Ususret zanimljivoj predstavi “Jel’ tako, Zorane?”, razgovarali smo s Tamarom Damjanović koja ju je kazališno adaptirala i režirala
Predstava Kazališta Moruzgva u koprodukciji s Kazalištem Marina Držića u Dubrovniku radi se po književnom predlošku Tanje Mravak, koju smatraju virtuozom kratkih priča. Ona je minijaturu naslova “Jel’ tako, Zorane?” napisala upravo za tu svrhu, a lica predstave su Ecija Ojdanić (u alternaciji s Barbarom Nolom), Goran Grgić (u alternaciji s Vedranom Mlikotom), Csilla Barath Bastaić (u alternaciji s Ivom Kraljević) , Paško Vukasović (u alternaciji s Ivanom Čuićem), te Petra Svrtan (u alternaciji s Ivom Šimić). Mi smo popričali s mladom redateljicom Tamarom Damjanović o tome što možemo očekivati u ovoj komediji, a saznali smo nešto više i o dinamici ovog posla, odnosno, možda bolje rečeno – poziva.
Možeš li nam objasniti ukratko o čemu je riječ u vašoj novoj predstavi “Jel’ tako, Zorane?”? Kada se pojavila prva ideja i koliko je dugo trebalo formirati je u ono što je danas za publiku?
Riječ je o komediji (možda bi malo točnije žanrovski bila odrednica humorna drama, no o tome nek prosudi publika!). Riječ je o predstavi za koju sam adaptaciju napravila na temelju istoimene kratke priče koju je ciljano za nas pisala izvrsna sinjska spisateljica Tanja Mravak. Tematski priča, pa tako i predstava, ima u fokusu obiteljsko slavlje koje se pretvori u antislavlje jer je najmlađi član obitelji izazvao konflikt s pripadnikom druge (konkretno, srpske) nacionalnosti. Tekst se jako vješto poigrava klišejima dalmatinskog mentaliteta, a istovremeno zadržava toplu životnu priču. Tanja je napisala prvu ruku, na temelju koje smo joj dali smjernice na drugu, a onda sam ja radila adaptaciju. Sve to trajalo je nekoliko mjeseci, kako bi i trebalo biti u kreativnim procesima. Treba uvijek biti vremena da se stvari slegnu i da se o njima promisli.
Predstava se bavi određenim, nespretnim konfliktom, ako se ne varam? Zanimljivo je da ime koje se pojavljuje u nazivu predstave podsjeća na predsjednika koji je javnosti poznat po konfliktima. Jeste li tako htjeli podsjetiti da su zapravo svi skloni konfliktima i da oni nisu nešto intimno, već, dapače, univerzalna prepreka u odnosima?
Haha, da, mnogi su pitali je li ime predstave vezano uz predsjednika. Nije. Naslov priče dala je Tanja, a značenjski nije vezan uz konflikte (ili bar ciljano nije tako mišljen, što ne znači da ga netko ne bi mogao ili trebao tako razumjeti, sve je podložno interpretaciji i baš je dobro da je tako). Riječ je o lajt-motivu komada jer se naslovna sintagma u predstavi ponavlja 10-ak puta pa je bila i logičan izbor, a meni se taj naslov činio zvučan, zanimljiv i pamtljiv tako da smo ispoštovali Tanjin odabir.
Vrlo ste specifično najavili predstavu, pred traktorom. Moram priznati da ste nas poprilično zaintrigirali. Pretpostavljam da ćemo otkriti razlog tek na predstavi, ali moram pitati – koje ste još ideje imali za najavu?
To je bila praktički jedina ideja jer smo se svi u startu oko nje složili pa zapravo nije bilo potrebe tragati dalje. Krenulo je od jedne zezancije koja je bila još prije nekoliko godina. Tad je Ecija objavila fotku na kojoj sjedi na quadu s čašom piva. Još sam se tad s njom šalila da će nam ta fotka jednog dana biti plakat za predstavu, ali tad nisam znala da će se to jednog dana u nekoj formi i ostvariti. No ta mi se fotka toliko svidjela i usjekla u pamćenje da sam predložila da nam ona bude polazište za najavu predstave budući da je Ecija svojim podrijetlom uvelike slična likovima koji nose priču u “Zoranu” pa je rješenje doista i imalo logike i smisla (kakvog – morat ćete pogledati predstavu haha). Kasnije je PR tu ideju obogatio i razvio u formi koju ste vidjeli u medijima.
Već si dugo u Moruzgvi, kako se dogodila ta suradnja i koliko je drukčije raditi na predstavi u nezavisnom kazalištu? Je li ujedno i preplavljujuće?
Zapravo nisam formalno u Moruzgvi, ja sam slobodnjak, iako sam osobno vezana uz to kazalište. Ecija i ja smo sad već dosta dugo prijateljice i jako nas je radovalo to da se profesionalno udružimo. Njoj se svidjela moja prva profesionalna predstava (“Srce veće od ruku” u Gavelli), tada smo se upoznale i otada planirale suradnju. Već je tu bilo i ranijih prijedloga i ideja, čak i vrlo konkretnih, no kako život uvijek donosi neplanirane stvari, uspjele smo se udružiti tek sada. Ali tako je moralo biti i doista sam mišljenja da je to na ovom projektu bio win-win, sve se poklopilo kako treba.
