“Možda nas se srami i misli da je bolja od nas jer ne živimo u luksuzu poput nje.“ izjavila je polusestra Georgine Rodriguez i stala na stranu ujaku koji ju je optužio da je zla osoba jer je napustila svoju obitelj nakon što je upoznala Cristiana Ronalda. Uzeo si je vremena da pobroji stvari koje joj je kao maloj djevojčici kupio i omogućio. Bi li bi isto učinio da je znao kako uloženo neće višestruko naplatiti? Možda je slutio duboko u sebi da mala ima potencijala i strpljivo čekao siguran povrat investiranog, ali zla nezahvalnica se umislila pa je dobronamjerni ujak javno upozorio Christiana Ronalda na guju koju je othranio u njedrima. Na Ronaldovom Facebooku tako stoji upozorenje „da pored sebe ima zlu ženu i da ga može zvati, ako želi saznati detalje.“ Chris, ne možeš reći da nisi znao.
Obitelj je stup društva, a žene su stup obitelji. U britanskoj kraljevskoj obitelji taj je stup srušila Meghan Markle. “Ne, lagala je. Lagala je godinu dana. O različitim stvarima. Lagala je o nadbiskupu, kako možete lagati o nadbiskupu? Kako je mogla reći da se vjenčala tri dana prije nego se vjenčala?” zavapio je medijima lud od brige brižni otac zbog gubitka odnosa s voljenom kćeri 2018. godine. Ipak, nije propustio priliku da od medija i publikacijama diljem svijeta ušićari 30% od 100.000$ prodajom privatnih fotografija uoči njenog vjenčanja s Harryjem. Ispočetka je javno lagao da to nije napravio, ali je priznao shvativši da će nastaviti zarađivati svaki put kada slike budu korištene, a koristiti će se zauvijek. Za dio love koja pristiže, isplati se štangu pridržati ocu shvatili su polusestra Samantha i polubrat Thomasa Markle Jr. s kojima Meghan godinama ionako nije u kontaktu.
Svijet vjerojatno nikada ne bi doznao za postojanje djevojke imena Jamie Lynn Spears da joj sudbina i roditelji nisu podarili Britney za sestru. Sigurno nije lako biti mlađa sestra lijepoj, talentiranoj i iznimno popularnoj glumici i pjevačici. Puno je tu uspoređivanja, pitanja i zavisti koje će se preživjeti dok te uspješna sestra podržava. Prvu ulogu u filmu Jamie Lynn je dobila zaigravši mlađu verziju glavne uloge koju je odigrala Britney. Odlučna da dokaže da krv nije voda i da talent struji zajedničkim genima, osvaja svoju prvu glavnu ulogu u teenage seriji. Otpjevala je i naslovnu pjesmu serije koju za tu priliku piše starija sestra. I bila je Jamie Lynn odlična, primijećena, osvojila je i nagrade zajedno s nadom da njeno vrijeme tek dolazi. Možda bi svjedočili nastanku novog moćnog klana u svijetu showbusinessa da se emitiranje serije nije moralo naglo prekinuti zbog maloljetničke trudnoće mlade zvijezde u usponu. Za novu šansu i povratak na scenu, u ime obitelji ponovno ustaje starija Britney pozivajući Jamie Lynn da s njom pjeva na njenom novom, osmom studijskom albumu naziva „Britney Jean“. Vukla je tako Britney mlađu sestru za sobom, stvarala joj prilike, pomagala ostvariti snove: “Znam da većini ljudi to može zvučati glupo, ali ja sam napisala mnogo svojih pjesama dok je moja sestra još bila beba. Jamie Lynn nikada nije morala raditi ni za što. Sve su joj priuštili.”, da bi na ova pred kraj ove priče izdala memoare i to o Britney i iskokošarila se za još koji $ više. Nakon dosta turbulentnih godina, Briney nije preostalo drugo do zaključka: “Moja obitelj mi je uništila snove 100 milijardi posto i pokušava me natjerati da izgledam kao luđakinja.” Rekla bi moja baka – „pomozi sirotu na svoju sramotu“.
