Svi znamo što znači biti zaljubljen i osjećati leptiriće u trbuhu. Ali što se dogodi kad se to stanje pretvori u intenzivnu žudnju i opsjednutost koje nam uzrokuju probleme u svakodnevnom funkcioniranju?
Ljubavna euforija, opsesija te iracionalna prosudba bile su česta inspiracija mnogih književnih, filmskih i drugih umjetničkih djela zapadne kulture, promovirajući ultimativnu ljubav u znaku nepresušne strasti – a koja često nije realna ili je teško dostižna. Ovakvom besmrtnom prikazu ljubavnog narativa danas bismo mogli pripisati elemente limerencea.
Iako može zvučati kao nova buzzword na društvenim mrežama, ovaj termin skovala je 1979. godina Dorothy Tennov, koja je bila eksperimentalna psihologinja i profesorica na Sveučilištu Bridgeport, u svojoj knjizi “Love and Limerence: The Experience of Being in Love”. Na temelju vlastitih istraživanja i više stotina studija slučaja o romantičnim privrženostima, u knjizi je istaknula kako ovo stanje nije istovjetno zanesenosti (infatuation) budući da može imati negativne posljedice, posebno u kontekstu odgovornosti i drugih intimnih odnosa.
Nekoliko desetljeća kasnije, u doba aplikacija za dejtanje i društvenih mreža koje postaju idealna podloga za idealiziranje određene osobe zahvaljujući njezinom pažljivo selektiranom virtualnom foto- i videoportfelju, limerence ponovno dolazi u spotlight.
U svom recentnom tekstu za New York Times “Is It a Crush or Have You Fallen Into Limerence?” novinarka i esejistica Amanda McCracken pisala je o svom vlastitom limerence iskustvu odnosno stanju preplavljujuće i neočekivanje žudnje za emocionalnim reciprocitetom od strane druge osobe, poznate kao limerent object (LO) – koja se često percipira kao savršena, ali nedostupna. Ova osoba možda ni ne zna za naše postojanje. Može biti prijatelj, kolega ili stranac u prolazu. Ili pak netko s kim smo imali romantični odnos koji je na neki način ostao “nedorečen”. A ovo stanje emocionalnog vrtuljka koje fluktuira od euforije do očaja može trajati godinama, čak i dok smo u odnosu s drugom osobom.
My dear “LO”
Dr. Lidija Jurić Sulić, psihijatrica i psihoterapeutkinja koja je imala priliku liječiti dvije pacijentice čija su stanja odgovarala opisu limerencea, ističe da je ovo stanje izuzetno rijetko – unatoč tome što neke studije navode da je limerence u općoj populaciji prisutan do pet posto. Upravo zato naglašava kako se možda zapravo i radi o tome da se neki od opsesivnih ili anksioznih poremećaja proglasi limerenceom, a da on to u biti nije. Naime, limerence se još uvijek ne postavlja kao standardna dijagnoza, a njegove karakteristike jako podsjećaju na opsesivne i tjeskobne simptome. Stoga dr. Jurić Sulić ističe da će kod svih onih osoba koje u svojim crtama ličnosti imaju izraženije opsesivne ili tjeskobne sklonosti postojati veća vjerojatnost za ostvarivanje limerence odnosa.
No po čemu se limerence razlikuje od “obične” zaljubljenosti? Kako objašnjava dr. Jurić Sulić, odgovor leži u količini intruzivnih misli povezanih s LO-om, izuzetno pojačanom osjećaju ovisnosti na način da su i raspoloženje i volja u izravnoj korelaciji s osjećajem zadovoljstva u vezi LO-a. “U fazi zaljubljenosti osoba je u mogućnosti voditi svoj uobičajeni život i ispunjavati svoje dnevne obveze, dok se kod limerencea to gubi gotovo u potpunosti. Osoba koristi svaku priliku da priča o svom LO-u, pa tako i svaki pokušaj da radi nešto smisleno bude vrlo brzo usmjereno ka razmišljanju o LO-u.”
