Nakon etabliranja u Hrvatskoj, nisu svi umjetnici skloni preseliti se u jedan od svjetskih centara umjetničke moći kako bi se uvjerili vrijedi li doista onaj megapoznati stih – “If I can make it there, I’ll make it anywhere.” No ovaj mladi i ambiciozni hrvatski slikar sigurnim koracima gradi svoje ime na njujorškoj umjetničkoj sceni.
Kad sam Stipana vidjela u njegovom njujorškom kvartu u Brooklynu, čak me pomalo iznenadio njegov ležerno-sportski outfit jer sam valjda očekivala da će njegova odjeća imati neki boemski flare, kao i da će nam možda predložiti da odemo u neki novi hit restoran u hipsterskom Williamsburgu i Bushwicku – a ne na gulaš u poljski restoran kamo ide “kad se baš želi počastiti”. Isto tako, donekle sam očekivala da će razgovor ići u smjeru superlativa o životu u New Yorku, ali pretvorio se u vrlo analitičko seciranje razlika između hrvatskog i američkog društva, pri čemu sam stekla dojam da je Stipan čovjek s jasnom agendom. Zapravo me prilično impresionirala njegova odlučnost da digne svoju umjetničku karijeru na međunarodnu razinu, kao i spremnost na odlazak u potpuno novu sredinu a da je istovremeno zadržao opuštenost i neopterećenost. Razgovor s podrobnijim fokusom na njegov rad nastavili smo desetak dana kasnije na relaciji Split – New York, dok je Stipan radio na predstojećoj izložbi u galeriji James Fuentes “Metropolis – 36 views of New York.”
Paralelni svjetovi
D train, linija podzemne koja ide od Bronxa do Coney Islanda u Brooklynu, okosnica je ove izložbe kojom je Stipan pokušao prikazati cijeli grad kroz repetitivno prikazivanje 36 subway postaja, odnosno 36 slika koje prikazuju kvartove oko istih – čime se “periferni krajevi Bronxa i Brooklyna izjednačuju s Rockefeller centrom i ostalim turističkim atrakcijama”. Kako nam otkriva Stipan, dobar dio rada odnosio se na pronalaženje motiva uz svaku postaju, a najdražih mu je prvih deset koje se odnose na Bronx. “Najviše mi je bilo napeto prolaziti kroz tamošnje ulice jer nisam nikad vidio tako neki paralelni svijet. Imao sam osjećaj da idem na mjesto kamo se rijetko ide – i to tek kad se naučiš stopiti s gradom.”
Arhitektura je jedan od glavnih motiva na njegovim slikama kao rezultat utjecaja povijesti umjetnosti jer se upravo na zgradama vide slojevi povijesti, ideja, društva i politike, što je poglavito prikazao u “Metropolis” izložbi. “Iz uzbekistanskog kvarta uđeš u kineski pa u ruski kvart, židovski; zatim u neki američki hipsterski, bogati, poslovni, afroamerički i to je sve fascinantno jer se vidi na arhitekturi, na svim tim uvozima koji su dolazili ovdje. Mislim da je Amerika jedan dobar case study cijeloga svijeta.”
New York najviše slika noću jer su mu noćna, neonska svjetla posebno zanimljiva pa ih koristi kao neku vrstu “vježbe boja”. Zgrade dobivaju sasvim novi kolorit koji prikazuje kroz filter vlastite percepcije, ali i filter određenih umjetničkih referenci. Samim time, istraživanje je bitan aspekt njegova rada – promatranje svakodnevice s blokom za crtanje, čime prenosi društvene metafore na platno. Stoga ističe: “Cijelo sam vrijeme u nekom modeu gdje mi sve može postati neka slika. Prije sam radio dosta retrogradno, dosta mi je nedostajalo da radim nešto što je jako u ovom trenutku – gotovo kao fotografija.”
