Nema zemlje na svijetu u kojoj su žene sasvim ravnopravne s muškarcima, no ako bismo morali preporučiti “izvanzemaljkama” kontinent za život, bila bi to Europa. Osam od deset najbolje rangiranih zemalja na svijetu za život žena one su europske. U top deset ulaze još i Kanada i Novi Zeland. Hrvatska se plasirala kao 40. među ukupno 156 zemalja na toj godišnjoj listi koju objavljuje poslovni časopis CEOWORLD temeljem istraživanja provedenog na 390 500 žena diljem svijeta i različitih parametara poput jednakosti u plaćama, obrazovanja, zastupljenosti žena u politici, sigurnosti i društvene uključenosti. Razgovarali smo na temu kako je biti žena ovisno o tome na kojoj strani svijeta živite sa ženama koje nisu rođene u Europi, ali su u Hrvatskoj našle novi dom. Razgovarala Barbara Matejčić. Fotografije Sanja Bistričić.
Samane Fatemeh Riehani (41), iz Irana
“Zan, zendegi, azadi!” (“Žene, život, sloboda!”), odjekuje na protestima diljem Irana i “prelilo” se po svijetu nakon što je 22-godišnja Mahsa Amini preminula 16. rujna od posljedica premlaćivanja kad ju je iranska ćudoredna policija pritvorila u Teheranu zbog “nepropisnog nošenja hidžaba”. Iranke pale marame i simbolično režu kosu u znak prosvjeda protiv represije nad ženama unatoč tome što tamošnja vlada nasilno pokušava ugušiti proteste. Ljudskopravaške organizacije javljaju da ima na desetke ubijenih, najviše žena, na stotine ozlijeđenih i tisuće uhićenih. To su najveći protesti u Iranu otkako je Iranskom revolucijom 1979. godine uspostavljena Islamska Republika Iran koja je Irankama u znatnome ograničila prava i unazadila slobode. Prosvjed se održao u listopadu i u Zagrebu ispred veleposlanstva Islamske Republike Iran. Iranka Samane Fatemeh Riehani u suzama je odrezala svoju kosu uzvikujući “Zan, zendegi, azadi”. Samane voli svoju kosu, tim više što ju je pustila rasti tek otkako živi u Hrvatskoj. U Iranu se šišala sasvim na kratko jer ju je nasilan suprug potezao za kosu. “Kosa nije važna dok žene ubijaju u Iranu. Želim da su sve žene slobodne kao ja. Tek sam u Zagrebu osjetila što znači sloboda”, pojašnjava Samane, koja je s kćerima blizankama i sinom izbjegla prije četiri godine iz Irana. Kaže da joj je tamo bilo živjeti ovako: ne može ljubav, ne može sport, ne može fakultet, ne može van, ne može bicikl, ne može more, ne može film. Samo: ne, ne, ne i moraš slušati i trpjeti. Kad joj je otac našao muža i udao je sa 16 godina za čovjeka kojeg nikad nije ni vidjela prije vjenčanja, majka joj je rekla da mora slušati. Kad ju je muž tukao, roditelji su joj rekli da mora trpjeti. Kad je odlučio udati njihove devetogodišnje blizanke, više nikoga nije htjela slušati. Zajedno s tada 15-godišnjim sinom organizirala je riskantan bijeg, koji ih je doveo do Hrvatske.
Kaže da se za nju svakoga jutra na putu do posla u Zagrebu počinju vrtjeti filmovi. Žene na biciklu. Kosa koja se vijori. Parovi koji se drže za ruku i ljube. “To su slike slobode. Vama je to normalno, ali za mene je kao drugi planet”, kaže i ponavlja: “Sloboda!”. Sloboda je i mogućnost školovanja za žene. Samane je morala prekinuti školovanje kad su je prisilno udali, a htjela je biti liječnica. Sloboda je izbor da se udaš ili ne udaš. Svoje kćeri uči da same odlučuju o tome što žele. Sloboda je ples. Samane je prvi put u javnosti plesala prošlo ljeto na Cvjetnom trgu kad se obilježavao Svjetski dan izbjeglica. Sloboda je kad su žene financijski neovisne. Otvorila je u Zagrebu otvorila frizersko-kozmetički salon i salon za masažu Samane. Nije joj jednostavno skrbiti samoj za njih četvero, ali daje sve od sebe. Sloboda su žene koje prosvjeduju bez straha. Samane je prvi put u životu bila u prosvjednoj povorci u Zagrebu 2020. za Dan žena. Sloboda su žene koje se glasno smiju. Samane se rado i grleno smije. Kupanje u moru je sloboda. Iako Iran izlazi i na Arapsko more i na Perzijski zaljev, prvi je put vidjela more u svojoj 40. u Hrvatskoj. Na plaži je ispočetka žmirila na prizore žena u bikiniju, nije to nikad prije vidjela, čak ni na filmu. Onda je naviknula oči na nove slike i sama se kupala i sunčala. Sloboda je ljubav. Samane stavlja dlan na mjesto srca i kaže da nikad nije bila zaljubljena.
