Warhol u  The Factory (Photo by Roberta Bayley/Redferns)

 

Jerry Hall, Andy Warhol, Debbie Harry, Truman Capote, i Paloma Picasso, Studio 54,  1979. (Photo by Sonia Moskowitz/Getty Images)

Iako je kult ličnosti doveo do vrhunca te od sebe napravio brend, i danas je zapravo teško reći tko je doista bio Andy Warhol jer je njegov pravi identitet na kraju utopljen u moru anegdota i tračeva, čiji je izvor u najvećem broju slučajeva bio upravo on sam. Govorio je kako zvijezdom možete postati jedino ako svi o vama govore, a kako se danas o njemu govori više nego ikad prije, očito je da je u njegovom osobnom slučaju ipak riječ o puno više od samo 15 minuta slave koje je predviđao svakom pojedincu u društvu jer je od njegove smrti prošlo više od 30 godina.

 

Nema businessa do showbusinessa

 

Andrew Warhola rođen je 1928. godine u Forrest Cityju, radničkom predgrađu Pittsburgha, a već kao djetetu dijagnosticirana mu je teška i rijetka bolest živčanog sustava koja se manifestira nekontroliranim pokretima i depigmentacijom kože. Zbog toga je zarana razvio intenzivan oblik hipohondrije od kojeg je patio do posljednjeg dana svog života. Studirao je na Carnegie Institute of Technology u Pittsburghu gdje je naučio osnove crtanja i industrijskog dizajna, a nakon diplome seli se u New York i mijenja prezime u Warhol. U početku radi kao ilustrator za časopise “Glamour”, “Harper’s Bazaar” i “Vogue”, a početkom 50-ih njegovi reklamni crteži postaju toliko popularni i prepoznatljivi da ga angažira i diskografska kuća RCA Records kao dizajnera omota albuma.

Uskoro razvija i posebnu subverzivnu likovnu tehniku: nakon što bi otisnuo premaz od tinte, ponovio bi isti crtež i tako devalvirao praktički osnovni postulat svake umjetnosti – originalnost. Prvu samostalnu izložbu imao je u galeriji Sable, gdje je izložio radove kao što su diptih Marilyn Monroe, 100 konzervi juhe, 100 bočica Coca-Cole te 100 dolarskih novčanica. Ubrzo počinje raditi i na seriji portreta ikona tog vremena, od Jackie Kennedy i Elvisa Presleya, preko Mohammada Alija, do komunističkog diktatora Maoa Zedonga. Nakon toga, radi dodatni odmak od klasičnih umjetničkih premisa te koristi tehnike industrijske proizvodnje za stvaranje umjetničkih djela, zbog čega zapošljava sve veći broj suradnika i pretvara umjetnički proces u manufakturu.

Dok je jedan dio kritike i publike dočekao njegov rad s ovacijama te ga, uz Roya Lichtensteina, svrstao među začetnike pop-arta, drugi dio nije mu bio niti najmanje naklonjen te je glasno kritizirao njegova djela smatrajući ga običnim bezvrijednim nusproduktom masovnog potrošačkog konzumerističkog društva, a jedan karikaturist prikazao ga je kako se utapa u svojoj slavnoj limenci Campbell’s juhe.

‘Campbell’s Soup II’ Andya Warhola, Musee d’art Moderne (Photo by Chesnot/Getty Images)

 

Film ‘Blue Movie’ Andyja Warhola, 1969. (Photo by Movie Poster Image Art/Getty Images)

 

Jack Ford u društvu Andyja Warhola i njegove najbolje prijateljice Biance Jagger, 1975. (Photo by David Hume Kennerly/ Getty Images)

Tvornica snova

 

