“Tanka linija” je angažirano eksperimentalni projekt koji se bavi zauzimanjem prostora tijelom. Prostor se u ovom slučaju definira kao univerzalan, prazan, u kojeg se upisuje značenje pred gledateljem te se uspostavlja činom izvođenja.
Ovu definiciju je zadala kretaorica performansa, umjetnica Nikolina Komljenović, koju, vjerujemo mnogi znaju kao akrobatkinju i plesačicu u zraku. Tanka linija je projekt koji je ostvarila u suradnji s drugim umjetnicima i profesionalcima, a izvodi ga s Jadrankom Žinić Mijatović. Tanka linija opet se izvodi 16., 17. i 18. siječnja u Velikoj dvorani Pogon Jedinstvo u Zagrebu i tim povodom smo Nikolinu “ulovili” na brzinski razgovor o performansu i njezinoj umjetnosti.
Nikolina Komljenović o Tankoj liniji
Tanka linija je performans koji pomiče granice tijela, njegove ugode tj. stavlja ga u izrazitu neugodu, no moram reći da mi niti jednom flaks nije djelovao zastrašujuće ili neprijateljski… Kako si ga ti doživjela? Kako je bilo raditi s takvim materijalom, rekvizitom?
Flaks nije zastrašujuć dok se gleda u njega, no oslanjajući jedino na njega u zraku, vjerujem da ostavlja sasvim drugi dojam. Flaks, flas, najlon, krena, pandivjerna, pela, fildešpanj, žinja, silk, su nazivi iz raznih dijelova Hrvatske za tanku prozirnu nit visoke izdrživosti koju ja slažem u tri gusto postavljena zastora. Oni stvaraju monolitni centralno postavljeni kubus u prostoru koji se promatra sa svih strana. Već je sama instalacija koja gradi prostor kao mrežu impozantna u prostoru. Rad na takvom materijalu nije ugodan, nije ni lak al ima svojih prednosti. Grana se na puno mogućnosti kretanja po njemu i korištenja kože, trenja, gravitacije, mikro pokreta koji stvaraju mnoge nove forme koje nisu svojstvene zračnoj akrobatici.
Prvenstveno te percipiram kao plesačicu i akrobatkinju, kako ti sebe vidiš? Kako bi definirala ono čime se baviš, koja je tvoja umjetnost?
Ja se bavim tijelom, pokretom i tijelom u zraku. Temelj su mi dah i osluškivanje aktivacije pojedinih mišića, tetiva, fascije pri kretanju. Radim na prepoznavanju vlastitih tjelesnih navika i osvještavanju društvene uvjetovanosti tjelesnih komunikacijskih kodova. Moja glavna tema je stvaranje prostora u tijelu i izvan njega, metaforički i fizički. Bilo da je to pokret, zvuk ili svijest o njihovim počecima i otvaranju novih mogućnosti. To sam istraživala u projektu Objekt u subjekt prelazi #kralježnica sa suradnicima multimedijalnim umjetnikom Miodragom Gladovićem i dizajnerom svijetla Marinom Frankola koji će ove godine ponovno biti prikazan u Požegi na poziv Ilijane Lončar, pa i u drugom djelu projekta Objekt u subjekt prelazi naziva Gla_sanje s koreografom Gregorom Kamnikarom i francuskim dizajnerom rasvjete Brunom Pocheronom, a posebno u istraživačkom procesu u trajanju Tijelo u nastajanju. Time sam se na kraju krajeva bavila i prvim projektom suvremenog cirkusa Ako zaigram neku novu igru u kojem pozivam lokalne umjetnike da mi se pridruže i da na licu mjesta kreiramo djelo. Do sada su sudjelovali – zvuk: Kazalište Aruša (Ivan Marincel, Karlo Slavikovski, Miro Manojlović), Denitsa Christo (BG), AZOT Break word: Boxer (Ivan Bujger, Ivo Korečić, Ronald Panza, Bojan Gagić), Ronald Panza (BIH), Bruno Pocheron (FR), Matija Vuletić, Tomislav Turković, Ksenija Ladić, Miodrag Gladović, JMZM (Josip Marčić, Zoran Medved), svijetlo: Marino Frankola, Bruno Pocheron (FR), video: Tonka (Antonija Veljačić), Franjo Maltar.
