Od 26. rujna, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu domaćin je 13. Međunarodnog festivala Organ Vida, posvećenog suvremenoj fotografiji i njezinim proširenim oblicima. Festival pod tematskim naslovom “Creeps and Butterflies” istražuje granice između ljepote i groteske, donoseći slike koje izazivaju jezu i leptiriće u trbuhu. Ove godine fokus je na ružnoći, neurednosti i sirovosti kao odgovoru na duhovni nihilizam i globalne krize. Otvorenje festivala uključuje i performanse, među kojima je i Teo Ala-Ruona sa svojim radom “Anabolic Spectacle”, kojim kroz emotivno nabijen nastup istražuje društvenu konstrukciju maskuliniteta

Teo Ala-Ruona, finski umjetnik performansa iz Helsinkija, svojim radom istražuje mogućnosti somatske fikcije kako bi preispitao naše percepcije ljudskog tijela, njegove tehnološke esencije i psiho-fizičke granice. Kroz djela koja se oslanjaju na autobiografske i teorijske tekstove, znanstvena istraživanja i tjelesne vježbe, Teo dekonstruira konvencionalne narative o spolu, maskulinitetu i eko-normativnim shvaćanjima “prirodnosti”.

Razgovarali smo s njim o njegovim umjetničkim istraživanjima, osobnim iskustvima i performansima koji su prikazani na prestižnim lokacijama diljem svijeta, uključujući Performa Biennial u New Yorku i Finsku nacionalnu galeriju Kiasma.

Somatska fikcija kao alat dekonstruiranja političkih narativa

Jedan od ključnih elemenata Teove umjetničke prakse jest koncept somatske fikcije, a njegova umjetnička praksa neustrašivo spaja autobiografske tekstove, teoriju, znanstvena istraživanja i tjelesne vježbe, stvarajući djela koja izazivaju konvencionalne norme o tijelu, spolu i identitetu.

Na pitanje kako definira pojam somatske fikcije, Teo nam objašnjava: “Somatska fikcija, za mene, predstavlja i performativnu i umjetničku ambiciju, ali i alat za dekonstrukciju političke misli. Narative vezane za rod također smatram somatskim fikcijama, na način na koji to kontekstualizira Paul B. Preciado. Biološki narativi, prošireni kroz povijest modernizma i temeljeni na kolonijalnim binarnim podjelama roda, definiraju naše razmišljanje, razumijevanje, život i kategorizaciju tijela i roda. Te narative smatram fikcijama koje utječu na ljudska tijela na mesnatoj, psihološkoj, molekularnoj i ideološkoj razini.”

“Na praktičnoj umjetničkoj razini, somatska fikcija u mom radu uključuje razne vježbe u kojima izvođači prakticiraju maštu, zamišljaju različite stvarnosti i stanja za svoja tijela te, kroz ta promijenjena stanja, istražuju koreografiju i različite načine prenošenja teksta publici. Tekstovi u mojim radovima često su također somatske fikcije: tekstovi o tijelima i za tijela, kao i za pogled publike. Kako govorni tekst u performansu može promijeniti način na koji publika gleda, čita i kategorizira izvođača kojeg vide pred sobom?”

Česta tema Teovog rada jest tehno-trans-maskulinitet, koji povezuje s idejom nečistog, neuređenog tijela koje ruši granice normativnih rodnih narativa. No važno je napomenuti da Teovi radovi nisu isključivo o trans iskustvu iako je to jedan tjelesni i iskustveni početak. Njegov se rad također bavi širim normama i socio-političkim načinima razumijevanja čovječanstva i njegove raznolikosti, čudnosti, grubosti, težine, kompleksnosti i prljavštine.

“Moj rad dosljedno odbacuje pojam čistoće”, govori nam Teo. “Ne vidim vrijednost u konceptu čistoće – bilo u mislima, identitetu ili tijelu.”

Eko-normativni diskurs, koji idealizira “čistu, netaknutu prirodu”, prema njemu, stvara opasne temelje za razvoj ekofašizma. Stoga, kroz svoja djela, Teo oštro odbacuje esencijalizam, prihvaćajući kaotičnost i međupovezanost tijela.

