Takozvana sedma umjetnost, ona filmska, skriva puno suptilnih tipova umjetnosti. Jedan mali svijet za sebe bez kojeg bi iskustvo gledanja filma bilo, najblaže rečeno, jedno krnje iskustvo: kostimografi i scenografi, također su u poslu pričanja priča, samo je njihov jezik satkan od materijala, emocija, boja, komada namještaja, kolorita, krojeva, rekvizita…
“Najvažniji zadatak kostimografa jest osmisliti vizualni identitet svakog lika”, započinje mi svoju priču Morana Starčević, kostimografkinja koja se može pohvaliti zavidnim opusom filmova koji broji one poput filmova “Mali”, “Bosonogi car”, “Iza sna”, “Život je truba”, “Ti mene nosiš” ili “Osmi povjerenik”, za rad za koji je dobila i Zlatnu Arenu. Uz njih, radila je i na kratkometražnim filmovima kao što su “Belladonna”, “Zima”, “Zvir” te na mnogim reklamama.
“Kao i svi članovi autorskog tima, kostimograf prije svega pomno proučava scenarij, radi bilješke o svim nejasnoćama i dilemama, i to već u ranoj fazi priprema iznosi i komentira s redateljem. U toj fazi bitno je znati da radnja filma i likovi uvijek idu ispred odjeće. Bez obzira na to što prvo čitam scenarij zbog priče, slike i kolorit u kojem bi na prvu trebalo krenuti često se nameću same po sebi. Kad je dobro napisan, jednostavno osjetiš scenarij, neke likove odmah jasno vidiš, to mi je genijalno.”
Nakon prvog čitanja prolazi scenarij s redateljem i dijelom autorskog tima poput scenograf(/kinj)a i direktor(/ic)om fotografije. “Svatko iznosi svoje ideje i kako misli da bi nešto trebalo izgledati. Onda kad imam više informacija, na primjer, od scenografa saznam u kakvom prostoru lik živi, je li uredan ili neuredan, ima love/nema love, od slikarice maske kakva frizura, kakav ten, brkovi, brada moraju biti, a od direktora fotografije o prevladavajućem koloritu i svjetlu. Drugim riječima: nije uputno nametati neki zamišljeni stil koji ne bi bio u funkciji cjeline filma”, opisuje nam Morana rad na jednom od desetak sektora na filmskom setu. “Paralelno glumci dolaze na mjerenja te tada s glavnim glumcima razgovaram o njihovom liku jer me zanima i kako se oni vide, kako su zamislili svoj lik. Ne volim glumce dovesti pred gotov čin, oni ipak predstavljaju sve ono što se zbiva iza kamere.”
Moranina priča o počecima slična je onoj mnogih kreativaca čiji poziv ne stoji sa strane čekajući da se osoba pronađe, nego ih stavlja u situacije koje će ih natjerati da skrenu s puta i napokon slijede svoju strast. Znate one priče koje počinju sa: “Sve je počelo sasvim slučajno.” U njezinom primjeru, taj “slučajno” dogodio se na trećoj godini studija prava. Njezini prijatelji imali su uspješnu produkcijsku kuću te su je pitali bi li htjela raditi kod njih. “Radili su uglavnom reklame, i trebala im je asistentica za njihovu stilisticu. Rekla sam da mogu probati, da zvuči zanimljivo. Nazvali su me ponovno nakon dva tjedna, bila im je frka; trebali su stilisticu, a ne asistenticu, i takoreći su me bacilli u žrvanj. Snimila sam svoju prvu reklamu da se nisam ni okrenula, bila je to reklama za pivo. I meni i redatelju s kojim sam radila bila je to prva reklama u životu. Oboje smo bili neiskusni i samim tim nesigurni. Redatelj je bio Bruno Anković i još uvijek uživam raditi s njim; naš je odnos ostao isti, samo se brend piva promijenio (smijeh).” Nakon desetak godina rada na reklamama, za što će reći da je doista stresan posao ponajprije zbog manjka vremena, ukazala joj se prilika i za prvi film.
