Popričali smo sa Sunčicom Sodar povodom nedavne premijere predstave “Najljepši posao na svijetu”, nastale prema istoimenoj slikovnici Ivice Ivanca i prema njezinoj dramatizaciji, u režiji Hrvoja Korbara
‘Sjedite u gledalištu, svjetla se polako gase, otvara se zastor i – predstava počinje. Ispred vas, na pozornici, nastaje jedan sasvim novi svijet, koji može biti jako sličan onome koji poznajemo ili pak potpuno drugačiji. U mraku gledališta imate osjećaj kao da ste kroz ključanicu zavirili u nečiji stan i tada se događa kazališna čarolija – sjedeći u mraku gledališta, zaboravite da ste u kazalištu. Ono što se događa na pozornici postaje stvarnost’, glasi najava kazališta Trešnja. Ako ste se ikada zapitali kako nastaje kazališna predstava, sada možete doznati u predstavi “Najljepši posao na svijetu” koja trenutačno igra u Trešnji, ali smo slično pokušali doznati i od naše sugovornice, koja je već godinama iza kulisa brojnih projekata.
Kako se dogodio vaš rad na “Najljepšem poslu na svijetu” u Kazalištu Trešnja? Otkud cijela ideja?
Cijela priča s “Najljepšim poslom na svijetu” krenula je zapravo 2016. godine kada smo još kolega Hrvoje Korbar i ja bili studenti Akademije dramske umjetnosti. Naime, budući da je to jedna od Hrvojevih dražih knjiga iz djetinjstva, i kako voli isticati – jedna od glavnih ”krivaca” za njegovo kasnije bavljenje medijem kazališta u životu, došao je na ideju da po istoimenoj slikovnici napravimo i predstavu za djecu. Predstava je tada bila izvedena u sklopu KRADU festivala na Akademiji, imala je nekoliko gostovanja (tada čak i u kazalištu Trešnja), stoga me razveselila činjenica da predstava nije ostala u toj, sada već davnoj 2016., već je ideja zaživjela i danas – unutar nekih novih kazališnih rješenja, ali na istim temeljima koje je postavio Ivica Ivanac u slikovnici.
Radnja “Najljepšeg posla” djeluje neobično i zanimljivo, o čemu se radi? Kako je konkretno izgledao vaš proces rada?
Radnja se zapravo vrti oko svega onoga što gledatelji u kazalištu nemaju priliku vidjeti, ono što se nalazi iza kulisa scene. Djeca, ali i odrasli imat će priliku upoznati sve ljude koji su zaslužni za nastanak jedne predstave – od jednog ravnatelja kazališta, kazališnog portira, redatelja i pisca, do inspicijenta, scenografa, kostimografa, šaptača, scenskih radnika i svih ostalih koji zapravo svojim radom omogućuju da se jedna ideja pretvori u izvedbu. Kako i sam Ivanac ističe, ”kazalište je skup ljudi različitih zanimanja”, stoga su i situacije koje se odvijaju iza svjetla pozornice osebujne; isprepletene različitim pogledima, poimanjima i razmišljanjem. No naposljetku, nastanak jedne kazališne predstave nezamisliv je bez zajedničkog rada i upravo je to ono što me svaki puta iznova uči jednoj vrsti skromnosti.
Proces rada u našem slučaju bio je neizmjerno zabavan, pozitivna energija bila je prisutna od prve čitaće probe! I na tome hvala divnom ansamblu i ljudima iz Trešnje! Budući da je tema kojom se bavimo upravo ono što i sami radimo u životu, na trenutke se bilo teško distancirati od likova s kojima se susrećemo. Šala na vlastiti račun bila je neizostavni motiv proba. Čak i kada smo se znali pronaći u situacijama strepnje nad rezultatima testa za nesretni virus koji živi s nama, često smo ironijski pristupali svemu tome, ponajprije uz smijeh. Kolege kazalištarci zasigurno će se pronaći u predstavi.
Možete li nam malo više dočarati što uopće obuhvaća posao dramatizacije?
Posao dramatizacije je svakako prilagodba teksta koji je odabran kao temelj na kojem će se graditi kazališna predstava. Ono bitno unutar prilagodbe jest temeljna misao koju je postavio sam autor teksta, a koja nama služi kao glavna premisa pri početnom uspostavljanju likova, scena, odnosa, situacija … Dramatizacija je čin kojeg volim dijeliti u dvije faze: prva faza je intenzivan rada pisca (u možebitnoj suradnji s redateljem) na tekstu, dok druga faza obuhvaća upravo glumce i trenutak kada zapisane dramske rečenice koje nerijetko bivaju artificijelne prilagode prirodnom jeziku.
Kako je izgledala organizacija, pripreme – je li bilo izazovno zbog izazovnih vremena?
