Zasigurno ste primijetili da internetom već neko vrijeme dominira sadržaj fokusiran na pozitivne poruke, afirmacije i savjete za osobni rast. No postoji i druga strana; tiša, manje razvikana, ali sve prisutnija

Naime, riječ je o navici praćenja tuđih teških životnih priča na društvenim mrežama, poznatoj kao trauma lurking. To uključuje gledanje videa o prekidima, čitanje objava o gubitku posla, depresiji, tjeskobi ili osobnim tragedijama, ali bez komentiranja, bez interakcije – samo promatranje.

Za neke je to način da pronađu razumijevanje i osjećaj zajedništva, dok drugi u tome vide digitalni voajerizam. No jedno je sigurno, ovaj fenomen postoji i svakim danom postaje sve rašireniji. Trauma lurking zapravo nije klasično suosjećanje, već tiho promatranje i osobna konzumacija emocionalnih ispovijesti. Iako zvuči problematično, teško je poreći da u tome ima nečeg utješnog jer u svijetu koji često inzistira na tome da budemo savršeno dobro, pogled u tuđu ranjivost nudi svojevrsno olakšanje, odnosno dokaz da nismo sami u vlastitom nesnalaženju.

Isto tako, tuđa iskustva često nam služe kao potvrda da i naša bol ima smisla. Prekinuti odnosi, gubitak posla, tjeskoba ili burnout, to su teme koje digitalni svijet svakodnevno obrađuje i dijeli, a mi ih pratimo ne iz puke pogrešne znatiželje, već zato što tražimo razumijevanje. Želimo znati da nismo jedini koji se tako osjećamo, da su naši osjećaji normalni te da nije znak slabosti ako nas i dalje nešto muči bez obzira na to kad se dogodilo.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Sofia Ruutu (@sofiaruutu)

No trauma lurking ima i svoju lošiju stranu. Umjesto da nas potakne na rješenje problema, može nas zadržati u pasivnom stanju, tj. u prostoru gdje više ne tražimo rješenja, već samo potvrdu da je u redu osjećati se loše. U toj potrazi za sličnim pričama često zaboravimo ono najvažnije: naša bol je jedinstvena, i ne može se zaliječiti samo kroz tuđe riječi. Problem nastaje i kad trauma lurking postane bijeg od stvarne introspekcije te kad više pažnje posvećujemo tuđim iskustvima nego vlastitim osjećajima. Tuđe nesreće tada ne postaju poticaj za razumijevanje, već ogledalo u kojem se stalno vrtimo ukrug. To ne znači da je gledanje i čitanje tuđih iskustava samo po sebi loše, naprotiv, često nam pomogne da se osjećamo manje usamljeno, da napokon imenujemo ono što nas boli. No, ako ondje ostanemo predugo, ako tuđe boli postanu zamjena za suočavanje s vlastitima, ulazimo u emocionalan limbo iz kojeg se teško izlazi.

Stoga, kao i uvijek, rješenje nije u potpunom odricanju, već u postavljanju granica, u svjesnom gledanju ili čitanju, ali uz istovremenu spremnost da se, kada dođe vrijeme, okrenemo sebi.

Foto: Instagram/@hannaschonberg

#lifestyle istražujemo