“Cast uglavnom dobiješ dan-dva prije probe kostima. Onda treba nabaviti brdo kostima odjednom… Te probe znaju biti iscrpljujuće jer u nekoliko sati trebaš isfurati po desetak različitih karaktera u nekoliko varijanti da bi prvo redatelj napravio svoju selekciju i odabrao najbliže onome što je on zamislio. Nakon njega netko iz agencije, tko je filter između redatelja i klijenta, i tko u biti mora odlučiti je li to dovoljno dobro da se uopće pokaže klijentu.”
S druge strane, za rad na filmu kaže da je divan proces. “Imaš vremena osmisliti lik; ako trebaš, imaš više od jedne kostimske probe, po nekoliko sati pa čak i dana za glavne glumce, e to je onda prava uživancija”, te dodaje da je kod nas jedna vrlo zapostavljena forma kratki igrani film, a s kojima je domaća produkcija koje je bila dio nedavno postigla značajne međunarodne uspjehe. “Belladonna” Dubravke Turić i “Zvir” Miroslava Sikavice, osvojili su nagrade na festivalima u Veneciji i Cannesu! Veliki uspjeh za domaću industriju koja je inače, nažalost, ograničena skromnim produkcijskim uvjetima. “To se odražava na kvantiteti i kvaliteti filmova. Rezultat toga je da ni posla za razne filmske profesije, pa tako ni za kostimografe, nema dovoljno. Mislim da ne postoji ijedan filmski djelatnik u Hrvatskoj koji živi isključivo od rada na filmu; svi imaju neke alternativne izvore prihoda, bilo u struci, bilo izvan nje.”
Kao jedan od najboljih kostimografskih ostvarenja navodi “Drakulu” Brama Stokera, te rad japanske kostimografkinje Eiko Ishioke koja je “u priču koja nema veze s tim dijelom svijeta unijela nešto orijentalno u detaljima kostima koji običnom gledatelju možebitno i promaknu” te nezaobilaznog Hitchcocka i njegovu dugogodišnju suradnicu, kostimografkinju Edith Head, ujedno dobitnicu rekordnih osam Oscara.
Pitali smo je vidi li se u nekom drugom području filma? “S obzirom na moje likovne afinitete, bliska mi je scenografija, ali mislim da ću se ipak zadržati na kostimografiji. Voljela bih raditi i neku fantastičnu kostimiranu bajku s neskromnim budžetom, da se mogu “razmahati” do mile volje, nabavljati skupe materijale iz Italije, Francuske i Engleske, posuđivati iz najeminentnijih fundusa u Europi…”, smije se Morana dok se nama to čini kao njezina vrlo izgledna budućnost.
Ivana Zozoli Vargović jedno je od također poznatijih domaćih imena, a ako kojim slučajem nije prije, njezino ime postalo je mnogima poznato radom na popularnoj domaćoj seriji “Crno-bijeli svijet”. No uz to, Ivana je radila na mnogim projektima, od dugometražnih filmova “Sve najbolje”, “Narodni heroj Ljiljan Vidić”, “Ti mene nosiš”, “Vjerujem u anđele”, predstava, reklama, pa sve do serija poput navedene ili HBO serije “Uspjeh”. Završila je smjer kostimografije na TTF-u, a u priču ju je uvukao profesor Tonči Vladislavić.
“Počela sam raditi kao njegova asistentica na filmovima i predstavama. I tako je sve krenulo, jedan projekt vuče drugi. Mogu reći da je kostimografija izabrala mene. Radila sam s različitim kostimografima i učila sam uz različite pristupe. Ovaj period asistenture, koji je u mojem slučaju trajao deset godina, jako je bitan jer se tada stvaraju temelji za vaš kvalitetan rad. Niti jedan fakultet vas neće pripremiti za ovakav posao!” U počecima je radila na nekoliko predstava te za njih kaže kako su mirniji posao od filmova, ali da to, naravno, ovisi o zahtjevnosti same predstave. “Kod njih imate veću kontrolu nad svojim radom. Prije nego što krenete kreirati likove, poznati su vam glumci, prostor, scenografija. Odlazite na probe, prilagodite kostim pokretima, uvjeti su kontrolirani. Ja to zovem “damski posao”. Ne razmišljate o kiši, snijegu… dok je film “šljakerski posao”. Tu treba “zasukati rukave”. Kad krenemo u osmišljavanje lika još nam nije poznato dosta toga, traži se lokacija radi na scenografiji, neki glumci su još nepoznati. Film je živi organizam. Svaki dan snimanja je kao premijera.” Dodaje kako se neki kostimografi bolje snalaze u kazalištu, neki na filmu, a neki na reklami, no da je uvijek najvažniji zadatak kostimografa dati liku identitet.