Kompetitivnost kao inspiracija
No iako ga analitički i posvećeno slika, pri čemu postaje kroničar aktualnih zbivanja kao kod izložbe “The Apple Shrinking” nastale u razdoblju pandemije koronavirusa (a koja je bila prikazana i u Hrvatskoj), New York nije bio njegov san. “Otišao sam u New York više u smislu da vidim kako moj rad funkcionira negdje drugdje. Također, znao sam da će me inspirirati kompetitivnost jer mi je trebalo jako izazovno okruženje čisto da upalim taj svoj drill mode, da ne budem lijen. Bio sam stvarno spreman vratiti se u Zagreb da mi nije krenulo u smislu prodaje i izlaganja, i fakat bih to prihvatio bez beda. Ali stvari idu praktički same od sebe.” A jedan od razloga ovog uspjeha jest i Stipanovo prethodno iskustvo vezano za prodaju i formiranje cijena slika, ali i korištenje društvenih mreža kao praktičnih kanala za online promociju, što mu je, primjerice, donijelo i izložbu u ATM galeriji. “Znao sam da se ne smijem zaletavati s prevelikim cijenama ili zahtjevima, stoga sam ispipavao teren doslovce slikama. Prvo sam krenuo s manjim slikama i lagano ih povećavao jer svako povećanje cijene i formata predstavlja neki rizik. Dosta ljudi želi jako brzo i bombastično nastupiti, što sam, naravno, i ja radio dok sam imao 21-22 godine, ali sada u 30-ima drukčije razmišljam. Znam računati kako s manjim koracima dobiti više.” Stoga ističe da nije bio opterećen “nekom monumentalnošću” kad se preselio u New York, već je išao “fakat fino i proračunato”.
Kako nam objašnjava, zahvaljujući brzom networkingu, u SAD-u je uzlazna putanja od srednjeg do nekog višeg umjetničkog ranga prilično lakša nego u Europi – barem je tako bilo u njegovom slučaju. “Mislim da imam dosta privilegiranu priču jer mi je sve išlo glatko. Sve što sam isplanirao tako je i ispalo. Možda sam bio na pravome mjestu u pravo vrijeme i dovoljno zreo.” U tom smislu posebno se referira na svoj diplomski studij na renomiranom njujorškom sveučilištu Columbia, za koji kaže da ga je naučio čitati i istraživati jer za to prije nije imao vremena budući da je imao previše posla slikajući, ponajviše zato što je od toga i živio. “Columbia mi je dala dvije godine prostora da mogu nešto novo naučiti iz područja sociologije, filozofije, povijesti i povijesti umjetnosti… Tek nakon deset godina iskustva, zapravo sam razumio literaturu o slikarstvu i onda to mogao na neki način iskoristiti za poboljšanje karijere, tako da sada mogu nastupati i mozgom i strukom”, ističe Stipan koji, kao ljubitelj filozofije, trenutačno čita knjigu “Negativna dijalektika” filozofa Theodora Adorna. Jer kako kaže, na teorijskim temeljima još treba raditi, dok je u slikarstvu došao do neke razine na kojoj može predvidjeti kako će neke stvari “ispasti” i lakše planirati. “Sad imam osjećaj da slikam sam od sebe, kao da mi je slikanje u mišićnoj memoriji i onda u tome mogu uživati – koncipirati u kojem smjeru želim ići i tamo se pustiti.”
Humor vs. politička korektnost
Stipan nerijetko ističe da je SAD jedina zemlja u kojoj svi stereotipi i predrasude vrijede. “Mislim da su ljudi nekako izolirani ovdje, svatko je za sebe u tom kao popularnom individualističkom društvu. Ljudi sami od sebe naprave stereotipe jer na određeni način sebe gledaju kroz medije i onda svi nekako za sebe grade “sebe”, pa onda kad izađu van – svi su isti.” Ipak, politička korektnost je sveti gral, zbog čega su humor i ironija postali manje prisutni u Stipanovom radu. “Ovdje je sve dosta politički nabijeno u nekom smislu u kojem ja teško mogu sudjelovati. Sve se svodi na identitet. Primjerice, politici identiteta odgovara novi trend apstraktne umjetnosti s indigenous motivima jer svaka od tih folklornih tradicija u srži nosi neke apstraktne uzorke itd. Postoji puno problema manjina i imigranata, ali humor ti bolje leži ako dolaziš iz jedne od tih skupina i onda ti se više prašta. Ako si bijelac, moraš biti politički korektan.” Međutim, ističe da je politička korektnost razumljiva iz perspektive raznolikosti i veličine društva, stoga je potrebno shvatiti kako pristupiti društvu koje potječe iz svih dijelova svijeta. No istovremeno neke se granice brišu, poput onih europskih, pa je za Amerikance Stipan primarno europski slikar (dok je u Europi slikar s Balkana). “Ovdje se to malo, nažalost, gubi i onda imam potrebu to ponavljati i objašnjavati. Želim biti s Balkana i iz Hrvatske, a ne postati Amerikanac. Prihvaćam svoj identitet, a to što smo baš takva periferija predstavlja mi motivaciju.”
