Može vam uništiti karijeru, ali vas može i nasmijati. Može izvijestiti o vama, a može vam izravno nauditi. Može biti nenamjeran ili nesvjestan, ali i itekako ciljano zloban. Trač je ta pojava koja na nas može ostaviti toliko raznolike posljedice, a one najteže često su nevidljive
Priča prva
Tina je radila u većinski muškom okruženju i bila omiljena. Bilo je gotovo sigurno da će dobiti promaknuće i svi su to znali. Baš tada saznala je da je trudna, ali to još uvijek nije govorila direktoru. Silno uzbuđena i teško skrivajući mučnine, povjerila se dvjema kolegicama i zamolila ih da sačuvaju njezinu tajnu još neko vrijeme. Tjedan dana kasnije direktor ju je pozvao u ured i upitao kako je beba. Iako neugodno iznenađena, prešla je preko toga i ostala smirena. Dok je direktor nije upitao planira li uistinu nakon rođenja djeteta napustiti tvrtku. Na Tininu sreću, direktor je vjerovao njezinim riječima, a ona kolegicama nije ostala dužna. No dugo nakon toga nije se mogla opustiti na poslu.
Priča druga
Ivor je bio beskrajno zaljubljen u kolegicu Jelenu. Trpio je odbijanje sve dok nije našla dečka. Nakon nekog vremena, kolegica je Jelenu uz kavu oprezno pitala je li stvarno spavala s Ivorom. Jelena je nekoliko puta dobila opomenu kad je odbila odraditi dio posla s Ivorom. Ubrzo je, srećom, pronašla drugi posao.
Priča treća
Laura je odgajateljica koja voli svoj posao i ništa joj nije teško. Sasvim slučajno ostvarila je nehonoriranu suradnju s dječjim časopisom. Nakon dva mjeseca slušanja raznih priča i teorija o visokim honorarima koje dobiva, te nimalo prijateljskih pogleda kolegica, otkazala je suradnju koja ju je izrazito veselila.
Ovo su iskustva koja su na svojoj koži imali priliku iskusiti stvarni ljudi, i to zbog nesmotrenosti, zloće, ljubomore ili tek “dugog jezika”. Iako ćete pomisliti da takvih priča nema puno, vjerojatnije je da smo na slične priče oguglali, pa ih gotovo ni ne primjećujemo. Vjerojatnije je, također, da svatko ima ili zna za neku ovakvu ili sličnu priču. Isto tako, pročitavši tu tešku riječ na “t” u naslovu, velika je većina osjetila potrebu reći: “A, ne, ja ne tračam!”, ali mi ćemo vam reći – o, da, tračate. Ako kažete da nikad niste tračali, vrlo vjerojatno ste u zabludi. Psiholozi su trač već odavno definirali kao “pričanje o osobi koja nije prisutna” te on sam po sebi ne mora biti negativan. Trač može biti pozitivan, neutralan i negativan. Krajem prošle godine u znanstvenom časopisu “Social Psychological and Personality Science” objavljeno je istraživanje koje se provelo na 467 sudionika. Ono što su znanstvenici otkrili jest to da je baš svatko od njih proveo određeno vrijeme na dnevnoj razini tračajući, štoviše, došli su do brojke od 52 minute dnevno! Ali ono što je bitno naglasiti jest to da je trećina toga bila – neutralna. “Većina toga je bila dosadna”, rekla je Meghan Robbins, jedna od znanstvenica koja je radila na projektu, navodivši primjer sudionika koji je pričao o kolegi koji gleda jako puno filmova kako bi bio u toku. Više su tračali oni koje i ovako karakterizira manjak stava; mladi ljudi su se više prepustili negativnom tračanju negoli stariji ljudi, a oni s većim prihodima tračali su neutralnije nego oni s manjim prihodima. No, suprotno uvriježnom mišljenju, ono što nisu otkrili jest to da žene više zlonamjerno tračaju nego muškarci. Više vremena provode razgovarajući o drugim ljudima, ali što se tiče prirode trača, jednako je među muškarcima i ženama. Sedamdeset pet posto razgovora je neutralno, 15 posto negativno, a samo 10 posto pozitivno. Međutim, dva su problema: prvi je da čak i u najboljoj namjeri možete podijeliti nešto što možda osoba o kojoj se priča ne želi podijeliti, a drugi je kad se prijeđe granica neutralnosti i pozitivnosti i to skrene u negativan trač namijenjen narušavanju kredibiliteta osobe u pitanju.