“Najdraže mi je kad glumac kaže: ‘Sada znam tko sam!'” Kako bi došla do toga, prvo čitajući scenarij, izdvaja likove koje zatim spaja sa osobama koje poznaje u stvarnom životu. “Nalazim neke detalje po kojima će se isticati, određujem njihovu paletu boja, razmišljam o vrsti glazbe koju bi mogli slušati, kojoj subkulturi bi mogli pripadati.
Najbitnija je kostimska razrada po kojoj se vidi koliko kostima ima pojedini lik, tj. broj presvlaka. Na temelju toga se radi troškovnik. Zatim radim moodboard i prezentiram ga redatelju. Bitna je suradnja sa majstorom maske, scenografom i snimateljem, svi se trebamo uskladiti. Razgovaram s glumcima o njihovom liku, uzimaju se mjere i isprobavaju se različiti kostimi Nakon toga se ide u izradu ili kupovinu kostima.” Dodaje kako priprema i snimanje filmova traje oko tri mjeseca, a serije još duže. “Događa se da krećemo zimi i svi se smrzavamo te završavamo pred ljeto, kad su temperature visoke, a kostim mora biti isti. Glumac se smrzava i kasnije se kuha u kostimu i mrzi vas (smijeh). Bitno je dati sve od sebe da mu se olakša, pripremiti toplu odjeću, dvostruke košulje u slučaju znojenja. Glumci na filmu i u seriji imaju dosta presvlačenja i treba paziti tko je u kojoj sceni kako se ne bi pojavio u sličnoj boji ili uzorku. Ponekad se dogodi da glumac ima istu boju kostima kao što je i boja zida, a u trenutku kad se izabrao kostim, nije se znalo kako će izgledati scenografija. Uvijek treba biti dva koraka prije svih i biti spreman na sve. Dobra priprema je pola posla!”
Također kaže kako treba biti realan oko situacije u domaćoj filmskoj industriji. Smatra kako se ne snima puno filmova a školuje se previše kostimografa te uz to “… diplomirani kostimografi na fakultetu nisu baš upoznati s radom na filmu, a mislim da je to nužno ako se misle baviti s filmskom kostimografijom. Da biste radili na filmu, morate znati način rada na filmu, okupiti dobru ekipu i organizirati rad. Bez tog znanja mladi kostimograf ne može voditi cijeli sektor. Nakon loše odrađenog posla, nitko vas više ne zove. To je šegrtski posao i dobro je naći svog mentora uz kojeg će se učiti i kasnije doći do projekta. Mali je to svijet i sve se zna, tko kako radi.” Kaže da joj je san raditi na nekom SF filmu, naravno, visokobudžetnom, ali da se na filmskom setu ne vidi nigdje drugdje osim u ulozi kostimografa: “Previše cijenim druge sektore da bih se ubacila u njihov posao. To ne bi dobro ispalo!”
Uz kostimografiju, scenografija je još jedan dio filma koji nam možda svjesno prolazi ispod radara, ali zato će biti jedan od presudnih faktora, hoćemo li biti “uvučeni” u film, jesmo li povjerovali likovima i jesmo li stvarno osjetili atmosferu koju likovi komuniciraju. Među akterima domaće filmske scene čuje se puno pohvala na račun Petre Poslek, koja je nakon Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu upisala kazališni dizajn na Gerrit Rietveld akademiji u Amsterdamu, na kojoj je završila četiri semestra, da bi 2010. godina aktivno i praktično krenula u filmsku scenografiju.
