Čak i ako do sada niste uskočili na vlak opsesije Sabrinom Carpenter, ne sumnjamo da vas je barem ovlaš dotaknula neka od brojnih rasprava koje su se povele oko ove 26-godišnje glazbenice

Većina njih, otkako je njezina popularnost dosegnula nove vrhunce, bile su povezane upravo s njezinom seksualnošću – ili njezinim otvorenim poigravanjem istom.

Ipak, rijetko je koja rasprava kulminirala do razine ove aktualne, koja je započela objavom naslovnice njezina novog albuma “A Man’s Best Friend”. Internet su preplavile reakcije na fotografiju na kojoj glazbenica kleči ispred muškarca koji je vuče za kosu – komentare su imali svi: konzervativci, feminističke udruge, njezini obožavatelji, glazbeni kritičari. Ništa manje podijeljenosti nije izazvala ni druga verzija naslovnice, na kojoj se nalazi pas s ogrlicom na kojoj piše ime albuma.

Poigravanje subverzijom

Promatramo li naslovnicu bez poznavanja njezina dosadašnjeg rada, lako je razumjeti zašto je mnogima problematična. No Sabrina Carpenter izgradila je svoj javan imidž na vizualnom jeziku pin-up estetike 1950-ih, nadahnutom ikonom Betty Boop, koju reinterpretira u suvremenom kontekstu. Simboli koje koristi savršeno se uklapaju u arhetip heteroseksualne fantazije, a vješto balansira između seksepila i infantilnosti – dvaju elemenata koji se često isprepliću u pozadini tzv. male gazea.

Carpenter se svjesno poigrava hiperseksualizacijom vlastite persone – ali plot twist leži u tekstovima njezinih pjesama. Ovi melodični pop hitovi prkose objektivizaciji i iznova pokazuju mladu ženu koja isključivo sama diktira vlastitom seksualnošću – dok istovremeno navigira kompleksnostima ljubavnih odnosa u svojim 20-ima.

Je li satira uopće satira ako ju je teško prepoznati

Mnoge su kritike istaknule da nešto jednostavno ne može funkcionirati kao satira ako publika ne prepoznaje njezine satirične elemente. I doista, moglo bi se reći da nedostaje onaj snažan moment šoka – nešto toliko jasno, a opet subverzivno, što bi automatski dalo do znanja da se radi o kulturološkom komentaru. Upravo se zato ovaj pothvat ne može usporediti s onima jedne Madonne, Christine Aguliere pa i Lady Gage i Rihanne – ne samo da su njihove pjesme bile i drastično provokativnije od Carpenterinih nego je i cijeli njihov imidž nerijetko prkosio tradiciji.

Štoviše, ovakav prikaz žene neodoljivo rezonira s konzervativnim vrijednostima koje, u današnjem političkom kontekstu, vrlo lako dobivaju na snazi. Fenomen tradwife – idealizacija žene koja svoje postojanje podređuje tradicionalnoj rodnoj ulozi i submisiji samo je jedan od aktualnih primjera. Paralelno s tim, raste i svijest o procesu radikalizacije samih žena, odnosno o njihovoj sve većoj desenzibilizaciji na oblike kontrole koje nameće tradwife estetika i filozofija života.

Neki od najglasnijih kritičara Carpenterine naslovnice, osim očekivane desnice, upravo su oni koji žele osvijestiti opasnost normalizacije podčinjavanja žena kroz trendove koji se prezentiraju kao neproblematični i romantiziraju submisiju.

Interpretacija traži više konteksta

Naslovnica albuma postigla je dvije ključne stvari: prvo, 29. kolovoza, na dan izlaska albuma, gotovo je sigurno da će internet brujati o njemu. Drugo, Carpenter je – svjesno ili ne – otvorila prostor za raspravu o slojevitosti ženske seksualnosti odnosno tome koliko joj se uopće dopušta da bude slojevita i pod čijim uvjetima.

Naslovnicu je moguće interpretirati na više načina: kao ogledalo tradicionalnog muškog pogleda na žene, kao parodiju toga pogleda, ili čak kao komentar na sve šire prihvaćanje te vrste reprezentacije. No, s druge strane, otvara se i pitanje novog oblika konformizma – ako se ne uklapamo u male gaze, moramo li se podčiniti female gazeu? I zašto?

Ono što nedostaje ovoj naslovnici i cijeloj raspravi jest kontekst. Možda ga konačno dobijemo u kolovozu nakon izlaska albuma, a tada će diskusija biti, vjerujemo, još zanimljivija.