Tračenje je antropološki nešto što je ljudskoj vrsti usađeno od davnih dana kako bi s jedne strane mogli raditi na socijalizaciji i građenju snažnijih veza unutar obitelji, plemena, ili bilo kojeg drugog oblika zajednice a s druge strane kako bi saznavali vrijedne informacije o drugima koje bi im pomogle u preživljavanju. Mislite li da prije 3.000 godina naši preci nisu provodili vrijeme ispijajući čaj, kozje mlijeko ili vino raspravljajući o Ivanu iz kuće XXV? Štoviše, možda čak i više nego danas! Jedan od alata uz oružje za rušenje carstava i kraljevskih obitelji, bili su – tračevi.
Zapisano u genima
“Osoba koja započinje trač, često to radi kako bi sakrila neke svoje manjkavosti ili slabije strane. Kad tračamo, mi naglašavamo i stavljamo naglasak na tuđe loše strane te tako upirući prst u drugu osobu sebe stavljamo po strani i govorimo iz pozicije osobe koja je “ispravna”. Osoba koja trača usmjerena je na negativnosti u drugim ljudima te ističe sve ono što je netko drugi loše ili smiješno napravio. Ističući loše strane drugih, prikrivamo svoje propuste i svoje nedostatke. Isto je i kad ne započinjemo trač nego samo sudjelujemo u njemu: tada smo dio tima koji ogovara nekoga drugoga te smo barem u tom trenutku sigurni da mi nismo glavna tema trača. Zato se rado pridružujemo tračanju u nadi da će nas trač zaobići, no naravno, tračanje ima osobinu vrtenja ukrug, i prije ili kasnije svi članovi kolektiva ili nekog ureda će biti na udaru trača”, objašnjava nam Maja Hatvalić Capurso, kognitivno-bihevioralna psihologinja, zašto imamo potrebu za ovim oblikom komunikacija, pa makar i kao pasivni sudionik.
Inače, ako ima ijednu dobru stranu, za trač se može reći da pridonosi načinu na koji vidimo svijet. Tijekom jednog istraživanja, ispitanicima su prikazivane fotografije predmeta – samih po sebi niti negativnih niti pozitivnih (kuća, mačka, drvo), ali im je uz njih najprije rečeno nešto pozitivno ili negativno. Zanimljivo, ali ne i nelogično, slike predmeta uz koje je ispitanicima rečeno nešto negativno duže su im ostajale u glavama. To znači da tračevi, odnosno vaša percepcija osoba upletenih na bilo koji način u trač, oblikuju način na koji gledate na svijet. Ima smisla, zar ne? I ne želite to, zar ne?
Tračevi vs. Mobbing
I baš kao u vrijeme Kleopatre, Platona, Aleksandra Makedonskog ili cara Zhong Dinga, ono što zbog trača najviše strada jest reputacija osobe o kojoj se trača. Dakle, sve ono što ste gradili, njegovali, što vam je bilo važno predstaviti drugima, sve to može pasti u vodu zbog nečijeg kratkotrajnog naslađivanja. Dok nas u privatnoj, prijateljskoj ili susjedskoj varijanti tračevi mogu uistinu duboko pogoditi i nepovratno negativno utjecati na naš odnos sa sudionicima, trač na radnome mjestu može imati puno opipljivije posljedice. Može vas, na primjer, stajati posla, odnosno egzistencije. Osim toga, to je mjesto na kojem ste prisiljeni provoditi velik dio dana u uskoj suradnji s drugima, pa činjenica da je netko od njih proširio trač, bez obzira na to bio on manje ili više opasan po vaše radno mjesto, ne može dobro utjecati na vaš radni elan.