Možda nam je malo lakše gledati jad u krugu svoje obitelji kada znamo da i bogati plaču iz sličnih razloga. Dok njihove tužaljke glasno odjekuju, malo tko čuje brojne glasove anonimnih razorenih obitelji koje se godinama razvlače po sudovima zbog nasljedstva od pedesetak kvadrata s pripadajućom šupom u prigradskom naselju nekog grada ili 1/8 parcele u pasivnim zelenim krajevima Lijepe Naše s ostacima stare kamene kuće u koju više ni glodavci ne zalaze. Imovinu bi svi dijelili, ali ne bi svi u nju ulagali. Ne bi svi renovirali, kupovali novi kauč ili bojler, promijenili prozore ili plaćali režije i pričuvu. Bili bi zjenica oka roditelja, dijelili zadnju minimalnu penziju s dna donje ladice gdje je ispod računa i liječničkih nalaza čuva stara majka, no ne bi se svi ravnopravno brinuli kada postane nemoćna ili sačuvaj Bože kupili lijek ili platili terapiju. Uvijek se neki brat, neke sestre sjeti da ima neku majku kad majka umre. Neki će tako prvorođenac, zavaljen u fotelju u svom četverosobnom stanu, uz Dnevnik na Prvom iznenada uskliknuti ženi: „Imamo pola stana!“. Zadovoljna, uzet će svoj dio, posebno sladak jer je došao bez obaveze i muke. Super da ga je netko drugi jedva otkupio, plaćao sve što se plaćati moralo, brinuo za staru majku lišivši ih problema i obaveza. O da, spremni su se dekadu vući po sudovima kako bi izborili trećinu, svoj zakonski nužni dio. Godine prolaze obojane gorčinom dok se konačno i pravomoćno ne potvrdi da lešinari imaju pravo na svoj komad strvine.
Pravo i pravda nisu u rodu – to znamo, baš kao što znamo da razumijevanje, podrška i pomoć češće dolaze od stranaca, nego od najbližih. Otvaraju se rane koje nezacjeljuju generacijama. Čak i unuci od djetinjstva znaju za ujaka koji nikada nije donio ni deset deka kave ili mentol bombona, ali se na karminama, koje je opet netko drugi organizirao i platio, prigodno žalio na svoju nevolju s erektivnom disfunkcijom. Možda sudski pravorijek ne uspostavlja ravnotežu u rodbinskim vezama, ali ih stavlja na svoje mjesto. Kad shvatiš tko su ljudi s kojima dijeliš gene, ljepše gledaš na svakog dobronamjernog neznanca.
Ljudi su dobri, a ljudi su i zli. Prevare, izdaje, koristoljublje u naravi su ljudskoj kao i dobrota, razum ili pomaganje. Ne uče li nas još od starozavjetnih vremena o sveprisutnosti bratske mržnje? Nisu li braća prodala Josipa za roba nekim Izmaelcima na putu za Egipat? Ljubomora u kombinaciji s dobivanjem stvari bez previše truda, mara ili muke može probuditi jal čak i kod onih inače dobrih. Prilika čini lopova koji će se lakše svađati i boriti oko onoga što nije sam stvarao ili zaradio. Hoće li ga to spasiti? Hoće li život zbog toga biti bolji? Hoćemo li zgrnuvši na jednom mjestu, ipak na drugom izgubiti? Možda bi nam svima bilo bolje, razmišljam, kada ne bi postajalo nasljedstvo, kad bi svatko živio i raspolagao samo s onim što sam stvori. Možda bi siromašniji bili sretniji, baš kao daleka plemena što uz široki krezubi osmjeh svakodnevno preživljavaju? Ne znam, ali znam da obitelj ne možeš birati, no možeš birati hoćeš li ih i koliko involvirati u svoj život. Prijatelje pak biraš, biraš i hoćeš li okrenuti novi list i krenuti dalje – ako treba sam, ali sretan.
Fotografija: Marc Piasecki, Kirsty Wigglesworth
