Suze. Samo jedna riječ, četiri slova, a toliko toga njima možemo iskazati. Bijes, tuga, nervoza, pa čak i sreća te smijeh ponekad uzrokuju da pustimo koju suzu.

Već smo pisali o suzama i stereotipu da muškarci ne plaču (ili ipak da?) te smo pisali o savjetima kako obaviti onaj težak razgovor u kojemu imamo knedlu u grlu, a nerijetko i pustimo suzu.

No, jeste li se ikad zapitali zašto uopće plačemo, ili kako je moguće da jedan način iskazivanja emocija možemo koristiti u raznim situacijama – od ljutnje do sreće. Također, zašto osjećamo sramotu pri iskazivanju tih emocija, odnosno, prikazu suza u javnosti?

Sve smo ovo pokušali otkriti u razgovoru sa psihologinjom Nensi Friszl Zečević iz Centra integrativne psihologije, a što nam je rekla, saznajte u nastavku.

Zašto plačemo?

Plačemo kada smo sretni, no podjednako i kada smo ljuti, tužni, uzbuđeni ili umorni. Iz toga se može izvaditi jedan zaključak – različiti ljudi plaču iz različitih razloga.

“Na početku bih demistificirala suze kao isključivo negativne i naglasila kako je uobičajeno plakati u i trenucima u kojima doživljavamo duboku sreću, ljubav, ponos ili čistu radost, tada su one izraz čiste pozitivne emocije. Probuđena empatija može biti i zbog tuđe patnje ili nepravde te iskaz suosjećanja prema drugima. U nekim situacijama plačem tražimo podršku i utjehu ljudi koji nas okružuju. Suzama izražavamo i frustriranost, ili reagiramo na snažne stresne podražaje, a često nam suze služe i kao pomoć u oslobađanju napetosti, u situacijama kada nismo ni sami sigurni zašto plačemo. U posljednju kategoriju stavljam ljutnju, tugu ili gubitak i u tim situacijama, suze nam mogu pomoći da otpustimo emocije i oslobodimo se neugodnih osjećaja i bespomoćnosti”, objasnila nam je psihologinja.

Kada govorimo o oslobađanju tih negativnih osjećaja i bespomoći, plač je jednostavno reakcija na bol i patnju, a služi nam za ublažavanje stresa. Pa, sjetite se samo kakvo ste olakšanje osjećali prošlog puta nakon što se isplakali – bez obzira na razlog, a i za to “olakšanje” koje osjećamo nakon plača postoji objašnjenje.

“U biološkom smislu, plakanje aktivira lučenje endorfina, koji je prirodni analgetik i hormoni sreće. Ovi kemijski procesi mogu imati umirujući učinak na tijelo i um, a ono jednako tako može izazvati i opuštanje mišića, posebno mišića lica i ramena, što rezultira osjećajem olakšanja i smirenosti. Suze iz tijela uklanjaju hormone stresa i drugih štetnih tvari i po svojoj ulozi se često uspoređuju s bubrezima jer su zaduženi za ravnotežu u organizmu. Suze mogu imati i antidepresivne učinke – poboljšavaju raspoloženje, tijekom plakanja potiče se oslobađanje hormona oksitocina koji je zadužen za osjećaj ljubavi i bliskosti”, dodala je Friszl Zečević.

Sramota zvana plač

No, unatoč tome što je plač nešto normalno i način koji nam pomaže da se opustimo i iz sebe izbacimo nagomilane emocije i dalje postoji prizma da se plakanje smatra sramotnim, pogotovo ako je ono u javnosti.

“Riječi plač, loše i sramotno stavljamo u istu rečenicu isključivo ako se radi o odraslim osobama. Dok za dječji plač postoji maksimalna tolerancija na ulici, u trgovini, crkvi, muzeju ili na plaži, te se ono smatra prihvatljivim sredstvom komunikacije i preplavljenosti emocija, kod odraslih osoba gotovo da postoji nepisano pravilo da se u javnosti snažne emocije kontroliraju, one su intimne i njihovo iskazivanje u javnosti je neprimjereno”, objasnila nam je psihologinja.

Dodala je i da taj obrazac te razumijevanje suza u javnosti kao prikazivanjem slabosti dolazi od naših predaka koji su svoju djecu očvršćivali kroz ohrabrenje da kroz izazove idu stisnutih zubi, budu jaki i ne pokazuju svoju ranjivost. Pa i u današnje vrijeme u mnogim kulturama plakanje se smatra izrazom slabosti.

