Arhitekti i dizajneri otkrivaju kako se oduprijeti uniformiranosti i dizajnirati prostor po vlastitoj mjeri
Iako iza sebe imam petnaestak godina podstanarskog staža i sedam unajmljenih stanova, svaki od njih učinila sam “svojim”. Prostori u kojima sam živjela za mene nikad nisu bili samo skup zidova i usputna postaja do tada nedostižnog vlastitog stana, već odraz moje osobnosti, interesa i raspoloženja. Upravo zato jedan od dražih komplimenata uvijek mi je bio: “Baš se osjeti da ti živiš ovdje”.
Možda nisam mogla mijenjati tlocrt tih stanova ili zamijeniti pločice, ali mogla sam u njih unijeti brižno sakupljane plakate, slike, knjige, uspomene s putovanja, dodati boje i živost sitnicama koje su moju svakodnevnicu činile veselijom. Na to je zasigurno utjecala i činjenica da sam odrastala u jednom baš tako eklektičnom stanu, čiji je dizajn bio vođen isključivo zamislima moje mame koja bi ih impulzivno i odlučno provodila u djelo. Zidovi različitih kontrastnih boja, mozaik sačinjen od šarenih razbijenih pločica koji nikad nije dočekao fugiranje, hrabri detalji koji nisu tražili tuđe odobrenje.
Taj je stan, baš kao i moja mama, i danas potpuna suprotnost dosadi i očekivanome. Svaki hektični detalj ima svoje mjesto i priču, ma koliko U tome bi i trebala biti poanta, zar ne? Prilagoditi prostor u kojem živimo sebi, svojim potrebama i željama kako bi taj prostor služio nama, a ne obrnuto. Da, ali što ako nas pritom uvjere da bismo svoju osobnost trebali utišati i ukalupiti se jer “svi to sada tako rade”?
Vjerujem da nam se upravo to dogodilo s mojom najvećom noćnom morom kad je u pitanju uređenje interijera – bež bojom iliti danas beige estetikom. Postoji ona odavno, prepoznata je u Francuskoj još u 19. stoljeću, a pravi zamah dočekala je 2000-ih. Krenulo je, dakako, u Americi, gdje je na krilima ekonomskih reformi tržište nekretnina procvalo, a te iste nekretnine bile su ogoljene do potpune neutralnosti (i beživotnosti) kako bi privukle što više kupaca. Pomogle su tome i masovno popularne emisije o uređenju domova, pa smo imali osjećaj da iz epizode u epizodu gledamo jedne te iste kuće. Predvidljive, obične, dosadne.
Društvene mreže zatim su odradile svoje, a bež boja utvrdila svoju nepokorenu dominaciju. Kako i ne bismo povjerovali da je spokojan dom onaj kroz koji nas vode neutralni tonovi, detalji složeni na milimetar i uvijek uglancane površine – kad je to jedino što oko sebe vidimo? Srećom, svjetlo na kraju tunela postoji i cijeli je spektar udaljeno od bež boje.
Kako stvoriti interijere koji se odmiču od sveprisutnih trendova i usude se pomaknuti granice pisanih pravila razgovaramo s arhitekticom Dorom Tomulić iz zagrebačkog arhitektonskog ureda Ninehertz (9hz) i dizajnericom Vanom Rakić iz osječkog studija za dizajn interijera Wizia. Za Doru, najvažnije u kreiranju interijera jest na umu imati koncept, asocijacije iz koji ćemo izraditi finalni proizvod. Do njih se dolazi upoznavanjem klijenta i razumijevanjem onog ključnog: što oni zapravo žele?
“Klijentima često pokazujemo zašto neko rješenje ima smisla, zašto je važno misliti dugoročno i kako se dizajn prilagođava njima, a ne obratno.”