Upravo i u ovom projektu Tanka linija u suradnji s cirkuskom umjetnicom Jadrankom Žinić Mijatović, i multimedijalnim umjetnicima Bojanom Gagićem i Miodragom Gladovićem, se posebice bavimo idejom prostora, onog kojeg zajedno gradimo svi prisutni i onog intimnog koji postoji u nama. U svim svojim radovima ustvari se bavim istom temom koliko god radovi koriste druge forme i sredstva (suvremeni ples, glas, pokret, elementi suvremenog cirkusa, performans, vizualnu umjetnost..). Bavim se tijelom u odnosu na drugoga putem dijaloga. Tijelom koje gradi imaginaciju građenjem prostora i atmosfere kroz osluškivanje sadašnjeg trenutka kroz dah i izražen u pokretu.
Koliko je teško pomicati granice svojeg tijela, a koliko izazovno?
Tijelo je čudo! Jako je kompleksan sustav koji ustrajnim i redovitim vježbanjem. Ja imam dvostruku skoliozu s rotacijom te lordozu i neke tjelesne akcije su mi teže nego prosječnom čovjeku, da ne govorim profesionalnoj_om plesa_čici_u ili akrobat_kinji_u. Moje tijelo je stalno u kompenzaciji i bez redovne fizičke akcije i vježbanja trpim bolove. Vježbanjem specifičnih vježbi, a i istražujući mogućnosti i granice svog pokreta, uspijevam ih pomicati. Tako sam i započela upravo rad Objekt u subjekt prelazi #kralježnica za koji sam prvi put upotrijebila flaks kao zračni rekvizit. Od kočenja u donjem dijelu kralježnice (lumbalna kralježnica) prema prostorima u tijelu koji daju podršku kako bih ostala pokretljiva. Moje tijelo izvodi naizgled jednostavne radnje koje su za to specifično tijelo izrazito bolne. Svoje sam tijelo postavila kao objekt u prostor. Pojedine dijelove tijela najprije tretirala kao jedan sloj, a zatim slojeve spajala rekonstruirajući cjelinu mog tijela što je ostvarilo nove mogućnosti kretanja. i to je postalo moj izazov i s tijelom u zraku. Pitala sam se kako s minimalnom promjenom položaja doći do sasvim novog kretanja.
Surađuješ s mnogo vizualnih, likovnih umjetnika na projektima; koliko ti je bitno da se umjetnosti preklapaju, da surađuješ s umjetnicima drugih polja i medija?
Preklapanje i suradnja s drugim umjetnicima i drugim umjetničkim poljima je izrazito važna. Upravo je to moja praksa rada. Postavljati na jednaku razinu važnosti sve umjetničke grane u projektu. Ravnopravno sudjelovanje glazbe i svijetla i autonomiju svakog od elemenata koji zajedno čine svaku pojedinu izvedbu. Jer svaka izvedba je jedinstvena. Upravo je čin izvođenja, susret s gledateljima temelj svakog mog rada. Samo prisustvo svake pojedine osobe u prostoru donosi razliku toj izvedbi. Tako su svi prisutni participanti susreta. Najradikalnije je to vidljivo u mom prvom konceptualnom projektu tijela u zraku – Ako zaigram neku novu igru. Ideja projekta je povezivanje lokalne zajednice i izvođačice kroz poziv lokalnim umjetnicima eksperimentalnog zvuka i dizajnerima rasvjete ili video umjetnicima na svakoj lokaciji da sudjeluju i kreiraju jedinstveno djelo in situ. Projekt je započeo 2012. a i dalje je aktualan te će izvoditi i ove godine u sklopu projekta Igra financiran iz programa Kultura i umjetnost u zajednici i u suradnji s Narodnom sveučilištu Sesvete upravo tamo i igrati.
Sada ćemo svi imati opet priliku pogledati Tanku liniju, jako zanimljiv performans, tj. izvedbenu instalaciju suvremenog cirkusa. Hoće li biti drugačija? Što možemo očekivati?
Kako se radi o improvizaciji autorskog tima tako se i projekt razvija. Okviri su isti, mogućnosti je više kako upoznajemo bolje materijal po kojem se krećemo i koliko se sigurnije osjećamo. U jedan kubus cijelo putovanje stane. Nalazimo sve više mikro pomaka i obogaćujemo sadržaj pejzaža, a ostalo donosi publika :).
Fotografije: Ivan Marenić i Josip Bolonić (izvedbe), Boris Vidošević (portret)