Kikelomo Tope (42), iz Nigerije
Kikelomo Tope ima san: izgraditi školu u Nigeriji. Taj san nije tlapnja, već se ostvaruje u sekvencama. Svojim je novcima kupila hektar zemlje u rodnom Lagosu. Potom je pokrenula crowdfunding kampanju “Africa in My Hearth – Educating & Empowering” kako bi prikupila sredstva za gradnju i opremanje. Ne žuri joj se, želi da škola bude izgrađena kvalitetno i s ljubavlju. Zašto baš škola? “Zato što u Nigeriji morate biti bogati da biste si mogli priuštiti pristojno obrazovanje. Djevojkama je još teže jer će obitelj, ako mora birati, prije sinovima omogućiti školovanje”, pojašnjava. A što nedostaje javnom obrazovanju? Umjesto odgovora, Kikelomo pokazuje snimke nigerijskih javnih škola. Kiša lije u učionicu dok traje nastava. Učenici pjevaju nacionalnu himnu u dvorištu škole s nogama gotovo do koljena u vodi. Škole su klimave daščare. Djeca se u njima razbolijevaju. Rano odustaju od školovanja. Zbog toga želi izgraditi školu i sportsku dvoranu koje će biti danju za djecu, a navečer će se za odrasle održavati razni tečajevi.
Kad sam pitala Kikelomo kakvo je bilo njezino školsko doba u Lagosu, zatekla me odgovorom: “Bila sam seksualno zlostavljana u ranoj dobi. Moji roditelji i okolina postavili su se kao da je to bila moja krivnja. Takav je stav društva čest prema zlostavljanim osobama ženskog spola – stigma je na žrtvama, a ne na počiniteljima. Barem je tada tako bilo. To me iskustvo naučilo da ne mogu računati na druge i da se moram oslanjati na samu sebe. Nasilje nad ženama u Nigeriji je rašireno do razine da muškarci mogu nekažnjeno pretući žene na smrt. U njezinoj se široj obitelji to dogodilo i nitko nije poduzeo ništa. Počinitelj nije niti prijavljen. “To su ušutkane žrtve”, kaže.
Pritisak okoline utjecao je i na to da se udala i rodila prvo dijete s 22 godine, što je bilo prerano za nju, kako kaže, ali nije za Nigeriju. Čak 43 % djevojaka uda se prije punoljetnosti, a i brakovi mlađih maloljetnica nisu rijetkost. “Ovdje srećem žene koje se udaju i imaju djecu tek kad su spremne, ili imaju nevjenčane partnere ili pak partnerice. Sviđa mi se da žene imaju izbora raditi što žele”, kaže. U Nigeriji su istospolni odnosi zabranjeni.
“Volim svoj život u Zagrebu”, kaže Kikelomo. Došla je prije deset godina i najdraže joj je to što gleda svoja posla i nitko joj ne govori kako treba živjeti. No Kikelomo ne gleda samo svoja posla nego se i brine za druge. Kad je svojedobno u Zagrebu otvorila restoran afričke kuhinje, nije odredila cijene jela, već se plaćalo po principu donacija, a ako niste imali novaca, mogli ste jesti besplatno. Zato što Kikelomo smatra da je hrana za sve. Danas vodi dućan afričkih namirnica Mama Veek’s African Market na Miramarskoj cesti te paralelno dodatno radi kako bi prehranila sebe i svoje troje djece. Svoje je kćeri tinejdžerice davno naučila da ih nitko ne smije zlostavljati u bilo kojoj formi i aspektu života. A ako se nešto i dogodi, da nikad ne šute.
Lajan Majeed (33), iz Iraka
Kad misli na svoju budućnost, Lajan Majeed jasno je vidi: vlasnica je restorana u kojem će se gosti i hranom i ambijentom osjećati kao u Kurdistanu. Lajan je Kurdinja iz Iraka. Živi sa sinovima u maloj kući s vrtom. Naučila je u Iraku živjeti u kući, u stanu se osjeća pomalo zarobljeno, a i željela bi saditi povrće, možda imati i kokoši. Kada je pitate gdje bi to bilo, bez razmišljanja kaže u Hrvatskoj, kao da se to podrazumijeva. Iz Iraka je izbjegla 2016., kaže da tamo ionako ne bi mogla sama voditi restoran. Iako je Irak prva arapska zemlja koja je imala ženu ministricu i gdje su žene mogle zatražiti razvod, još u 50-im godinama prošlog stoljeća, a od 1970. Ustavom je ženama zajamčeno pravo glasa, pravo na školovanje, sudjelovanje na političkim izborima i pravo vlasništva. Lajan pojašnjava da žene tamo mogu imati svoj biznis, ali muška figura mora biti istaknuta – otac, brat ili muž – jer inače nitko ne bi surađivao sa šeficom.
U ranijoj se mladosti nije osjećala zakinuto: studirala je, vozila auto, družila se s prijateljicama, zaposlila se. No nedavno se razvela i kaže da takvom promjenom statusa nastaje velika razlika između života žena u Iraku i u Hrvatskoj. U Iraku žena u pravilu odlazi s djecom iz kuće, a ne suprug. U Iraku Lajan ne bi mogla živjeti sama s djecom, kao u Zagrebu, već s bratom i sestrama ili s roditeljima jer je to inače sramota za obitelj. Prošlo ljeto našla se s roditeljima u Iranu i mama joj je plakala od ponosa što je doputovala sama s djecom, što radi, unajmljuje lijep stan i što ne mora razmišljati šminka li se, koje boje nosi, putuje li, izlazi li vani. “Ovdje se ljudi ne petljaju u vaš život kao u Iraku”, kaže.
U suradnji s UNHCR-om Hrvatska, Agencijom UN-a za izbjeglice