Kao asistentica scenografa na filmu “Svećenikova djeca” počinje kreativni proces koji traje i dalje, a od ove godine je i studentica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, smjer Kreativne tehnologije. Posljednji film iz njezinog opusa koji je uhvatio publiku, kritiku i nagrade dugometražni je film “Tereza 37”, no prije njega nizala je pregršt uspješnih projekata poput dugometražnog film “Goran”, ili kratkometražnih “Groblje slonova”, “Stepska lisica”, “Smrt bijela kost”, “Trešnje”, “Čistačica”… “Scenografija je uvijek bila moj prvi izbor. Oduvijek mi je bilo zanimljivo koliko je scenografija slojevita i koliko različitih kreativnih smjerova objedinjuje”, kaže nam Petra te navodi kako su joj prvi koraci bili mali i skromni. “Asistirala sam starijim kolegama na filmovima, samostalno odrađivala manje projekte i tako malo-pomalo širila krug poznanstava.” Scenograf i njegov tim odgovorni su za stvaranje i upravljanje vizualnim aspektima filmske, televizijske ili kazališne produkcije te, kako nam priča Petra, usko surađuju s redateljem, producentom i snimateljem od samih početaka predprodukcije kako bi stvorili smjer dizajna po kojem će se graditi setovi, grafike, rekviziti, dekori…
“Zatim usmjeravaju i upravljaju timom odgovornim za proizvodnju ovih vizualnih elemenata, poput građevinske grupe, set dekoratera, patinera, scenskih rekvizitera… do završetka produkcije”, opisuje nam Petra svoju prvu ljubav, rad na scenografiji, kao i najdraže trenutke. “To je trenutak kad nakon višetjednih radova na lokaciji, od rušenja zidova, bojenja, patinaže, micanja namještaja i postavljanja novog, traženja posteljine i blagovaonskog stola s odgovarajućim stolicama, do igranja sitnicama, bočicama, loptama, posterima, naljepnicama, tajnim porukama, redatelj, snimatelj i produkcija dođu u prostor i budu presretni. Jer to je taj imaginarni prostor o kojem smo mjesecima maštali, razgovarali iistraživali, i sad je ovdje pred nama i stvaran je. To je ujedno i najvažniji zadatak scenografa”, kaže nam Petra, te kao u slučaju Ivane i Morane s radom na filmu kreće od čitanja scenarija, nakon čega ide razrada scenografije, kreće s popisom objekata, interijera, eksterijera, vozila… “Nakon toga, moodboard za svaki objekt o kojem detaljno razgovaram s redateljem i snimateljem kako bi što detaljnije odredili stilski smjer u kojem idemo.” Sastanak s produkcijom vezan za troškove scenografskog sektora, usvajanje lokacija/studija, izrada skica i/ili nacrta koji objašnjavaju raspoloženje, kompoziciju, boju i teksturu filma, potraga za rekvizitima, građevinski radovi/rušenje, gradnja, bojenje zidova, patiniranje… i to je samo komadić onoga što ulazi u posao sektora scenografije koji “uvijek prvi dolazi i zadnji odlazi”, smije se Petra. Od projekata koji su je oduševili navodi “Romu”, na kojoj je radio scenograf Eugenio Caballero; “Parazita” scenografa Leea Ha-Juna te film “Krhko”, na kojemu su scenografiju radili Tomislav Šoban i Mia Martinović. Za svoje najdraže projekte kaže kako ih ima nekoliko, “ali zadnji je svakako “Angina pectoris”, kratkometražni igrani film redatelja Filipa Mojzeša. Snimatelj je bio izvrstan Tomislav Sutlar. Taj mi je projekt jedan od najdražih jer mi se ovako s odmakom čini da je sve od samog početka bilo onako kako treba. Od prvog smo dana nekako zajedno dogovarali vizualni smjer, našli smo točnu lokaciju i sve pripremili najbolje što smo mogli”, kaže Petra, te na pitanje može li uopće gledati film bez da je fokusirana na scenografiju, odgovara: “Ma ja u svemu vidim scenografiju.” Jedan očekivani odgovor od onih osoba koje slijede svoju strast i poziv. A kad smo kod toga, od koje ljubavi vi ne možete pobjeći?
Ovaj članak objavljen je u tiskanom izdanju časopisa Grazia, no. 257
