Izgorio sam. Samo što mi nakon toga na koži nije ostao zavidni sloj ugodne, zlatne boje jer sam zapravo izgorio iznutra. Sjedim slomljen i razmišljam o svom sljedećem potezu premda su mi misli isprekidane intenzivnim košmarom. Čini se da su me napokon sustigle sve obveze kojima sam se odlučio posvetiti jer sam smatrao da ih nemam dovoljno. Moj nemirni i znatiželjni duh ne da mi da mirno sjedim na mjestu pa uvijek tražim načine na koje se mogu zaokupiti. No ipak, nesretni je splet okolnosti u meni pobudio osjećaj beskorisnosti, što je značilo da moram ponovno pronaći svoju svrhu.
Iako to zvuči kao odlična uvertira u pripajanje nekom kultu i odlazak u izolaciju, zapravo se radi samo o čišćenju osobnih interesa. Kako su se spomenute obveze budile nakon poduljeg sna, jednu po jednu srdačno sam i afirmativno pozdravljao. Više obveza značilo je i veću kontrolu nad vlastitim vremenom, barem sam tako mislio, a to je opet značilo da ću ga manje trošiti na samosažalijevanje. Pomislio sam kako je odlična ideja, za promjenu, zauzeti afirmativan stav prema životu, što me podsjetilo na film “Reci Da” s Jimom Carryjem u glavnoj ulozi, u kojem je odlučio reći “da” svemu što nemili život stavi pred njega kroz period od godinu dana. Krenuvši njegovim stopama, svakoj poslovnoj prilici rekao sam “da”, premda to možda nije bilo u domeni onoga što me zanima. Svako novo “da” značilo je izlaz iz agonije i rutine. Rekao sam “da” svakom druženju, svakoj kavi, svakom honorarnom projektu jer je “da” značilo da više neću biti okovan zidovima stana. Svako “da” značilo je nova poznanstva, nova iskustva i eventualne osjećaje srama jutro poslije. “Da” je značilo pozitivnu promjenu.
Na jednoj od tih kava koje sam potvrdio, dotaknuli smo se životnih uspjeha, ambicija i ciljeva. “Misliš li da možemo doći do nekog odredišta na kojem ćemo se osjećati potpuno zadovoljno i sretno jer smo ispunili sve što smo planirali?“, doleti mi pitanje s druge strane stola. Ne, ne mislim da je to moguće jer ne vjerujem u ostvarenje jednog cilja, nakon kojeg ćemo u potpunosti stagnirati. Mora postojati još nešto što će nas tjerati na to da preispitujemo svoje granice i mogućnosti kako bismo se razvijali kao osobe. No koliko smo daleko spremni ići? Što kad nam to-do lista prelazi na treću stranicu, a nije još ni podne? Slijedom toga počeo sam se pitati trošim li svoju energiju na ispravne stvari.
Pojam uspjeha nešto je što nam svima širi zjenice jer nam je kao ljudskim bićima potreban osjećaj korisnosti i postignuća. Međutim, upravo zbog tog jakog nagona da se probijemo u pretjerano kompetitivnom društvu, često izgubimo konce koje smo donedavno spretno držali u rukama. Isto se dogodilo i meni. Pa kako i ne bi, kad sam se poput žvake rastegnuo na četiri strane svijeta (ili barem Zagreba), zbog čega se ne stižem svemu dovoljno posvetiti pa zadovoljavajući rezultati izostanu?! Doduše, možda nisu zadovoljavajući za moje pojmove. U tom trenutku osjećaj poraza vraća me u realnost i podsjeća kako sam ipak samo čovjek, a da dan još uvijek ima samo 24 sata. Stoga me ne čudi da mi stvari ponekad cure kroz prste. Usprkos tome, pokušavam realizirati sliku sebe na kojoj uvijek izgledam zauzeto jer vječno hvatam neke rokove i utrkujem se s vremenom.
Svakim danom umor i rastresenost bili su sve intenzivniji pa sam zaključio da možda i nije tako loša ideja malo stati na kočnicu. Tad mi se nametnuo i odgovor na pitanje jesmo li često prestrogi prema sebi. Upravo zbog nemogućnosti da se odvojimo od vlastitog ega, budemo objektivni i sagledamo širu sliku iz nekog drugog kuta, imamo osjećaj da ono što radimo nikad nije dovoljno dobro jer “uvijek može bolje”. I zbilja može. No je li to razlog da preopterećujemo svoje tijelo i um, da si testiramo granice i pritom riskiramo zdravlje?
Premda smo svi gladni uspjeha jer želimo krasiti tron društvene ljestvice, moramo shvatiti da se njegova ideja i realizacija odvijaju isključivo na individualnoj razini. Ne postoji generalna definicija ni mjerilo uspješnosti jer dok je nama nešto tek prva stepenica na putu do cilja, u očima drugih to je možda vrh planine. Stoga ne možemo ni procjenjivati tuđu uspješnost uspoređujući je s vlastitom. Naučili smo već da nam perfekcionizam dekonstruira percepciju onoga što bismo “trebali biti” jer nam pojačava nezadovoljstvo rezultatima vlastitog rada, no s druge strane, nije li upravo perfekcionizam taj koji nas tjera na to da budemo bolji? Nisu li sve mane naših planova zapravo motivacija za daljnjim radom, razvojem i učenjem? Pa na kraju i samoaktualizacija je neprekidan proces koji ne trpi pasivnost. A možda si jednostavno postavljamo nedostižne ciljeve.
Iako nas vrli novi svijet učestalo obasipa neočekivanim izazovima i od nas zahtijeva da konstantno budemo poduzetni i pritom se ne raspadnemo pod teretom vlastitih i tuđih očekivanja, vrijeme je da si damo malo zasluga. Nije li napokon vrijeme da se pogledamo u oči te priznamo da smo upravo ovakvi dovoljni?
