Prošlo je 10 godina otkako je nastala jedna od najljepših hrvatskih slikovnica, ujedno nagrađena Kiklopom u kategoriji za djecu i mlade, knjiga “Sjeverozapadni vjetar”. Sada se ovo veličanstveno djelo pretvara u digitalno izdanje, što nam je dalo izliku da zakoračimo u svijet njezina autora, višestruko nagrađivanog umjetnika Zdenka Bašića
“Planetu ne treba još uspješnih ljudi. Planetu očajnički treba još mirotvoraca, iscjelitelja, pripovjedača i ljubavnika svih vrsta”, glasi jedan od onih popularnih citata na koji se spotičemo po internetu i koji se pripisuje svima, samo ne pravom autoru. Unatoč eksploataciji, citat je to s kojim zasigurno mnogi rezoniraju u trenucima zasićenosti ovim nabrijanim, prebrzim, preproduktivnim svijetom i njegovim vječno odsutnim stanovnicima koji smo si stvorili. Jer pripovjedači, mirotvorci i iscjelitelji su, koliko god nam odasvud iskakali oni drugi, nametljiviji, oni koji ovaj svijet čine mjestom vrijednim življenja. Koji se dive, gledaju tražeći čudesno, nepokolebljivo zainteresirani, koji pronalaze magiju svuda oko sebe, i koji svojim zaraznim zanosom sve nas ostale tjeraju na isto – da uvidimo naizgled nemoguće i ono ljepše, da sanjamo, sagledamo sebe i svijet iz druge perspektive, igramo se, razumijemo te da ne zaboravimo osluškivati. Jedan takav pripovjedač, za kojeg se jedino možemo nadati da nikad neće prestati pričati svoje priče, i koji nas je već dobrano zadužio svojim stvaralaštvom, jest Zdenko Bašić.
Službeno, ilustrator, animator, pisac, redatelj, scenograf, dobitnik nekoliko nagrada Kiklop za svoje autorske knjige, dva Porina (za Gibonnijev spot “Žeđam” i grafičko oblikovanje “Svijet glamura”), nagrade Grigor Vitez za ilustraciju, nagrade ULUPUH-a za najboljeg mladog umjetnika i doprinos ugledu ULUPUH-a, dobitnik Oktavijana, Zlatne medalje UNICA-e, autor hrvatskih izdanja klasika poput Andersenovih i Grimmovih bajki, pokretač i umjetnički direktor Perunfesta, ime upisano na časnoj listi “The International Board on Books for Young People”… Neslužbeno, čovjek koji briljira na svim kreativnim područjima spajajući različite tehnike; sanjar koji kreativnost živi; veliki obožavatelj narodnih predaja i stvaratelj bajkovitih svjetova u čiju se magiju s oduševljenjem uplela domaća i inozemna publika. A sjeme tog čarobnog svijeta koji neumorno kreira posijano je još u Zdenkovom djetinjstvu, uz bake i njihove priče, ali i u šumama sjeverozapadnog dijela Medvednice i Samoborskog gorja.
Sve je počelo pričama
“Sigurno mogu reći da me djetinjstvo odredilo, moj izraz, ali na neki način i moju strast stvaranja. Te priče mojih baka, koje su bile više od priča. To su bili odrazi nekih drevnih vjerovanja i mudrosti prema kojima su naše bake uistinu i živjele, a ne samo pričale ili vjerovale u njih. U tim pričama bile su upute u koje se vrijeme sadi grah, od koje biljke pripraviti ljekoviti čaj, a što ne raditi prirodi da bi ona ostala živa i plodonosna te ljudi zdravi. U njima je bilo toliko toga sakriveno, a opet stvarno i opipljivo da smo mi kao klinci bez pogovora krenuli u ta istraživanja i igre, loviti “pesiglavce” i čekati “nevidinčiće”.
I to je na neki način kasnije postala moja profesija. Priče, opipavanje svjetova sakrivenih u pričama i u konačnici predstavljanje tih svjetova čitatelju, istraživanje granica tih svjetova i pronalaženje njegovih dosega”, priča nam Zdenko. Upravo su ove priče iz djetinjstva i sve njihove vile, vilenjaci, vještice, Mure i Mraki bile temelj jednog od njegovih najpoznatijih djela, onog koji on sam naziva svojim životnim projektom, “Sjeverozapadnog vjetra”. Ove godine, ta knjiga svojedobno nagrađena Kiklopom u kategoriji knjiga za djecu i mlade slavi svojih prvih 10 godina postojanja, a nakon dokumentarno-igranog serijala i predstave, sada dobiva i svoj digitalni oblik – interaktivnu književnu aplikaciju koja, kako otkriva Zdenko, omogućava novi pogled na priče, ali i dostupnost izvan granica naše zemlje.