Svi smo guštali u svakom dijelu procesa, svi smo oko predstave jako uzbuđeni, glumci je izuzetno vole igrati i to smatram jednim od najvećih postignuća u radu na predstavi uopće, pa tako i sad.
Volim glumce općenito, volim rad s glumcima, a u nezavisnom kazalištu često su angažirani slobodnjaci koji imaju dodatnu motivaciju za rad. Moja iskustva s nezavisnim kazalištima su dosad bila izvrsna, svi rade kao mravi i snažnije je zajedništvo, osobnije je jer manja grupa ljudi drži sve u svojim rukama. Preplavljujuće, ne znam, preplavi me svaka predstava koju radim haha… Ali za to i radimo ovaj posao, da nas drži živima iznutra. Nisam čovjek od stihije, a s kazalištem mi je kao i s ljubavlju, ne bih mogla zamisliti da radim posao koji mi ne ‘triga’ unutarnji svijet.
Kad je riječ o pristupu određenom tekstu, postoji li nešto što prvo želiš oživjeti? Je li to atmosfera, odnos, nešto treće? Što ti je najizazovnije?
Ma ja sam ogroman štreber. Kad nešto radim, moram razumjeti stvari, ali ono bukvalno ab ovo… Taj dio je najizazovniji, najzahtjevniji i najdugotrajniji: dobra priprema (što često zna biti puno dosadnije od svega što se događa kasnije, ali se doista isplati, to mi je pokazala svaka predstava koju sam dosad radila, a “Zoran” je bio deveta). Radim analizu teksta do u tančine, moram shvatiti svako slovo, tko s kim što gdje kada radi, kako i zašto. I tek kad razumijem sve što u tekstu postoji, to mi daje slobodu da od njega radim što hoću. Tek to postaje ono što prvo želim oživjeti – svoju misao koja se rodila iz susreta s tekstom (preduvjet je, naravno, da me se tekst na određeni način tiče). Kad znam artikulirati što ta misao je, krenem raditi dramaturški na tekstu tako da ga prema njoj usmjerim. A u taj dio pripada sve: i odnosi, i atmosfera, i situacije, scenografija, muzika…
“Kazalište se treba otvarati prema svojim piscima te im pokazati da se njihova priča može ispričati i na kazališni način.” To si izjavila jednom prilikom, misliš li da se to ogleda posljednjih godina s obzirom na količinu suvremenih tekstova u kazalištu? Moram priznati da sam prije imala više osjećaj da se okretalo kanonima. Kako to komentiraš?
Književnost, pa čak i dramska – to je literatura; nešto što živi na papiru i što se susreće s maštom čitatelja koji sam stvara vlastite slike. Umijeće je redatelja da tekstu stvori scenski, izvedbeni, živi, u konačnici kazališni svijet, i to su posve dva odvojena medija za pričanje iste priče. Na kraju dana, redatelj je jednako toliko kreativan kao i pisac, samo se služi drugim načinima artikulacije određene ideje. Tako da se ne radi o reprodukciji tuđe misli, nego o susretu jednog načina mišljenja s drugim, što bi se trebalo odvijati s međusobnim poštovanjem.
Mišljenja sam da je u kazalištu potreban kvalitetan omjer kanonskih i suvremenih tekstova, a domaći pisci apsolutno moraju imati prostor na hrvatskim pozornicama.
S druge strane, meni danas, čak dapače, nedostaje kanonskih tekstova, oni su kanon s razlogom jer su nepresušno vrelo uvida u ljudsku prirodu. Često se postavljaju popularni pisci, što ne znači da im je nužno svaki tekst dobar i tu treba pametno procijeniti o kvaliteti jer danas ima zaista svega. Što se odabira naslova tiče, sve ovisi o tome koje je kazalište u pitanju jer svako radi svoj repertoar iz drugačijih motivacija. Bitno je da svako kazalište želi stvarati neku konkretnu osobnu poetiku, da zna kakvu poetiku želi stvarati, kakvu publiku želi njegovati i o čemu tekstovima koje bira želi komunicirati sa svijetom.
Koji je tekst trenutačno na stolu i na kojem radiš? Što možemo očekivati uskoro?
Trenutačno baš na kanonskom haha… Radim “San ljetne noći” u HNK-u Osijek. Komad je jako zahvalan i dugo sam se pripremala, pogotovo što se tiče jezika jer su prijevodi jako različiti. No baš guštam jer je osječki ansambl izuzetno ugodan za rad, sad radim s njima drugi put i tu ima zaista predivnih ljudi i glumaca. Kakvu ćemo premijeru očekivati, prerano je da znamo haha. Ali dobar duh i igru ‘do kraja’ – sigurno očekivati možemo!
Svoje ulaznice za zagrebačku premijeru predstave “Jel’ tako, Zorane?” možete nabaviti klikom ovdje za 25. rujna, a za 26. rujna klikom ovdje.