Završilo je. Nakon što smo zaplakali, obrisali suze, zapjevali, dočekali i pošteno se posvađali oko dočeka nogometaša na Trgu te sve skupa platili 2 milijuna kuna, a ne zaboravimo par dana prije toga ljubazno odbili bolje uvjete života ljudima s invaliditetom u Hrvatskoj, jer oni to jednostavno ne zaslužuju u glavama onih koji u ujedinjenoj oko nogometa Hrvatskoj odlučuju, vrijeme je da se vratimo u realnost.
A realnost potvrđuje da je svijet jedno apsurdno i nepošteno mjesto za život. Ne samo u Hrvatskoj. Jedna je tema ovih mjeseci dok je trajalo nogometno ludilo ostala potpuno zapostavljena. Naravno, mnogima u svijetu nije bilo u cilju da se o tome govori. Naime, nedavno je objavljen trailer za dokumentarni film Where Have All The Smiles Gone? koji, između ostalog, progovara o nesretnoj sudbini mnogih Nepalaca koji su stradali radeći na izgradnji stadiona u Kataru. Na tom je projektu radila Anja Strelec, sjajna autorica iz Varaždina koja je svoju trenutnu bazu pronašla u Bruxellesu gdje živi posljednjih godina. Iako je uvod u ovu priču dao naslutiti ljutnju oko aktualnih tema, ovo je zapravo razgovor s Anjom i važnim temama koje kroz svoj filmski dokumentarni rad pokriva kao redateljica, scenaristica, snimateljica, montažerka, a bavi se i fotografijom. Za nju će 2023. biti važna jer ju čeka velika promocija spomenutog dokumentarca za koji se svi nadamo da će nešto uspjeti promijeniti.
Naš ćemo razgovor započeti tvojim posljednjim projektom na kojem ste radili čak pet godina. Nedavno ste objavili trailer dokumentarnog filma Where Have All The Smiles Gone?, baš u ovo vrijeme aktualnog Svjetskoj nogometnog prvenstva u Katru. Reci mi o čemu se radi?
Radi se o dokumentarnom filmu koji portretira putovanje nepalskih migranata koji napuštaju svoj dom u potrazi za boljom budućnošću većinom odlazeći u zemlje Bliskog Istoka, a da pritom nisu ni slutili kakve ih poteškoće čekaju. Zbog loših uvjeta na radu često se vraćaju u Nepal ili bolesni ili mrtvi. Veliki dio njih radio je i na izgradnji stadiona za Svjetsko prvenstvo u Katru. Prema nepalskom Odboru za zapošljavanje u inozemstvu, 1700 Nepalaca je umrlo zbog loših uvjeta na radu u Katru. Film prati i nekoliko ženskih radnica koje su se vratile u Nepal ili silovane ili zlostavljane od strane svojih poslodavaca u Maleziji, Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu. Veliki dio radnje filma odvija se upravo na aerodromu u glavnom gradu Nepala, u Kathmanduu gdje istovremeno možete vidjeti ljude sa Zapada koji dolaze u Nepal tražiti duhovnost i lijesove Nepalaca koji stižu iz zemalja gdje su radili i nažalost umrli.
Kako si se našla u tom projektu, kako je došlo do suradnje?
Iako sam najčešće radila na autorskim dokumentarcima, za ovaj projekt kontaktirali su me producenti preko društvene mreže LinkedIn nakon što su vidjeli neke moje audiovizualne i dokumentarne projekte. Tražili su redatelja s tehničkim iskustvom snimanja i montaže. Živim u Bruxellesu 7 godina i jako puno poslova sam dobila upravo preko direktnih kontakta s LinkedIna ili osobne web stranice. Radi se o nepalsko-indijskoj produkciji s talijanskim i islandskim koproducentom. Snimalo se po cijelom Nepalu, priče nekoliko migranata, nekih koji su se vratili i nekih koji su se tek spremali otići, direktorima iz agencija za zapošljavanje i predstavnicima međunarodnih organizacija. Projekt mi se činio jako interesantnim i bitnim za dokumentirati. Nadam se da će film pokrenuti neke rasprave u institucijama i da će se situacija poboljšati.
Također, puno si snimala ove godine u Armeniji, Azerbajdžanu, Gruziji i Senegalu. Osim ove posljednje, sve su to zemlje prema Istoku, negdje na rubu dobrog i lošeg, da se nespretno izrazim. Što te vodi prema tamo?