“Sama priča “Sjeverozapadnog vjetra” proširena je i dobiva novi okvir gdje se priče povezuju i smještaju na lokacije od kuda potječu. Karte koje pokazuju gdje su ta bića živjela, gdje ih se može tražiti i u odnosu na to vidjeti kako današnji svijet izgleda. Ipak je Savski otok Mladoles na kojem su nekad živjele vile, a koji je kasnije bio zatrpan, danas parkiralište shopping centra na zapadnom dijelu grada. Ovo je slika i priča oko koje je cijela knjiga satkana. Mislim da ju je vrijedno sagledavati i iznova jer ovo su temelji na kojima svi mi gradimo svoju budućnost i mislim da je vrijedno pogledati koje to lukovice ostaju skrivene ispod tih temelja. Priče “Sjeverozapadnog vjetra” sada dobivaju i svoju audiokomponentu. Čitanje priča kreira ambijent u kojem možemo čuti neke vile kako hodaju, drveće koje šumi ili lisice koje pjevaju. A u toj atmosferi sakriveni su i svi oni zvukovi koje su ti naši preci mogli čuti noću, kad je bio mrak i tišina dok su te priče stvarali ili ih se sjećali.”
Čuvar narodnih predaja
Upravo su narodne predaje te koje se Zdenko trudi očuvati i ispričati, i koje su “Sjeverozapadni vjetar”, ali i “Mjesečeve sjene: O vješticama i pričama noćnih sati sjeverozapadnog dijela Medvednice i Samoborskog gorja” te njegovu najnoviju knjigu “Moguti: Zaboravljena priča čuvara turopoljskih lugova” učinile posebnim i vrijednim primjercima domaće literature. “Danas je popularno sagledavati važnost ovakvih priča kroz socijalni i psihološki aspekt, kod razvoja djeteta, razvoja mašte i tu su priče sigurno vrijedne, ali one u sebi sadrže još toliko toga. One u sebi nose i duh ove zemlje, a ne samo ljudi.
Govore o identitetu ovog naroda koji se oblikovao stoljećima, izvan službene politike i religijskih interesa koji su ga pokušavali zauzdati. U njima vidim arhetipni karakter i silu koja je pokretala ljude, njezinu surovost, ali i najfinije stremljenje prema idealima koji proizlaze iz duha ljudi i zemlje na kojoj su živjeli. A mislim da je to vrjednije od svega što nam današnjica može ponuditi, a možda nam o tome i ovisi ta tanka nit sreće koju pokušavamo uloviti u budućnosti. Jer ako se i dalje uljuljkavamo u osjećaj da će nam budućnost pripremiti neki drugi ljudi tad kad ona stigne, bojim se da ćemo izgubili svaki smisao. Već sada postaje jasno da postajemo izbjeglice s vlastitog planeta.”
Svoje bajkovite svjetove ispunjene čudesnim bićima Zdenko stvara pomoću različitih tehnika, ali i suvremene tehnologije, i u tome je nevjerojatno vješt. Sâm će reći da drugi način za njega ne postoji te da svoju kreativnost ne može zadovoljiti samo kroz jednu tehniku ili dimenziju, nego stalno traga za načinom kako neku priču ispričati na točniji način. Kad je pak riječ o različitim ulogama kroz koje stvara, poput one redatelja, animatora, ilustratora, pa čak i scenografa, pisca ili kostimografa, kaže da je taj izazov dio kreativnosti te da ga on pokreće. “Ono što zna biti teško jest priprema projekata i funkcionirati kao takav u sustavu, financijskom ili društvenom. Jer zapravo današnjica očekuje od vas kao umjetnika, ali i kao profesionalca da se deklarirate, postavite u okvir, smjestite se u ladicu te da se kao takvi držite svoje niše. S te strane ostajem kao neki duh koji luta između tih polica, ali opet mogu reći da se dobro i slobodno osjećam i tako nevidljiv”, govori nam. Ono što ga pak tjera dalje na stvaranje usprkos poznatom momentu – manjku sustavne podrške kulturi na domaćem tlu, jesu “klinci ili oni koji to još imaju u sebi, koji se iskreno oduševe pričama”, istim onima kojima se i sâm oduševio, a kojih sada ne bi bilo, kao ni Zdenkovih baka.