“Ako smo iskreni tada ćemo priznati da postoje određenje predrasude gdje se od muškaraca, više nego od žena, očekuje da budu snažni i suzdržani, dok se ženama do određene granice tolerira iskazivanje emocija. To ulazi u skupinu rodno uvjetovanih očekivanja koja stigmatiziraju izražavanje dubokih emocija kada su u pitanju muškarci”, dodala je Friszl Zečević. Stoga, umjesto postavljanja jednog spola iznad drugog, bilo bi korisno poraditi na priznavanju jedinstvenosti i vrijednosti svakog pojedinaca, bez obzira na spol.

No, iako su suze zdrave i samo su jedan od načina na koji iskazujemo emocije, postoji granica kada intenzitet i učestalost plača prerasta granice normalnog, a normalna životna bol postaje kronična do te mjere da sprječava osobu u rastu.

“Kada kažemo da je plač postao kroničan i da donosi više štete nego koristi, obično se odnosi na situaciju u kojoj osoba često i intenzivno plače, a to utječe na njeno fizičko, psihičko i emocionalno zdravlje. Iz ove kategorije izuzete su suze olakšanja i ovdje izdvajam mogućnosti da plač postaje senzacija koja nas upozorava da se osoba nalazi u problemu s kojim se ne može sama boriti. Takav plač je poziv u pomoć, a možemo ga pronaći u sljedećim situacijama – plač može biti simptom depresije ili anksioznosti. Ako osoba često i intenzivno plače, to može biti pokazatelj dubljih emocionalnih poteškoća koje treba pravilno adresirati i liječiti. Osoba koja je prošla kroz traumatična iskustva može imati poteškoće u regulaciji emocija, što može rezultirati čestim plačem. U takvim slučajevima, potrebna je terapija kako bi se pomoglo osobi da obradi i otpusti svoje traume. Osobe koje imaju poteškoće u regulaciji emocija mogu često posezati za plačem kao načinom izražavanja svojih osjećaja. To može biti znak da osoba ima poteškoća u upravljanju svojim emocijama na zdrav način. Ako osoba koristi plač kao način da privuče pažnju ili dobije podršku od drugih, to može dovesti do socijalne izolacije jer ljudi mogu postati iscrpljeni ili frustrirani stalnim plačem i pretjeranim privlačenjem pažnje. Osobe koje primijete da njihov plač postaje kroničan i da donosi više štete nego koristi, trebale bi potražiti podršku stručnjaka, poput psihologa ili psihijatra, koji će pomoći u razumijevanju i obradi emocionalnih poteškoća te pružiti strategije za bolju regulaciju emocija i opće blagostanje”, objasnila nam je psihologinja.

Suze kao znak autentičnosti

Ono što je važno napomenuti je da je iskazivanje tuge, jednako kao i ne potiskivanje svih drugih vrsta emocija, korisno i zdravo za ljudsku psihu.

“Iskazivanje tuge može pomoći u procesu prihvaćanja i suočavanja s tim gubicima, što je važan korak u procesu ozdravljenja. Kada izražavamo tugu, očekujemo dobiti podršku i empatiju od onih koji nas okružuju. To nam može pomoći da se osjećamo manje sami i izolirani te nam daje osjećaj povezanosti i podrške. S druge strane, iskazivanje tuge može biti znak autentičnosti i emocionalne inteligencije. To znači da smo svjesni svojih emocija i sposobni smo ih prepoznati i izraziti na prikladan način”, rekla nam je psihologinja.

Osim toga, svaka osoba ima svoj jedinstveni način izražavanja emocija. Kao što je Friszl Zečević pojasnila, neki ljudi mogu plakati, dok drugi mogu koristiti druge načine izražavanja tuge, poput pisanja, pojačane fizičke aktivnosti, razgovora s bliskim osobama ili umjetničkog izražavanja. Važno je pronaći način koji je najprikladniji i najkorisniji za vas i vaše emocionalno zdravlje i mentalni mir. Suze ili smijeh – važno je usuditi se biti slobodan u iskazivanju emocija i osigurati svom tijelu oslobađanje napetosti do kojeg je dovelo njihovo potiskivanje.