“Važno je da se dogodi “klik” s osobom. To otvara prostor da klijentima ukažem na još bolje rješenje od onoga što su zamislili, recimo da je to “rješenje na steroidima”. Bitno je međusobno povjerenje i strpljivost jer to je proces u kojem slažemo sloj na sloj. Stvari se tijekom projekta razrađuju i mijenjaju, prilagođavaju.” I za Vanu sve kreće od pitanja: Tko je osoba koja će ovdje živjeti i što joj doista treba? U Wiziji pažnju posvećuju edukaciji i osvješćivanju.
“Klijentima često pokazujemo zašto neko rješenje ima smisla, zašto je važno misliti dugoročno i kako se dizajn prilagođava njima, a ne obratno. To znači da je klijent pozvan prepoznati vlastite prioritete, a ne kopirati ono što vidi na društvenim mrežama”, govori nam Vana te nastavlja da su upravo društvene mreže, između ostalog, promijenile način na koji doživljavamo prostore: “Usporedbe su postale svakodnevne, a algoritmi nas uče da postoji samo jedan model estetike koji vrijedi. Tako nastaje iluzija da interijer treba izgledati kao hotel, a ne kao dom, čist, kontroliran, neutralan. No dom nije kulisa, dom je živa stvar i u njemu treba biti mjesta za boju, teksturu, uspomenu, kontrast, pa i nesavršenost.”
Dora se prisjeća jedne klijentice čija je želja bila otmjen, neutralan i miran interijer. “Pokušala sam joj objasniti da to u stvarnosti neće izgledati kao na fotografijama s obzirom na to da ima i malo dijete, njezin životni prostor neće biti takav. Mi se ne useljavamo u savršenu scenu, zapravo ulazimo u prostor koji je 50 do 70 posto dovršen i onda ga krenemo dovršavati. To je još jedan problem s tim savršenim slikama na društvenim mrežama, sve je lažno. Nerealno je dobiti sliku koja je lišena osobnih predmeta i nereda, to postoji jedino u hotelu.”
Baš zato Dora na svoju ulogu arhitektice gleda kao na “mini gurua” koji klijentima pomaže u tehničkom smislu, ali i da shvate što žele bez kopiranja drugih. I to nije lak zadatak: “Trebaš nekome u par mjeseci prenijeti ključne misli koje će mu pomoći da izađe iz zone komfora.”
A što je za naše sugovornice taj iskorak, odvažnost u dizajnerskim rješenjima? Vana ističe da za njih u Wiziji smjelost u dizajnu ne znači biti glasan, nego siguran u svome izboru. “U našim projektima često se radi o decentnim, ali snažnim potezima: tamna kuhinja usred neutralnog prostora, galerijski ritam rasvjete u stanu, komadi koji nose arhitektonsku težinu, a ne samo dekorativnu funkciju.”
Navodi primjere poput staklene opeke, naglašavanja konstruktivne grede unutar open space prostora ili TV zida u dubokoj bordo boji kao kontrasta neutralnom interijeru. U Ninehertzu, Dora odvažnim smatra sve ono što odstupa od današnje norme korištenja stvari. Zašto bi prostori kuhinja i dnevnog boravka trebali biti open space, pita se, a terase i lođe zatvoreni? Ili pak projekt na kojem trenutačno rade, od čijeg će rješenja mnogi zazirati: “Klijentica želi imati kadu u dnevnom boravku, koja će biti spojena i sa spavaćom sobom. Bit će to kad koja izgleda kao mramorna zdjela i moći će se sakriti, s pomičnom stijenom, a tamo će biti i kamin kako bismo dobili elemente vode i vatre.”
Dolazimo ovdje i do pitanja luksuza, odnosno njegova poimanja. Svima nam je poznata ova slika: spektar bež nijansi u kombinaciji sa zlatnim detaljima, po mogućnosti uz keramiku u imitaciji mramora. Savršena kulisa za još jedan get ready with me video u nizu, ali daleko od stvarnog luksuza. Vana ističe: “Bež i zlatno ne znače automatski i luksuz. Luksuz je imati prostor koji je uistinu tvoj, koji se ne ponavlja, koji ne podilazi, koji nije tu samo za slikanje. Luksuz je imati identitet.”