Priroda kao vječna inspiracija
Bez obzira na stil, tehniku ili medij pomoću kojeg i za koji stvara, jedna je inspiracija za Zdenka konstantna i neiscrpna te se nazire u svim njegovim radovima. Priroda je, kako nam kaže, tema o kojoj bi mogao pričati do smrti. “Koliko god mi kontrolirali naše živote i uživljavali se u sigurnost i nadmoćnost nad prirodom, ona će uvijek biti tu, podsjećati nas na jedinu neumoljivu silu koja oblikuje sve oko nas, a i nas same. Njezina kreativnost je konstantna, iz te kreativnosti smo proizašli i mi i bez nje nećemo nikad upoznati niti prihvatiti sebe. Kad sam pod drvećem, vraćam se u svoju ravnotežu. Miris i dah šume podsjećaju me na sve ono najvrjednije što sam sreo ili doživio u životu. U tim oblicima pronalazim sve iz čega crpim svoju kreativnost. S druge strane, svaki dan gledam koliko zapravo naš svijet postaje jako ružno mjesto. Zagreb postaje toliko ružan grad da ga je i bez potresa bilo bolno gledati. Svakodnevno rastu zgrade bez da se posadi ijedno drvo, a ljudi plaćaju na stotine tisuća kuna da bi se mogli udobno smjestiti u te betonske kutije. Tu kraj mene obnavljaju školu tako da su posjekli park platana i izbetonirali parkiralište. A onda smo jako začuđeni što nam je kvaliteta zraka jedna od gorih u svijetu; s druge strane, svima nam je najveći problem to što ne možemo piti kavu u najdražem bircu. Hoće li nam to sve stvarno nadoknaditi to što više nećemo moći čuti niti vidjeti od buke život; što nam djeca neće znati za kosa ili crvendaća jer jednostavno neće biti grane na koju bi ta ptičica sletjela? U svijetu gradovi vraćaju drveće, pčele i životinje u svoje centre gradova, a mi se još uvijek povodimo za sitnim trgovcima koji trguju s našim životima i njihovim bezdušnim uškopljenim arhitektima. Negdje u svemu ovome pristajemo biti ti koji učimo djecu vlastitoj praznini i vrijednosti uzaludnog. Jedinu nadu vidim u tim malim sjemenkama koje su ostale zakopane pod tim betonom i u neumoljivom vremenu koje će ih na koncu probuditi. Ne znam hoće li tko biti ovdje da to vidi kad se to dogodi, nadam se da će to bar moje dijete doživjeti. Meni ostaje još samo osluškivati daleko u unutarnjem svijetu te glasove tihih sjemenki, koji se u našem svijetu više ne mogu čuti. I hodati sve dalje da bih čuo slobodnu pticu i mirisao mahovinu bez da ju kvari neka bezdušna betonska potreba.”
Dok mi čekamo novo izdanje Perunfesta, koji u dvorac Lukavec već pet godina donosi zaboravljene priče, vještice, mure, zmajeve i mogute iz narodnih predaja, kao i premijeru novog kratkog filma o neobičnom dječaku koji otkriva svoj unutarnji svijet kad mu se otvori njegova osobna mala crna rupa, “Egon i rupa”, dok iznova iščitavamo priče o turopoljskim Mogutima koji potiču najbolje u ljudima, a koje je Zdenko spasio od zaborava ili pak dok čekamo da Zdenko ispriča svoju ultimativnu priču, “onu o potrazi za najjednostavnijom stvari na svijetu, do koje je ujedno najteže stići i koju zasad samo živi”, možemo jedino biti zahvalni na tome što je ovaj umjetnik u svom djetinjstvu koristio crteže i priče kao bijeg iz surove realnosti. Jer upravo je tako i tada počeo nastajati njegov čaroban svijet koji pravilno ne može opisati niti jedna riječ iz ovog teksta. Za shvaćanje tog svijeta i očaranost njime bit će dovoljan već jedan pogled u neku od Zdenkovih knjiga. A bježi li i danas Zdenko pomoću svojih priča od još surovije stvarnosti? “To mi je poligon na kojemu mogu živjeti i stvarati. To je mjesto kamo mogu spremiti sve ono što još ne razumijem, raširiti krila. Ovo možda zvuči kao mašta, tješenje i zavaravanje, no iz toga proizlazi tolika snaga i mir koji se ne mogu uspoređivati ni sa čim iz ove surove realnosti. Smiješno je što nas unutarnji svjetovi uče stalnosti i miru, a oni vanjski realni, uče prolaznosti i surovosti. Ovi unutarnji svjetovi će nadživjeti i nas same, kad ćemo u ovim vanjskima biti već zemlja za drveće, a hoćemo sigurno jer sva ova naša realnost, koliko god bila stvarna, na kraju bude samo prolazni titraj, svaki nas dan uči o tome. I u tome je jedina njezina sigurnost.”
Ovaj intervju objavljen je u tiskanom izdanju časopisa Grazia no. 259