Autofikcionalni elementi 

Iako njegov rad nije isključivo autobiografski, Teo priznaje da su osobna iskustva i život u trans tijelu prisutni u njegovim performansima. “Moja djela sadrže autofikcionalne elemente. Igrao sam se svojim iskustvima, modificirao ih, bojao i fikcionalizirao uz njih”, objašnjava. Teo vjeruje da umjetnost koja proizlazi iz iskustva može biti vrlo snažna i emotivno duboka. Njegovi radovi nisu didaktični, već teže otvaranju prostora za promišljanje o složenosti ljudskog postojanja.

Jedan od njegovih najnovijih radova, performans “Anabolic Spectacle”, koji je nastao u suradnji s dramaturgom Evenom Minnom, opisan je kao “groznica konstrukcije identiteta”. 

Teo nam je objasnio kako je razvijao ovu ideju: “Identitet je za mene nesiguran i raspadajući koncept, proizvod modernističkog, zapadnog i kapitalističkog društva. U radu “Anabolic Spectacle” bavim se normama kapitalističke muškosti, ponekad kroz humor, a ponekad kroz ludilo i anksioznost.”

Iako je sâm napisao tekst za performans, kako nam je Teo objasnio, Even je imao ključnu ulogu u razvijanju dramaturgije i osmišljavanju načina na koji tekst i pokreti dolaze do publike. “Suradnja s Evenom traje od 2018. godine, a njegova dramaturgija usmjerena na angažman publike daje poseban ritam i smisao performansima. On me stalno potiče na to da budem hrabriji i da pomaknem granice izvedbe”, ističe Teo.

Utjecaj publike

Teo priznaje da najjači dojam na njega ostavlja publika koja dijeli svoje doživljaje nakon izvedbe. “Publika je sve”, kaže Teo. “Ne znam ništa što je emotivnije od kontakta s publikom uživo – bilo kao izvođač ili kao član publike. Živa situacija za mene je izrazito transgresivni prostor – vjerujem u njezin potencijal da stvara pomake u razmišljanju i iskustvu ljudi. Imao sam neka od najdubljih i najvažnijih iskustava za vrijeme performansa uživo. Volim sirovost živih događaja, nepredvidivost, način na koji energija prelazi s jedne osobe na drugu, zbunjenost i način na koji se emocije ponekad polako, a ponekad iznimno brzo mijenjaju u prostoru. Kao i život, performans nikad ne može biti potpuno ovladan. Uvijek želim ostaviti prostora za impulse koji proizlaze iz samog trenutka. Tu publika igra ključnu ulogu: njihova prisutnost, izrazi i način ponašanja mogu emocionalno, a ponekad čak i praktično oblikovati kako se performans odvija”, dodaje.

Što se tiče reakcija publike na prestižnim lokacijama poput Performa Biennale i Finske nacionalne galerije Kiasma, Ala-Ruona sjeća se širokog spektra reakcija. Također nadodaje da mu je važno ostati otvoren prema impulsima koji dolaze od publike u određenoj situaciji. On pažljivo razmatra kako uključiti publiku u svoj rad, od izravne komunikacije do fizičke blizine tijekom izvedbe. Svaki dio performansa osmišljen je s namjerom da bude usmjeren prema publici, čime se dodatno produbljuje njihov utjecaj na tijek izvedbe.

“Moji radovi obično izazivaju širok spektar reakcija, često vrlo snažnih, što smatram dobrim znakom. Zbunjenost, divljenje, iritacija, nelagoda, uzbuđenje, gađenje ili emocionalno pomicanje… Pokušavam tretirati sve te različite reakcije kao jednako valjane.”

Što se tiče pozicije umjetnosti u svijetu, Ala-Ruona ističe da trenutačno postoje brojni izazovi i problemi. U Finskoj, na primjer, vlada provodi povijesne rezove u financiranju umjetnosti i kulture, što posebno ugrožava marginalnu i nekonvencionalnu umjetnost performansa.

Ipak, u sjeni aktualnih izazova, Teo se i dalje usredotočuje na svoja istraživanja i razvoj umjetničkih projekata kojima će nastaviti poticati i inspirirati publiku: “Imam nekoliko superuzbudljivih i zanimljivih projekata za godine koje slijede, a o kojima ću moći govoriti više krajem ove godine. Nastavit ću te ću produbiti svoj rad na rodnim pitanjima, tehnologiji, nenormativnoj tjelesnosti…”, zaključuje Teo.