Dora uspoređuje trendove u interijerima s modom, gdje sada dominira tihi luksuz, a on za nju leži u dizajnu proizvoda, primjerice, u načinu na koji je zaobljena linija sofe. “Takav dizajn ne vrišti “skupo”, ali znalci će ga prepoznati.” Prepoznaju se i na velika vrata u domove ulaze i novi trendovi ove godine. Kompletni prostori od poda do stropa okrečeni istom bojom ili takozvani color drenching, maksimalizam u svakom smislu s naglaskom na vintage i zanatski izrađen namještaj, topli zemljani tonovi i konačno – odmak od sterilnih interijera. No ovaj popis već iduće godine zamijenit će neki drugi, kako to s trendovima u pravilu biva.
“Dizajn, kad je istinski promišljen, nije tu da bude lijep, inspirativan ili viralan. On je alat koji oblikuje navike, unaprjeđuje svakodnevicu i komunicira stav estetski, ali i etički.”
Vana o odnosu prema trendovima kaže: “Oni nisu neprijatelj dizajna, ali jesu loš gospodar. Dizajn, kad je istinski promišljen, nije tu da bude lijep, inspirativan ili viralan. On je alat koji oblikuje navike, unaprjeđuje svakodnevicu i komunicira stav estetski, ali i etički. Zato ne slijedimo slijepo trendove. Promatramo ih, razumijemo ih, ali ne dopuštamo da diktiraju naš rad. Jer prostor koji zadovoljava samo trenutačnu estetiku često gubi identitet, a naš je cilj upravo suprotno: stvoriti prostor koji priča priču osobe koja u njemu živi, a ne dizajnera koji ga je stilizirao.”
Razbija i uvriježeno mišljenje o shvaćanju uloge dizajnera: “Dizajner nije netko tko samo “uređuje”, on preuzima odgovornost. Za rješenja koja nudi, za poruke koje šalje i za dugoročni utjecaj svog rada na tuđe živote. Kad toga nema, dizajn postaje samo lijepa fasada, estetski ispeglana, ali emocionalno i funkcionalno prazna. Zato biramo autentičnost umjesto predvidljivosti. Ne stvaramo prostore “za klikove”, nego za ljude. Forma mora pratiti funkciju, a dizajn imati svrhu. Sve ostalo je samo dekor.”
Ipak moram pitati koje trendove bi ova dizajnerica i arhitektica najradije zaboravile i zabranile. Za Doru su to pločice velikog formata postavljene od poda do stropa u kupaonicama od tri i pol kvadrata, na sljedećih deset godina najradije bi zabranila kašmir bež boju, a čvrstog je stava i oko toga da ne mora sav namještaj biti ugradben, kao ni svaki kauč kutna garnitura.
“Dizajner nije netko tko samo “uređuje”, on preuzima odgovornost. Za rješenja koja nudi, za poruke koje šalje i za dugoročni utjecaj svog rada na tuđe živote.”
Vana navodi nefunkcionalne statement police koje se ne mogu čistiti, pretjerano korištenje lažnih materijala koji imitiraju nešto što nisu, kao i nepotrebna dodavanja lažnih detalja poput ukrasnih lajsni ili letvica tamo gdje arhitektura prostora to ne traži. Rasvjeta je posebna priča: prstenaste viseće svjetiljke, pretjerana uporaba magnetnih šina kao sustava rasvjete, hladna LED rasvjeta.
Vana zaključuje: “Najproblematičniji su oni trendovi koji su nas udaljili od korisnosti, smisla i osobnog izraza. Zato dizajn ne može biti bez konteksta. Ono što je in ne znači i da je “ispravno”. Forma mora služiti funkciji, kao i prostoru i čovjeku.”
Foto: PR
