Kao žena koja je odrasla uz Carrie Bradshaw i njezine njujorške avanture, a zatim s jednakim žarom prigrlio kaotični, sirov svijet Hannah Horvath i njezine ekipe iz Brooklyna, s nestrpljenjem sam dočekala novi uradak Lene Dunham, seriju “Too Much”. Iako sam generacijski bila premlada za “Sex and the City” i prestara za “Girls”, obje su me TV serije duboko dotaknule. S obzirom na to da su rezonirale s duhom vremena, bile su zapravo na neki način ogledalo u kojem su se mnoge žene mogle prepoznati
Zato su i moja očekivanja za “Too Much” bila, priznajem, astronomska. Riječima Carrie Bradshaw: “Ne mogu ne zapitati se može li Lena Dunham ponovno uhvatiti taj neuhvatljivi puls generacije?”
“Too Much”
Od samog početka, “Too Much” nas baca u turbulentan svijet tridesetineštogodišnje Jessice, koju utjelovljuje briljantna Megan Stalter. Nakon bolnog prekida u New Yorku, Jessica bježi u London, noseći sa sobom prtljagu opsesije bivšim dečkom Zevom (Michael Zegen) i njegovom novom, savršeno instagramskom zaručnicom Wendy (Emily Ratajkowski). Ovdje se već osjeća prepoznatljiv Dunhamin potpis – ta sirova iskrenost, opsesija internim monologom i pomalo neugodna, ali iznimno ljudska ranjivost. Jessica snima emotivne poruke Wendy na svom telefonu, svojevrsnu samoterapiju koja, naravno, poput Čehovljeve puške, mora opaliti u nekom trenutku.
U Londonu upoznaje Felixa, indie glazbenika kojega glumi šarmantan Will Sharpe. Felix je sušta suprotnost Zevu – strpljiv je, opušten i, što je najvažnije, nikad joj ne govori da je “too much”. Njihova je veza brzopleta, ispunjena neugodnim otkrivenjima i svađama, popratnim suzama, prisiljavajući ih da preispitaju vječno pitanje: jesmo li uopće vrijedni ljubavi?
Ono što “Too Much” čini gledljivim jest nevjerojatna kemija između Stalter i Sharpea. Njihovi su likovi složeni, traumatizirani i često minimalno ili posve nekomunikativni, ali njihova međusobna privlačnost i nježnost su opipljivi. Jessica je glasna i abrazivna, prototip žene koju nam romantične komedije prikazuju kao onu koja ne može biti voljena, dok Felix u njoj vidi upravo ono “previše” što ga razoružava na najljepši mogući način. Dunham ovdje izaziva žanrovske trope i propituje društvene norme o tome tko je (zaslužan) za ljubav.
Osim glavnih likova, serija vrvi poznatim licima koja, iako često u kratkim, ali upečatljivim ulogama, uspijevaju “ukrasti show”. Naomi Watts kao ovisnica i supruga Jessicinog šefa, Richard E. Grant kao šef, Andrew Scott kao nihilistički (i pomalo perverzni) filmski redatelj, Rhea Perlman i Rita Wilson kao Jessicina majka i baka, pa čak i sama Lena Dunham kao Jessicina sestra Nora – svi oni dodaju slojeve humora i karaktera. Zvijezde poput Emily Ratajkowski, Rite Ore i Jessice Albe također se pojavljuju, dodatno naglašavajući da je ovo Lena Dunham show, spreman istraživati slavna i poznata lica u neobičnim kontekstima.
Ipak, “Too Much” nije bez mana. Kritičari su se podijelili, a ja se nekako nalazim u sredini. Dok neki hvale Dunhaminu sposobnost da precizno razotkrije nesigurnosti milenijalaca i generacije Z, drugi joj zamjeraju tonalnu neusklađenost i oslanjanje na klišeje. Neke su šale isforsirane, a serija povremeno gubi inovativnost koja je krasila “Girls”. Posebno se ističe kritika fokusiranja na Jessicinog bivšeg dečka Zeva, što ponekad odvlači pozornost od središnje ljubavne priče. No nemojte da vas ocjena 5,9 na IMDb-u obeshrabri.
Pitanje koje se nameće jest koliko je serija autobiografska. S obzirom na to da Dunham glumi Jessicinu sestru, a tu je i glumac Andrew Rannells (koji je u “Girls” igrao Hanninoga gay bivšeg dečka), te reference na Dunhamin vlastiti život (poput one o psu), teško je ne povući paralele. Zapravo je zanimljivo u tom kontekstu pratiti očekivanja publike.
Unatoč manjim padovima, “Too Much” uspijeva u svojoj namjeri da prikaže složenu i nesavršenu ljubav u svijetu koji često pokušava ugušiti našu jedinstvenost. Jessica i Felix pronalaze utjehu i ljubav jedno u drugome, prkoseći kapitalističkom i individualističkom društvu koje ih okružuje. Dunham ponovno dokazuje svoju sposobnost da uhvati bît generacije, čak i ako to čini na način koji nije uvijek savršen.
Serija nas tjera na to da se zapitamo, u svijetu koji nas često želi “smanjiti” i uklopiti u kalupe, možemo li i mi pronaći nekoga tko će nas voljeti baš takve kakvi jesmo – iako smo možda i malo “too much”. A to je, uostalom, i bila suština kultnih serija “Sex and the City” i “Girls” – priča o pronalaženju sebe i ljubavi u kompleksnom svijetu, samo sad u seriji “Too Much” detektiramo onaj prepoznatljiv, nefiltriran pečat Lene Dunham.
Fotografije: Netflix