Pa sama činjenica pripremanja nove kazališne predstave u bilo kojem kazalištu u novonastalim okolnostima jest izazovna, ponajprije zbog sveprisutnog osjećaja jedne vrsta straha hoće li se uopće sama predstava izvesti, hoće li se netko razboljeti, hoćemo li morati kolektivno u izolaciju ili pak sve otkazati, odgoditi… Prije više od godinu dana, kada je cijela priča s pandemijom započela, bila sam uvjerena (kao i većina ljudi) da će se cijela priča okončati do današnjeg dana. No na žalost svih nas – nije. Osim neizvjesnosti, ljude je danas preplavio osjećaj nade, u svim područjima bivanja nas kao živih bića. Bio to rad ili sami život. Stoga smo mi probe odrađivali normalno, glavni moto, čak i u neizvjesnim situacijama bio je ”nastavljamo raditi normalno”, nadajući se da nas neće ponovno zatvoriti i da će rezultati testa biti negativni. Upravo to naše nadanje zaslužno je za kontinuitet rada koji nas je, uz sreću da smo svi ostali zdravi, doveo do premijere.
Vaš kolega Hrvoje Korbar izjavio je za jedan intervju da se kazalište isplati raditi još samo za djecu, koje je vaše mišljenje o tome? Kako je pripremati izvedbu za djecu?
Pa zapravo, više mislim da se kolega osvrtao na odraslu kazališnu publiku koja često na predstavu dolazi s već unaprijed stvorenim mišljenjima o onome šta tek trebaju odgledati, usporedivši ih sa djecom koja pristupaju predstavama ponajprije otvorena uma. Često se znam zapitati ”hoće li djeci biti nerazumljivo?” i svaki puta se iznova iznenadim – čak i ako im je nerazumljivo, djeca izvuku iz toga ono što ja možda nisam i time mi otvore nove horizonte, tjeraju me da nikada ne stanem na samo jednoj misli, situaciji, karakteru,… gdje sam nerijetko znala (o)stati kao jedna odrasla osoba koja funkcionira po pravilima kojima nas je društvo naučilo. Bio to profesor unutar sustava obrazovanja ili kritičar koji piše kritiku.
S druge strane, pak, vjerujem da je kazališnu publiku nužno odgajati – izvedbama koje se suprotstavljaju njihovim predrasudama. Stoga mislim da je jedini ispravan odgovor koju mogu dati – ustrajnost u radu kazališta. Kako za djecu, tako i za odrasle.
I sama za sebe tvrdim da sam jedan obični licemjer. Kao dramaturginja koja bi trebala biti apsolutno otvorena za drugačije promišljanje kako komada, tako i izvedbe koja se događa preda mnom, često sam se znala pronaći u situaciji u kojoj ustajem s predstave, iako sam vrlo glasna kada dolazimo do teme publike s predrasudama.
“Najljepši posao na svijetu” koji je nastao 2016. godine, moja je prva dječja predstava na kojoj sam radila. Nakon toga uslijedile su još dvije predstave za djecu (i mlade) na kojima sam radila kao dramaturginja: Krležijana u produkciji DramePlus iz Zadra i Strašna priča u produkciji Kazališta lutaka Zadar. Ono s čime sam se susrela u kazalištu, radeći na predstavama i tekstovima za djecu i mlade jest upravo činjenica da su djeca sasvim otvorena za ono što je njima možda strano i/ili drugačije. Volim govoriti da je svaka dječja predstava ponajprije predstava za odrasle. Pitanje je pogleda na istu stvar i čini mi se da je tu skrivena tajna svih predrasuda.
Na što ste, od svih dosadašnjih projekata, najviše ponosni?
Kada bih trebala izdvojiti projekt/-e na koje sam najviše ponosna zasigurno bi to bila slikovnica Roza Želja Snova koja je nastala u suradnji s ilustratoricom Nikolinom Žabčić, ali i projekt MONOdeskripcija gdje već treću godinu na Monoplay festivalu prilagođavam određenu plesnu predstavu slijepim i slabovidnim osobama, u suradnji s plesačicom Miom Zalukar.
Osim ovog projekta, postoji li još nešto na čemu trenutačno radite?
Trenutno radim na nastavku slikovnice Dugine obitelji i to mi je možda najodgovorniji projekt kojem se posebno veselim. Nakon mojeg dvomjesečnog boravka u Zagrebu, vraćam se u Zadar gdje nastavljam raditi u organizaciji Monoplay festivala suvremenog plesa koji se odvija u ljeto, a zatim se sredinom rujna ponovno vraćam u Zagreb gdje me, ako sve bude po planu, očekuju radionice za mlade. Moj kontinuitet rada obuhvaća i prilagodbu serija te filmova za slijepe i slabovidne osobe u suradnji s Centrom za audiodeskripcije i Hrvatskom radiotelevizijom.
Foto: Privatna arhiva; kazalište Trešnja