Spletom okolnosti ove godine puno sam radila u zemljama Kavkaza kao audiovizualni redatelj na projektu Collaborate for Impact Europske udruge za poduzetničku filantropiju koji financira EU. Dokumentirali smo i snimali nekoliko društveno angažiranih projekata na tom prostoru. To su uglavnom kratka ali intenzivna putovanja sa cjelodnevnim snimanjima u raznim vremenskim uvjetima. Pokrivali smo uglavnom pozitivne i inspirativne priče s tih prostora o društvenom poduzetništvu. Te zemlje su svakako pogođene trenutnom situacijom u Ukrajini koja i sama dio projekta ali neke i međusobnim teškima odnosima i konstantnim tenzijama.
Vezano uz Afriku, često sam tamo putovala zadnjih par godina tako da mi je taj kontinent jako prirastao srcu. Bila sam u Gani, Eritreji, Gvineji i, Senegalu, uglavnom sam držala audiovizualne radionice i radionice dokumentarnog filma. To su sve mladi ljudi s jako puno motivacije i ambicija ali nažalost nemaju puno mogućnosti za edukaciju iz audiovizualnog i filmskog područja.
Kako pronalaziš teme za nove projekte i zašto te privlači zapravo socijalna tematika, ljudi i njihov razvoj, odnosno često i suprotno od toga?
Većinom te teme nekako pronađu mene, vjerojatno ih nekako i privučem jer se već duži niz godina bavim socijalnim temama kroz razne formate; dokumentarni film, televizijske reportaže i fotografiju. Mislim da je to nekako i povezano s mojom užom obitelji, mama već duži niz godina radi s nemoćnim osobama starije životne dobi kao što je radila i baka, i sestra mi je jako društveno angažirana. Iako često radim na dosta teškim pričama, uvijek se bolje osjećam ako vidim da sam nekome uspjela pomoći ili nečiju priču približiti široj publici a pogotovo ako dođe do nekih konkretnih promjena. Kad dođem u neku novu zemlju uvijek mi je najinteresantnije ju upoznati kroz ljude koje žive tamo, nekako se najbolje osjeti u relativno kratkom vremenu nečija kultura i atmosfera.
Obzirom da se u svom radu koncentriraš na društvene, ekološke i razvojne teme, postoji li neki dio svijeta koji te se posebno dojmio?
Uvijek se najviše vežem uz zemlje gdje provedem najviše vremena među lokalnim stanovništvom, ali izdvojila bih Nepal, Argentinu i Senegal koje su mi ostale najviše u sjećanju. U Nepalu sam snimala dokumentarac, u Argentini predavala hrvatski jezik našim iseljenicima koji su otišli tamo nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, a u Sengalu sam držala radionicu dokumentarnog filma. U tim zemljama sam ostala nekoliko mjeseci.
Već dugo živiš i radiš u Bruxellesu. Kako te put zapravo odveo tamo i zašto si odlučila ostati baš tamo?
Danas jako puno ljudi uzme laptop i živi na raznim stranama svijeta, rade za poslodavce iz Norveške a žive u Španjolskoj i slično. Bruxelles nije bio prvi izbor, svakako nije grad u koji se zaljubite na prvi pogled ali nekako je bio i najbolji izbor za život i posao s obzirom na to da u gradu živi 60% stranaca, tako da se ustvari nikad ni ne osjećate kao stranac što recimo nije slučaj u drugim zemljama zapadne Europe.
Bruxelles je ipak središte svih institucija, udruga i agencija, tako je da i nekako lakše kad ste u centru zbivanja. Osim toga je i u centru Europe te izvrsno povezan pa je jednostavno putovati na snimanja po raznim zemljama. Iako dosta često stresan i hektičan, ipak je još uvijek grad po mjeri čovjeka. Većina naših ljudi tu radi u institucijama, moj put je bio nekako drugačiji, nakon prvog posla za Google Creative Laboratory dosta brzo su mi se počeli javljati na temelju portfolia i prijašnjih iskustva u audiovizualnom i filmskom sektoru. Ne gledam Bruxelles kao grad gdje bih ostala cijeli život ali sigurno ću poslom i privatno uvijek biti vezana za taj grad.
Znam da si živjela na nekoliko strana svijeta. Jesi li oduvijek znala da ćeš se baviti dokumentiranjem svijeta, režijom i audiovizualnim načinima izražavanja?
Znala sam da se volim izražavati vizualno i pričati priče tako da se sve nekako poklopilo. Volim putovanja, avanture i nepoznato tako da pokušavam svako malo putem filma izaći iz svoje zone komfora. Sve je počelo fotografijom u ranim godinama i kasnije se razvijalo kroz novinarstvo i dokumentarni film.
Koliko se teško probiti na tom tržištu, koliko je teško dobiti priliku baš u industriji kojom se ti baviš?
