Prije otprilike tri tjedna bio je Međunarodni dan žena. Osim osmoga marta kao Dana žena, čitav se ožujak obilježava kao mjesec povijesti žena. U SAD-u taj je mjesec možda bogatiji događajima no kod nas. U Hrvatskoj se barem na Dan žena organizira Noćni marš i razne druge aktivnosti usmjerene na osvješćivanje problematike položaja žena u društvu
Mnogima prosvjedi, okupljanja, marševi i akcije idu na živce jer ih inkomodiraju i jer ne razumiju „što te žene sad opet hoće, neka se radije prime kuhače“. Vjerujem da bi se mnogi bili skloni složiti s takvim stavom, vjerujem da dobar dio naših sugrađana i, još tužnije, sugrađanki, ne razumije potrebu za isticanjem ženskih pitanja u javnosti i čitajući jezive vijesti iz Zagreba, pitam se prosvjedujemo li premalo.
Posljednji vikend u ožujku, dva divna sunčana proljetna dana od kojih jedan zbog prelaska na ljetno računanje vremena nešto kraće traje, obilježile su dvije mračne vijesti iz crne kronike.
U subotu je mnoge, pa tako i mene, zgrozila vijest o pronalasku preminule ženske osobe u zagrebačkom naselju Prečko. Pedesetsedmogodišnja žena, prema riječima policije, stradala je od teških fizičkih ozljeda glave, a počinitelj je nepoznat i za njime se i dalje traga. U medijima se navodi kako suprug s kojim je dan prije smrti viđena u šetnji, na dan pronalaska njezina tijela nije bio u stanu, niti u zgradi. Ipak, policija nije otkrila o komu je riječ.
Nedjelja je pak započela strahotom sa zagrebačkog istoka. Vatrenim oružjem ranjena je žena na povratku iz crkve. U nju je pištoljem pucao bivši suprug. Srećom, ozljede nisu opasne po život ranjene žene jer su hitne službe brzo reagirale i pružile joj odgovarajuću medicinsku skrb u KB Dubrava. Njezin ju je bivši suprug, prema navodima policije, već prije napadao te imao i izrečenu mjeru zabrane prilaska. Ovdje odlično pristaje ona izlizana sintagma koja eufemistički opisuje nasilnike i kriminalce s poznatim obrascem ponašanja: počinitelj je otprije poznat policiji. Vjerojatno se odlučio za pištolj kako ne bi prekršio zabranu prilaska na određenu udaljenost, inače bi valjda išao argumentirati svoje stavove šakama.
Ove dvije vijesti iz crne kronike dio su crnoga niza ovaj tjedan jer osim njih dvije, u Pločama je od napada vatrenim oružjem stradalo još dvoje ljudi. Ubojica je ubio vlastitoga brata, no prije njega ubio je maloljetnoga sina bratova prijatelja.. U obiteljskom obračunu oko nasljedstva, mladić je stradao je je njegov otac navodno u tom sukobu podržao ubojičina brata.
Brojne priče iz crne kronike povezane su činjenicom da je riječ o eskaliranju obiteljskih sukoba. Obiteljsko nasilje prešutni je dio folklora naših prostora i dobar dio ljudi ne smatra ga javnim, nego privatnim problemom. No, kako je privatni problem kad sedamnaestogodišnji mladić strada od četiri metka u leđa na putu do škole jer se dvojica sredovječne braće nisu mogla dogovoriti oko nasljedstva? Kako je privatni problem ako nasilnik na ulici ispali dva hica prema bivšoj supruzi? Metak ne poznaje obiteljske veze i lako može pogoditi nekoga tko se u krivom trenutku našao na krivome mjestu.
Pokušavala sam pronaći statistiku o broju ubijenih žena prethodne i ove godine, no odustala sam jer sam shvatila da broj ne znači mnogo. Ljudski životi pretvoreni u brojeve teško dopiru do drugih. I u raznim katastrofama prvi nas stradali pogode, znamo im imena, znamo gdje su i kako stradali, a kako vrijeme odmiče i broj stradalih se povećava, naša se osjetljivost smanjuje.
Statistika, dokle god je broj stradalih od tuđe ruke veći od nula, samo je slabašan glasić koji poziva na promjene.
Žene i djeca najčešće su žrtve obiteljskoga nasilja, no ne smije se zaboraviti da obiteljsko nasilje trpe i muškarci, a prerijetko se spominje koliko trpe starije osobe, ili pak osobe koje su financijski i egzistencijalno ovisne od drugima, bilo zbog bolesti, bilo zbog invaliditeta ili pak nezaposlenosti.
Ovakve crne vijesti nisu rijetkost jer su društvene promjene spore. Možda bi se stvari pomaknule da se prosvjeduje svakodnevno, a ako ne svakodnevno, onda barem jednom tjedno. Sve dok, u slučaju nasilja, i žrtva i počinitelj dobiju prijavu za remećenje javnoga reda i mira, nema naprijed. Ako se ne pruži dovoljno sigurnosti u vlastitom domu žrtvama nasilja (bile to žene ili muškarci) tako što će se nasilnika ili nasilnicu maknuti od žrtava, a ne da žrtve bježe u sigurne kuće, nema naprijed. Sve dok se pomaci ostvaruju na nesebičnim angažmanom građanskih inicijativa, a ustanove poput centara za socijalnu skrb od papirologije ne stignu do korisnika, nema naprijed. Oni koje smo birali na iznošenje problema sućutno kimaju glavom, za Dan žena ili povodom ovakvih teških vijesti odverglaju neku neutralnu i šuplju frazu, objave par biranih riječi na službenim profilima i nastave business as usual. Parkiraju pozadinu u fotelju i od statistika proučavaju samo rejting svoje stranke ili eventualno nešto za kladionicu. A sve dok biramo takve, nema naprijed.
Sljedeći put kad se nađete pred glasačkim listićem, sjetite se malene djevojčice koja je podlegla ozljedama prošloga Uskrsa, sjetite se djece s Paga, sjetite se ovoga mladića iz Ploča koji nikad neće otići na maturalnu zabavu. Sjetite se žene iz Prečkog za čijim se ubojicom traga, sjetite se žene iz Dubrave koja je imala više sreće od nje.
Samo se dođite do biračkog mjesta i sjetite se.
I otiđite na pokoji prosvjed. Ondje se svaki broj računa.
