Novinar Vid Barić objavio je knjigu svojih izabranih reportaža “Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče”, povodom čega smo ga zamolili za kratki razgovor
Kritici nikad ne promakne nahvaliti Barićev pitak stil kojim kao da iz spužve cijedi priče iz svakodnevice. Magistar na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci i nekadašnji profesionalni snowboarder, hrvatski reprezentativac i autor nekoliko filmova na tu temu, autor je i zbirke satiričnih priča “Fiumanski, opet lažeš”, a dobitnik je i nagrade Fra Ma Fu za najbolju novinsku reportažu u 2018. godini. Pitali smo ovog nadahnjujućeg kolegu kako se zaljubio u reportaže, ima li uzore i misli li da klikbejt generacija može “pisat’ propalo”.
Vaše reportaže uspoređuju s uzbudljivim trilerima, što je zaista velika pohvala. Slažete li se? Jeste li ikada, osim u kratke priče, pomislili zagrebati u pisanje romana ili scenarija? Ili više volite mnoštvo priča na jednome mjestu?
Sviđa mi se ta usporedba. Općenito slabije pratim žanrovski film ili literaturu, ali volim, recimo, Scandi noir filmove, taj njihov hladni vizualni prosede, tu psihologizaciju likova i te lude obrate i zaplete. Volim i španjolske trilere… U tom smislu, nadam se da će se neki smioni režiser dohvatiti knjige “Vrapca” i uvidjeti potencijal priče o podravskom dobročinitelju da se od svega napravi film prema istinitoj priči. Mogao bi to biti nekakav panonski noir, koji bi se bavio tim ljudima s periferije, poludjelim od vrućine, siromaštva i dosade. Svi elementi za dobar film su tu. Čak i torbe pune svežnjeva novčanica, što je vječni holivudski motiv.
Što se tiče pisanja romana, čini mi se da sam već zagrebao u to, i ne pomislivši da jesam. Naime, u 2020. godini sam objavio ono što sam nazvao zbirkom kratkih priča, knjigu “Fiumanski, opet lažeš”, u čijem je središtu priča o mladom i nadobudnom tabloidnom novinaru, zaljubljeniku u ruske klasike i visoku književnost, koji vrijeme na poslu provodi prepisujući članke o kraljevskoj obitelji i sl. Tu knjigu sam pisao u formi dnevnika kojeg vodi moj protagonist… a na kraju je kritika to djelo unisono proglasila romanom. Scenarijem bih se također volio baviti, kao i filmom uopće.
Kad ste se zaljubili u reportaže, čitajući ih ili radeći na njoj prvi put? Koja vam je bila prva, sjećate li se?
Još kao klinac u novinama sam najviše volio čitati tekstove koji ispadaju iz okvira svakodnevnog informiranja.
Novinu nikada nisam promatrao kroz prizmu teleteksta, već kroz prizmu autorstva i autentičnih glasova. Dakako da me je stoga privukla i reportaža, kao forma na razmeđi literature i novinarstva, u kojoj se autorski glas ne može zaobići…
U jednom trenutku sam bio toliko opsesivan oko reportažnog pisanja, da sam redovito posjećivao arhive i čitao reportaže, primjerice Momčila Popadića, objavljivane u Slobodnoj Dalmaciji 70-ih godina prošlog stoljeća… Tada se na reportažu gledalo kao na kraljicu novinarstva, a reporteri su bili ozbiljne zvijezde.
Prva reportaža u Jutarnjem listu bila je “Dan medulinskih valova”, u kojoj s lokalnim i inozemnim surferima provodim dan na surfanju u Istri i to u prosincu, kada se ondje stvaraju valovi koji omogućavaju surfanje bez jedra ili zmaja, dakle samo energijom vala. Baš kao da si u Kaliforniji ili na Baliju. Reportaža o tom slabije poznatom fenomenu sjevernog Jadrana uvrštena je i u knjigu “Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče”.
Imate li spisateljske ili novinarske uzore?
Imam ih zaista mnogo, ali ograničit ću se ovaj put na one koji su istodobno bili i pisci i novinari: A. G. Matoš, Franjo Fuis, Gabriel García Márquez, Boris Dežulović… od suvremenika koji pripadaju mojoj generaciji sviđa mi se kako reportaže pišu Andrea Topić i Denis Mahmutović.
Kako ste odlučili sabrati reportaže u “Vrapcu”, možete li nam otkriti pozadinu naslova?
Naslov se nametnuo sam od sebe. Budući da je vrlo intrigantan, sačuvao bih informaciju iza naslova, odnosno samu priču, samo za one koji odluče pročitati knjigu. Što se tiče ključa po kojem sam birao reportaže koje sam uvrstio u knjigu, išao sam za tim da izaberem sve one za koje smatram da imaju neupitnu literarnu vrijednost, da upadaju u polje nekakve nefikcionalne proze, zbog čega mogu trajati dulje od jednog dana, koliko traju “obični” novinski tekstovi.
Je li se tamo našla možda i reportaža o snowboardingu? Boardate li još?
Nisam uvrstio ni jednu od tih reportaža. Inače, ne bordam više toliko, ne stižem od posla… Odem rekreativno na Sljeme pa se malo zezam. Snowboarding je još uz mene, ali ne na onaj način na koji je bio ranije, kada sam profesionalno bio u sportu. To je normalno, život ide naprijed, mijenja se.
U novinarstvu su reportaže cijenjene, ali su na glasu kao poprilično zahtjevne i neisplative, pa čak i da su na samrti jer “tko može nekog platiti da samo hoda u potrazi za pričom”. Kako to komentirate i što biste poručili osobama koje tako misle?
Poručio bih im da je njihovo vrijeme stiglo kraju i da promisle o vremenu koje dolazi, jer trebat će se znati uklopiti. Era klikbejta i jeftinih članaka je iza nas, ljudi su bili nasamareni, ali naučili su lekciju. Predosjećam da je stiglo vrijeme u kojemu će se u tisku i na webu sve više tražiti autorski, autentični glas, dok će generički, prepisani tekstovi i klikbejt pasti u drugi plan. Konačno, to je tu. Iza ugla!
Mislite li da se to misli isključivo zato što je fast-media preuzeo istraživačke radove?
To je isključivo zbog toga ali kako rekoh, ne može još dugo trajati.
Mislite li da se situacija mijenja kad je riječ o tome? Imam osjećaj da su se ljudi zasitili kratkih tekstova, i da se vraćaju opsežnijim, osobnijim iskustvima i autorskim radovima, pa tako i reportažama.
U pravu ste. No, sada su na potezu oglašivači. Kada konačno počnu honorirati sadržaj, a ne klik, imat ćemo izmijenjen media landscape u zemlji. Konačna promjena paradigme na kraju, nažalost, ovisi o njima, ali ako zaista dođe do nje, donijet će pozitivne pomake i za autore, i za čitatelje.
Foto: Kristijan Smok
