Prije nekoliko dana se u Galeriji Kranjčar otvorila izložba slikara, kipara, redatelja, glavnog crtača, scenografa, kostimografa, karikaturiste, lutkara, tvorca animiranih i igranih filmova, i dobitnika Nazorove nagrade za životno djelo, no ovaj umjetnik je vjerovatno najpoznatiji kao scenograf crtanog filma Profesor Baltazar – Zlatko Bourek!
Pripitomljeno Nakazalište Oblikovanje teatralije Zlatka Boureka
Izložba naziva “Pripitomljeno Nakazalište Oblikovanje teatralije Zlatka Boureka” bit će otvorena za javnost do 6. studenog u Galeriji Kranjčar, Kaptol 26, u Zagrebu.
Velikan povijesti umjetnosti, likovni kritičar, Tonko Maroević je napisao u katalogu izložbe Zlatko Bourek, Teatar nakaza-Kazalište figura, 2014. godine: “Školovan kao kipar, startao kao karikaturist i ilustrator, glasovit kao scenograf i kostimograf, slavan kao autora crtanog filma, plodan kao kazališni redatelj, neodoljiv kao slikar specifičnog sjet- noga, melankoličnoga i grotesknoga mikrouniverzuma, likovni umjetnik Zlatko Bourek je osobnost bogato ostvarenoga opusa. Učestalom usporedbom moglo bi se govoriti o njemu kao stvaraocu upravo renesansne univerzalnosti, čovjeku koji se podjednako uspješno snalazi u ranim medijima i disciplinama, a s uvijek prepoznatljivim individualnim stilom i iznimno koherentnim korpusom figura i atributa, prostora i ambijenta.
Ne zanemarujući naročite domete u inim tehnikama i kreativnim sredstvima izražavanja, višestruke scenske kušnje i izazovi pokazuju se posebno primjerenim područjem realiziranja Bourekovih nesvakidašnjih sposobnosti i darova. Osim razveden suradnje s drugim redateljima na opremanju pozornice i oblačenju agonista, samostalno i u potpunosti Zlatko Bourek je načinio desetke predstava raznih vrsta i žanrova, diferenciranih oblika kazališne prakse, djelujući istodobno kao adaptor i redatelj, tvorac kulisa i praktikabala, kostima i maski, jednom riječju inte- gralni autor.
Ako se i pozivao u amblematske dramske predloške (od Molierèa i Shakespeare, do Če- hova i Držića) njihovu je radnju učestalo reducirao i komprimirao, a likove i atmosferu stilizirao i sintetizirao u satirično – parodičnom duhu, s nezamjenjivim individualnim pečatom nježne (ili pak manje blage) poruge. Njegov duhovni (dakako, duhoviti) izbor posebno je došao na svoje u dodiru s tekstovima pisaca mračnog humora i libertinsko – golijardske inspiracije, kakvi su Alfred Jarry i Michael Ghelderode, ili pak s bajkovito – mitskim ili amblematsko – arhetipskim modelima poput Orlanda ili svetog Jurja u borbi sa zmajem.
Izložba fotografija s izvedbi i lutaka za izvođenje ne može nam dati potpun dojam o do- življaju i dometima predstava, ali je više nego dostatna informacija o naravi i karakteru redateljske interpretacije, a sasvim autentično svjedočanstvo Bourekove nazaustavljive i prevrele imagina- tivnosti. Prizori iz „Rigoleta” i „Hamleta” za lutkarsku scenu ili sekvence „Kralja Ubua” i „Skupa” za glumce od krvi i mesa dovoljno govore o umjetnikovoj sardoničnoj figuraciji, karikaturalnoj komunikativnosti, plebejskoj raspojasanosti, neobaroknoj razbarušenosti, manirističkoj sustavnoj deformaciji, naglašenoj linearnoj stilizaciji i kromatskoj euforiji. Simultano zaustavljene „žive slike“ u serijalnom nizu mogu ponuditi i iluziju sukcesivnog zbivanja, no dovoljne su da nam predoče uspostavljenu ikonografiju i snagu likovnog izraza.
Izložene lutke korak su dalje u izvornoj prezentaciji Bourekova plastičkog jezika, njegove kiparske sposobnosti oblikovanja kompleksnih volumena, potom obojenih svježim i izazovnim koloritom. Lutkarstvo je općenito najbliže umjetnikovu idealu obraćanja publici, kako mladoj, djetinjoj tako i onoj koja nije izgubila draž naivnosti i čistoće, te prihvaća govor jakih kontrasta i žestokih stimulansa. Nezavisno od toga služi li se marionetama ili ginjolima, bunraku i drugačijim figurama i krabuljama, Bourekovo kazalište je u načelu granginjolsko, za trgove i puk, blisko cirkuskim, vašarskim, harlekinskim, vagabuntskim iskustvima.
Poseban akcent njegovu svjetonazoru daje takozvani teatar nakaza. Predstavljajući „Umišljenoga bolesnika” ili „Ženidbu, „Božanstvenu komediju” ili „Hitlera” Bourek hipertrofira i akumulira sva negativna svojstva, odnosno do rugobe i zla dovodi evidenciju poroka.
Naravno, ne moralizirajući nego prezentirajući škrtost ili proždrljivost, požudu ili zavist, a te se krajnosti i dodiruju i na neki način međusobno potiru. Humorna erotičnost i groteskna ružnoća nadmašuju svoj povod, takoreći sublimiraju i pripitomljavaju vlastite premise, tako da kazalište nakaza, (skraćeno Nakazalište) im i blagotvorni, katarktični učinak.”
Fotografije: Galerija Kranjčar