“Tračevi koji su mene opterećivali su oni bivše kolegice i kolega koji su govorili o meni kao nesposobnom radniku, lošoj osobi, bez vizije, bez ideje…”, prisjeća se Nina nedavnog, stresnog razdoblja u životu. “Naravno, sve je proizlazilo iz osobnih frustracija i ljubomore jer znam koliko sam sposobna i koliko radim. No, htjeli-ne htjeli, ljudi su im podložni vjerovati a vi se onda morate trostruko više dokazivati kako klijent ne bi pomislio da je to možda istina. Nemate pravo na pogrešku, a to zna biti vrlo iscrpljujuće.”
Ninin slučaj je jedan od vrlo čestih slučajeva koji se mogu dogoditi u uredskoj okolini. Osoba se zamjeri jednoj od koleg(ic)a, koja na sebe uzme agendu da svoje zamjeranje i druge nagomilane frustracije rješava tako da ostatak kolega misli da je ta osoba neprofesionalna, da dobro ne radi, da je loša osoba, dosadna osoba… Ili što god negativno joj padne na pamet.
“Nije lako odrediti granicu između negativnog tračanja i mobbinga. Uglavnom, ishod trača prije ili kasnije dostigne žrtvu, pa osoba koja je meta trača ili mobbinga počinje osjećati psihičke posljedice toga što je se prikazuje u negativnom svjetlu. Za razliku od toga, kod mobbinga je uvijek ista osoba izložena tračevima i raznim drugim podmetanjima te je omalovažavanje žrtve sustavno i dugotrajno“, kaže nam psihologinja Hatvalić Capurso naglasivši da je negativno tračanje karakterna osobina osobe koja trača, pa će tako sve osobe iz njezine blizine postati prije ili kasnije tema trača. Međutim, rezultat dugotrajnog pokušaja blaćenja određene osoba, dovest će neminovno do mobbinga koji ostavlja duboke psihičke i emocionalne posljedice. I on se razvija postupno, “osoba će prvo vidjeti da kolege u njezinoj blizini ušute, kao da prestanu govoriti sve dok osoba ne otiđe; vidjet će da se druge kolegice druže više i češće, dok ona na ta druženja ili kave nije pozvana; osjetit će neku vrstu podsmjehivanja ili razmjenjivanja pogleda među drugima; osjetit će da ne dobija potrebne informacije te da o stvarima koje su drugima poznate, ona nije upućena. Dakle, tračanje dovodi do omalovažavanja osobe koja je suptilno isključena iz društva/ureda/grupe, te se to počinje vrlo brzo osjećati. Posljedice isključenosti su znamo osjećaj nesigurnosti, loše raspoloženje, problemi s koncentracijom i drugi negativni efekti“, podijelila je s nama Maja iskustvo iz dugogodišnje prakse.
Karakterna osobina
Osim toga, bez obzira na to tko je pokretač trača, bez obzira na to tko je tračem pogođen, cijela takva situacija neminovno unosi nemir u poslovni krug, čime se remeti dinamika, ali i rezultat poslovnih zadataka. Ako mislite da ste među onima koje trač ne bi dirnuo, sjetite se da u trač često niste uključeni samo vi, pa da ga možete gurnuti pod tepih i zaboraviti, nego ćete možda biti u položaju u kojem ćete se morati obraniti. No, kako tome stati na kraju? Rješenje je možda ipak nadohvat ruke. “Za širenje ili sudjelovanje u tračevima, treba imati vremena. Tako je moguće da osobe koje puno rade, uopće ne stignu posjećivati kave te nemaju dovoljno vremena za stanke i pauze u kojima se trača. Nezainteresiranost za tračanje je i karakterna osobina, pa zato osobe koje ne tračaju jednostavno nikad ni neće početi tračati. Zaokupljenost svojim osobnim i obiteljskim životom je također znak da nemamo ni vremena ni energije da je bacamo na pusto tračanje. Uvijek i svuda postoji mogućnost da postanemo meta trača, pa strah od toga da sami postanemo žrtva svakako ne treba biti razlog da počnemo tračati druge. Tko zna, možda baš mi budemo nekome uzor te se još netko iz našeg društva ili našeg ureda odluči da neće bio dio ove aktivnosti.” rezimirala je psihologinja Hatvalić Capurso.