Dopaminski efekt
Područja mozga koja se aktiviraju kao odgovor na romantične osjećaje uvelike pokrivaju one regije koje sadrže visoku koncentraciju dopamina – neuromodulatora koji se veže za nagradu, želju, ovisnost i euforična stanja, dok su oksitocin i vazopresin posebno vezani za privrženost i stvaranje veza. A budući da limerence perpetuira određene fantazije koje uzrokuju dopaminski efekt, dr. Jurić Sulić ističe kako bi se moglo reći da, uz opsesivne, limerence ima i crte ovisnosti. Kako pojašnjava, kod limerencea je primijećena snižena razina serotonina, kao i povišena razina dopamina i norepinefrina koji su zaduženi za osjećaj žudnje, apstinencije i opsesivnih misli. “Osobe su u potpunosti obuzete mislima povezanima s LO-om, do te mjere da smatraju kako im je dan uspješan ako su dobile nekakav odgovor od LO-a. Nasuprot tome, ako nije zadovoljena potreba za kontaktom, dan je potpuno upropašten. Takav način razmišljanja, kao i osjećanja, uvelike podsjeća na ovisnička ponašanja.”
Isto nam potvrđuje Ivana (33) sa svojim iskustvom, navodeći da se jedno vrijeme osjećala kao ovisnik o osobi s kojom više nije bila u odnosu. “Bizarno je to što me ta osoba svojim ponašanjem povrijedila, a opet sam imala potrebu za kontaktom iako svjesno nisam htjela biti s tom osobom dalje u vezi. Kad kažem kao ovisnik, znači da mi je prva i zadnja misao u danu bila ta osoba. A konstantno kroz radni i ostali dio dana, dok sam sve obavljala, u pozadini sam na neki način razmišljala o toj osobi i osjetila olakšanje ako bismo stupili u kontakt. To me poprilično frustriralo”, otkriva nam Ivana, koja je u radu sa svojom psihoterapeutkinjom i dodatnim istraživanjem o ovoj specifičnoj čežnji došla do zaključka da nakon prekida veze proživljava limerence.
O ulozi obrazaca privrženosti iz djetinjstva
Prilična je vjerojatnost da ste se i vi koji upravo čitate ove retke jednom u životu zapitali zbog čega ste odabrali određenu osobu za uspostavljanje veze (i u tome ustrajali), poglavito ako je bilo jasno da niste baš match made in heaven. Kako objašnjava dr. Jurić Sulić, biranje potencijalnog partnera složena je interakcija različitih čimbenika – genetskih, bioloških, socijalnih i osobnih. Međutim, pritom su posebno važni i obrasci privrženosti. “Ovisno o našim obrascima privrženosti koje razvijamo u najranijem djetinjstvu, sigurna privrženost najčešće će rezultirati stvaranjem zdravih odnosa, dok nesigurni obrasci dovode do poteškoća u biranju partnera i održavanju odnosa”, apostrofira, navodeći da su osobe koje su razvile siguran obrazac više u mogućnosti ostvariti dublje emocionalne veze za razliku kod osoba s nesigurnim obrascima privrženosti, koje vrlo rano pokazuju poteškoće u razvoju i održavanju intimnih odnosa. “Ljudi su skloni ponavljati svoje obrasce ponašanja pa tako i obrasce privrženosti u svim odnosima, uključujući i romantične. Na primjer, osoba koja je razvila nesiguran obrazac privrženosti svakako će biti sklonija privlačiti ili biti privučena ka sličnim partnerima koji posjeduju nesigurne obrasce. Obrasci privrženosti mogu utjecati na naše preferencije za potencijalnog partnera, ali su i dalje samo jedan od više faktora koji oblikuju naše stavove i izbore u intimnim odnosima.” U Ivaninom slučaju, nesvjesno ponavljanje obrazaca privrženosti iz djetinjstva dovelo je do kreiranja iluzije da će moći promijeniti drugu osobu ako se dovoljno potrudi, time postajući ovisna o osjećaju “nagrade” kad je u vezi bilo dobro, za što kaže da je bilo jako rijetko. Stoga ističe: “Rekla bih da je za mene trigger bio nedostupnost druge osobe, nemogućnost otvorene i iskrene komunikacije te konstantno ponavljanje obrasca “malo je dobro” i onda “puno je loše”.”