U to vrijeme osniva “Tvornicu”, studio u kojem je okupljao suradnike, kontroverzne umjetnike, ali i neke od najvećih holivudskih zvijezda. Stalnu postavu “Tvornice” činile su njegove perzijske mačke i njegove muze: Donyale Luna, Ultra Violet, Viva i Edie Sedgwick. Okružen svojom zvjezdanom svitom, Warhol se često pojavljivao i u noćnom klubu “Studio 54” i to uglavnom u društvu Davida Bowieja, Micka Jaggera i Grace Jones. “Patim od teškog socijalnog poremećaja: moram izaći svaku večer. Ako ostanem doma samo jedan dan, počet ću pričati tračeve svojim mačkama!”, izjavio je u to doba. Iako je bio istinska zvijezda njujorškog noćnog života, bilo je i onih kojima je njegova potreba za stalnim privlačenjem pozornosti bila iritantna pa ga je tako, primjerice, spisatelj Truman Capote smatrao običnim pozerom i nazvao “sfingom bez zagonetke”, a Gore Vidal “jedinim genijem s kvocijentom inteligencije 60”.

Ubrzo započinje i njegova suradnja s The Velvet Undergroundom zahvaljujući kojoj bend započinje suradnju s Nico, dok im je on dizajnirao omot za prvi album (slavni cover s bananom koja se mogla guliti), a njegova producentska uloga svodila se na to da je naplaćivao sate koje je provodio s bendom u studiju. Nakon nekog vremena, on i Lou Reed su se razišli, što je Lou kasnije požalio i javno mu se ispričao na najljepši mogući način, no Andy mu nikada nije oprostio. I njegova filmska karijera bila je sve samo ne obična, pa je tako stvorio eksperimentalne underground filmove kao što su “Sleep”, “Empire”, “Eat” i brojne druge u kojima se ne događa ništa.

 

Prerani odlazak

 

Valerie Solanas, radikalna feministkinja, jedne večeri ga je dočekala ispred “Tvornice” te upucala i njega i likovnog kritičara Marija Amaya, a nakon što je uhićena, policajcima je rekla: “Počeo je preuzimati kontrolu nad mojim životom. Morala sam ga zaustaviti!”. Iako je preživio atentat, od posljedica se nikada nije oporavio te je do kraja života nosio korzet strahujući da se rane ne otvore. Počeo je i panično izbjegavati ljudski dodir. Zapao je u tešku krizu, povlačio se u sebe i gotovo u potpunosti se preorijentirao na slikanje. Iako su mnogi smatrali da je to bio i početak kraja Andyja Warhola, baš u razdoblju od 1969. do 1980. nastale su neke od njegovih najpoznatijih slika, uglavnom portreti slavnih osoba: Micka Jaggera, Lize Minelli, Johna Lennona, Diane Ross, Brigitte Bardot i Michaela Jacksona, iako su mu kritičari prigovarali da se potrošio, da kopira sam sebe, da su mu radovi isprazni i do kraja iskomercijalizirani. Nakon toga je s prijateljem Gerardom Malangom osnovao i časopis “Interview”, a potom objavio i knjigu “Filozofija Andyja Warhola: (od A do B i natrag)”.

Andy Warhol i Steve Rubell, 1984. (Photo by Patrick McMullan/Getty Images)

Rekao je kako mu je velika želja snimiti emisiju o njegovoj omiljenoj temi – ničemu, ali je na kraju dobio emisije “Andy Warhol’s TV” i “Andy Warhol’s Fifteen Minutes”. Nakon rutinske operacije prostate, tijekom postoperativnog oporavka, zadobio je teški srčani udar od kojega ga nije uspjela spasiti ni brzinska intervencija liječnika te je 22. veljače 1987. njegovo srce zauvijek prestalo kucati. Pokopan je u crnom odijelu od kašmira, s perikom na glavi i sunčanim naočalama na nosu, a prema njegovoj želji, u brončani lijes sa zlatnim ukrasima položena je crvena ruža, molitvenik, primjerak “Interviewa” i bočica njegova omiljenog parfema Estée Lauder “Beautiful”. Među ljudima koji su održali posmrtni govor bila je i Yoko Ono, a Andy Warhol je iza sebe ostavio toliko stvari da je Sotheby’s devet dana izlagao njegove predmete na aukciji kojom je prikupljeno više od 20 milijuna dolara.

 

mm
Iva Todorić

beauty i lifestyle novinarka

Nema komentara

Komentiraj

Vaša email adresa neće biti objavljena