To je jednostavno način života, niti ne poznajem ništa drugačije, mislim da sam uz edukaciju i iskustvo imala i ponešto sreće i ustrajnosti. Nije uvijek lako, fizički je dosta to zahtjevan posao jer radim jako puno s kamerom i nakon nekoliko godina to iscrpi čovjeka ali još uvijek ne bih mijenjala taj put iako se okrećem sve više predavanjima. U Bruxellesu sam stvorila puno poznanstava i dobila puno prilika, nije uvijek lako ali zanimljivi projekti i ljudi to sve nekako nadoknade. U Bruxellesu ima jako puno posla, pogotovo za ljude koji su specijalizirani za više stvari i pričaju nekoliko jezika ali je i ritam izrazito dinamičan. Mislim da se kao žena uvijek treba malo više truditi u tom još uvijek muškom zanimanju ali jednom kad se stekne povjerenje kod raznih klijenata i poslodavaca ide prilično dobro.
Kakav je grad, u čemu uživaš najviše, kako se osjećaš tamo?
Bruxelles je puno više od EU četvrti koja se najčešće vidi po medijima. Kozmopolitski je grad s puno kontrasta, različitosti, kultura i jakom kulturnom scenom. Mislim da nam je korona svima otežala život ali grad je svakako jedinstven i ima svoj šarm.
Dobro se osjećam u Bruxellesu, veći dio svog zrelog života izgradila sam ovdje, ima puno mana i prednosti kao i bilo koji drugi grad, ali na kraju dana ipak je moj prvi/drugi dom. Najvišu uživam u raznovrsnosti gastronomske ponude, kuhinjama iz cijelog svijeta – najomiljeniji su mi afrički restorani te isto uživam i u druženjima s kolegama i prijateljima iz cijelog svijeta i činjenici da je Bruxelles odlično povezan s drugim gradovima poput Pariza, Londona, Amsterdama pa je uvijek dobro otići na neki kratki izlet iako mi danas sve više odgovara odlazak u prirodu. Najviše ustvari volim kod Bruxellesa da me povezao s raznim ljudima iz cijelog svijeta i omogućio mi kroz ta poznanstva i kontakte puno putovanja i posla u zemlje koje turistički vjerojatno ne bih posjetila.
Iduće godine ideš i u Bangladeš, pozvana si u žiri filmskog festivala, reci mi više o tome?
Da, veselim se ponovnom odlasku u Aziju, sretna sam što mogu toliko putovati s poslom. Ove godine pozvana sam da budem u žiriju međunarodnog filmskog festivala u Bangladešu u kategoriji filmova ženskih redateljica i održat ću masterclass vezano uz novi film iz Nepala. Takvi festivali su uvijek odlično mjesto da se steknu nova poznanstva i prilika da se malo bolje upoznam s kinematografijom zemlje.
Što te još čeka iduće godine, kakvi su ti planovi?
U 2023. godini izlazi film Where Have All the Smiles Gone? na kojem smo dugo radili tako da će biti puno posla oko toga , predstavljanja filma i distribucije. Radim već dugo godina za belgijsku televiziju kao novinar i redatelj tako da će i to sigurno biti i veliki dio mojih aktivnosti iduće godine.
Također, trenutno radiš i na dokumentarcu “Khadia” o sakaćenju ženskih genitalija. Reci mi više o tome jer zvuči strašno.
Dokumentarni film Khadia je trenutno na čekanju jer je glavnoj protagonistici umro muž i trenutno imam jako puno posla oko filma iz Nepala, ali u budućnosti ću se sigurno posvetiti toj temi. Kao vanjski suradnik, redatelj i novinar radim za tu udrugu koja se bori protiv obrezivanja žena na belgijskoj razini. Tamo sam i upoznala Khadiu koja je i sama žrtva obrezivanja, dječjeg braka i koja je osnovala tu udrugu u Briselu prije 30 godina.
Jako puno obitelji koje dosele u Briuxelles iz afričkih zemalja gdje se u velikoj mjeri to još prakticira, nastave te običaje, tek je nedavno donesen zakon kojim se to zabranjuje u Europi.
Kada ćemo te vidjeti opet u Hrvatskoj?
Jedna od želja u 2023. i narednim godinama je provesti više vremena u Hrvatskoj tako da ću sigurno češće biti u rodnom Varaždinu i na moru. Mislim, nakon svih putovanja još uvijek nisam nigdje vidjela ljepšu prirodu a i mislim da je ponovno vrijeme da radim i na nekim novim projektima doma.
Više o Anjinim projektima pratite na www.anja-strelec.com.
Foto: Anja Strelec privatna arhiva