Ipak, američko društvo, u kojem je “sve što napraviš super”, imalo je utjecaja i na njegovu razinu kritičnosti pa je Stipan trenutačno u fazi gdje mu je sve “OK” jednostavno jer razumije da postoje neke stvari koje njemu nisu dobre, drugima jesu i obrnuto. “Oni su skroz opušteni kaj se tiče toga, ali mislim da to ipak govori o nedostatku njihovog znanja jer što više znaš, više si kritičan. Dosta su površni, sve je na ideji, marketingu i prodaji, dok zapravo nisu toliko dobri u proizvodnji i vještini”, kaže Stipan, naglašavajući da mu manja doza samokritičnosti dopušta veću dozu eksperimentiranja. Trenutačno su mu u fokusu videoigrice budući da ga je privukla ideja igranja uloga: “Kad bih naslikao sliku nekakvog vanjskog prikaza, skužio sam da je super dodati ne samo to što vidim nego i tu osobu koja gleda u kadar – u smislu njegovog programa, što razmišlja i kako se osjeća. Onda sam shvatio da je to sve neka uloga iz koje osoba gleda svijet, u čemu sam vidio neki filozofski moment opservacije, što me jako zabavlja.”
“Lutam danju, lutam noću”
Dok je s 29 godina tijekom intervjua s Knjazom rekao da bi naslov njegove autobiografije bio “Agonija u ekstazi”, referirajući se na knjigu o Michelangelovom životu, s današnjih 36 godina kaže da bi njezin naslov bio “Lutam danju, lutam noću” – a njegova lutanja iz faze u fazu, kako kaže, ljudi u Hrvatskoj prihvaćaju i prate. No, unatoč tome, Stipan kaže kako ne osjeća pritisak da opravda očekivanja nakon visoko postavljene ljestvice: “Mislim da nikad nisam previše išao izvan svojih mogućnosti. Svaki rad koji sam dosad napravio bilo je nešto što bih mogao i ponoviti. U svakoj fazi svog razvoja moraš prihvatiti sebe u tom stupnju razvoja u kojem jesi jer inače nećeš ništa napraviti. Ako si takav perfekcionist da nikad ništa ne proizvedeš, to mi je totalno amaterski. Moraš prihvatiti svoja ograničenja u svakom datom trenutku, napraviti proizvod iz toga, sliku ili djelo i prihvatiti to. Kad gledam svoje slike unazad, razumijem tadašnjeg sebe i koliko sam bio ograničen.” No ipak, kaže da su za njega njegove sadašnje i prijašnje slike gotovo iste. “Možda mi treba više vremena i veći odmak”, dodaje.
Ovaj odmak mogao bi značiti i skorašnju promjenu sredine koja bi, po svemu sudeći, vrlo lako mogla biti ona berlinska koja u sebi nosi “zapadnu i istočnu Europu”, zbog čega mu je posebno atraktivna. Međutim, krajnji plan je boraviti više u Zagrebu i češće ići na susrete ekipnog biciklističkog kluba Da Vinci Bikersi (ili subdivizije Riders of the Sistine Chapel, čiji se članovi više voze Uberom nego biciklom), i onda povremeno putovati u New York. U međuvremenu, otkriva nam da predstojeću njujoršku izložbu “Metropolis” planira uskoro prikazati i hrvatskoj publici, kao i da priprema izložbu u Los Angelesu 2025. godine. A budući da nam je pritom spomenuo i namjeru putovanja po Americi i obilaska pokojeg nacionalnog parka, nakon njujorške megalomanske urbane džungle, sa zanimanjem iščekujemo vidjeti Stipanovu interpretaciju američke prostrane divljine.
Foto: Roxana Kadyrova, Stipan Tadić