Kako prebroditi limerence
Kao što se navodi u radu “Treatment of Limerence Using a Cognitive Behavioral Approach: A Case Study”, zbog nedostatka dijagnostičkih kriterija i protokola liječenja, kliničari bi kod tretiranja limerencea mogli koristiti isti pristup kao i kod tretiranja opsesivno-kompulzivnih poremećaja (OCD-a).
Međutim, dok pacijenti koji pate od OCD-a najčešće ne mogu tolerirati nesigurnost, upravo je nesigurnost glavni pokretač limerencea. Stoga dr. Jurić Sulić ističe da bihevioralna terapija može biti učinkovita u liječenju limerencea, ali često treba biti integrirana s drugim terapijskim pristupima i svakako prilagođena individualnim potrebama i ciljevima osobe. “Fokus terapije trebao bi biti na tome da se osobi pomogne prevladati intenzivnu emocionalnu privrženost te da ona postigne emocionalnu stabilnost.Neki od načina liječenja svakako bi trebali uključivati identifikaciju okidača (specifične situacije, misli, ponašanja koji potiču limerence), prepoznavanje negativnih obrazaca ponašanja (stalno provjeravanje profila LO-a na društvenim mrežama, pretjerano analiziranje), postavljanje ciljeva i rad na promjeni ponašanja (postavljanje granica u odnosu s LO-om, ograničavanje vremena provedenog na društvenim mrežama), sistematska desenzibilizacija (postupno izlaganje osobe situacijama ili mislima koje uzrokuju limerence) te kognitivno restrukturiranje (izgradnja novih pozitivnijih okvira koji će smanjiti emocionalnu reaktivnost). Bez stručne pomoći, teško ćemo se nositi s ovim stanjem s obzirom na intenzitet i sveobuhvatnost emocija, kao i na trajanje limerencea.”
No, ipak, možda postoje i neki pozitivni aspekti limerencea kao što se sugerira u knjizi “Living with limerence: A guide for the smitten”. Autor pod pseudonimom Dr L, koji ujedno vodi i istoimeni blog za podršku, ističe da limerence može biti poticaj za kreativnost (kad želimo zadiviti svog LO-a), samopoboljšanje (bilo da se radi o učenju novog jezika ili motivaciji za odlazak u teretanu), ili podignuti svijest o vlastitoj ranjivosti.
Iako apostrofira da iskustvo limerencea može biti izazovno te dovesti do emocionalnog stresa i patnje, s ovim stavom slaže se i dr. Jurić Sulić: “Osoba koja doživi limerence može postati motivirana raditi na sebi i dublje razumjeti vlastite emocionalne potrebe. Također, često osobe koje dožive limerence budu više inspirirane za različite umjetničke i kreativne aktivnosti. Na taj način osoba može kanalizirati svoje emocije kroz pisanje, glazbu, slikanje i neke druge oblike izražavanja.” Stoga zaključuje kako iskustvo limerencea može naglasiti važnost međuljudskih odnosa i intimnosti te potaknuti osobu da radi na razvoju zdravih odnosa s drugim ljudima. U tom smislu, Ivana ističe da joj je u cijeloj priči, uz razgovor s terapeutom i prijateljima, ujedno pomogao i humor na vlastiti račun, kao i činjenica kako je napokon mogla dati ime vlastitom stanju i raditi na tome da kaže: “Goodbye, limerence“.
Foto: @evarankiin/Instagram
