Jeste li se ikad zapitali što je to što vas čini jedinstvenim? Naravno da je to osobnost, iskustva, stavovi i navike, otisci prstiju, ali i jedan fun fact – vaš feed iliti sadržaj koji vam se prikazuje na društvenim mrežama i internetskim platformama.
Vaš feed jedinstven je jer je u potpunosti prilagođen vama, vašim interesima, uvjerenjima i preferencijama, a upravo to možemo zahvaliti algoritmima. Ti nevidljivi čuvari društvenih mreža i interneta u globalu oblikuju sadržaj koji nam se prikazuje. Oni znaju što nas zanima, s kim se povezujemo i što nas zabavlja. Ti maleni nevaljalci odgovorni su za to da se virtualni svijet ponaša kao čarobno ogledalo koje nam pokazuje samo to što želimo vidjeti ili što bi nas potencijalno moglo zanimati. Iako to na prvu zvuči idealno i korisno, ima li to i svoju “tamnu stranu”? Jeste li ikad razmišljali na koji to način algoritmi rade te koliko utječu na nas i naše doživljaje?
Svi se sjećamo Netflixovog dokumentarca “Socijalna dilema”, koji nam je dosta laički dočarao kako algoritmi utječu na naše postojanje na internetu. Ono što većina nas ne zna jest to da je zanimljiv i sâm razlog koji je ponukao redatelja Jeffa Orlowskog da ga snimi. Iako mu je prvotan fokus više bio na proučavanju globalnog zatopljenja i njegovih posljedica, putem je ostao zapanjen brojem ljudi koje je intervjuirao, a koji su bili skeptični prema samom postojanju globalnog zatopljenja. Kad je to počeo povezivati s utjecajem društvenih mreža, shvatio je da je prava priča upravo u tome – kako algoritmi i sadržaj koji nam se iznova virtualno nudi oblikuje način na koji razmišljamo, stavove koje imamo, način na koji odlučujemo kojim ćemo informacijama vjerovati. Rezultat djelovanja algoritama su tzv. “filter baloni” – situacije u kojima se korisnici više izlažu sadržaju koji odražava njihova postojeća stajališta i uvjerenja, što može rezultirati ograničenim pogledom na različite perspektive. Dok se na početku činilo da se algoritmima ponajprije koriste oglašivači kako bi što više zaradili (što više prikovanih očiju za oglase za proizvode koje mislimo da trebamo, to više novčića), posljedice takvih “filter balona” moglo se vidjeti i u politici (primjerice, kod predsjedničkih izbora Trump vs. Hillary u SAD-u) ili za vrijeme pandemije (cijepiti se ili ne, to je pitanje). Odjednom, pojavilo se “više pravih istina” i za svakog pojedinca samo je njegova bila ispravna. Dok smo nekoć lako mogli provjeriti istinitost informacija, danas pronalazimo “potkrepljujuće dokaze” za bilo koje od naših uvjerenja, a još nam ih algoritmi i guraju kao ispravne. Ako smatrate da su ove navedene stvari banalne, možda ne bismo trebali ignorirati utjecaj “filter balona” na mentalno zdravlje, ne samo naše nego i naše djece.
Sadržaj koji je prilagođen nama je primamljiv. On konstantno potvrđuje da su naša uvjerenja i stavovi ispravni, daje nam taj feelgood osjećaj kojem svi težimo. Takav sadržaj zahvati nas kao udica ribu i ne pušta jer nam konstantno daje još i još toga što želimo vidjeti, no zapravo nas jako ograničava. Ne dopušta nam vidjeti ni čuti nešto drukčije, a ako naiđemo na neki negativan vrtlog, jako se lako u njemu izgubiti, a algoritmi ga samo još dodatno zavrte. Zamislite što se događa kod naše djece.
Odmalena nas uče da se rađamo čisti kao suza, tabula rasa koja se tek treba formirati i to na temelju doživljaja, iskustava i informacija koje upijamo. Zar onda nije opasno puniti te mlade umove jednim te istim sadržajem? Gdje je tu raznolikost, gdje je tu sposobnost kritičkog razmišljanja?
Razmisli li taj mladi mozak kada donosi prosudbu treba li BBB-ovce osuditi ili osloboditi, ignorirati femicid ili boriti se protiv njega, cijepiti se, ili glasati za Milanovića, ili je to samo reproduciranje sadržaja kojem je izložen? Malo je zastrašujuće pomisliti da jedan pogrešan klik može odrediti smjer sadržaja kojim su djeca svakodnevno izložena. Nažalost, današnja mladež ima u rukama dvosjekli mač – maksimalno im je olakšano doći do informacija, no time se gubi onaj jednako važan dio učenja, a to su istraživanje i preispitivanje je li nešto točno i zašto je točno. Nije samo nesposobnost kritičkog razmišljanja jedini problem. Britanska neprofitna organizacija “Centar za suočavanje s digitalnom mržnjom” provela je istraživanje predstavljajući se kao 13-godišnjaci na platformi TikTok. Ono što je zastrašujuće jest to da se suicidni sadržaj i sadržaj vezan uz poremećaje prehrane počeo prikazivati unutar pet minuta od logiranja. Djeca su izložena filtriranim i editiranim slikama nerealnih ideala ljepote. Stoga ni ne čudi da i sami žele tako izgledati, a algoritmi vrlo brzo prepoznaju kakav sadržaj im treba prikazivati – nesretnost, izgladnjivanje, suicidalne misli. Nevjerojatna je brzina kojom se došlo do nečeg toliko opasnog, posebice za te mlade i labilne umove. Mladi su na neki način ovisni o virtualnom svijetu, bile to društvene mreže, igrice, vlogovi, i na njih se najlakše utječe, a mi odrasli nismo to dovoljno ograničili niti imamo kompletan uvid u to čemu su izloženi i kakav sadržaj upijaju. U današnje vrijeme tehnologije treba nam pomoć za to, posebice jaka pravna regulacija i podizanje dobne granice za pristup društvenim mrežama i platformama s takvim sadržajem.
Naravno da ne možemo kriviti algoritme za sumrak čovječanstva. Koliko mi je puta suggested for you otkrio odlične profile na društvenim mrežama ili izdvojio korisne komentare, toliko sam ga puta i proklinjala zašto mi nudi neki profil ili zašto mi ne dozvoli odmah da vidim sve komentare kako bih mogla objektivnije sagledati činjenice. Sve se u životu može pametno koristiti ili nam može samo oduzimati vrijeme. Tako je i s algoritmima. Rade li nam štetu ograničavajući nas? Apsolutno. No jesu li potrebni, nezaobilazni i korisni? Apsolutno. Algoritmi se koriste stvarno dugi niz godina, to su temeljne komponente programiranja i računalne analize, a danas, kad znamo koliko je programiranje važno i prisutno u svakom aspektu našeg života, teško bismo bez njih zamislili svakodnevicu. Algoritmi nam uvelike pomažu – optimiziraju rutinske zadatke te time pomažu u pronalaženju rješenja za kompleksnije probleme, analiziraju goleme količine podataka (što je iznimno važno primjerice u medicini i meteorologij), simuliraju složene sustave te omogućuju razvoj i inovacije, koriste stvarne prometne podatke kako bi izračunali najbrži put do naše destinacije te nam pomažu u izbjegavanju gužvi. No isto tako ne smijemo bježati od odgovornosti da se potrudimo shvatiti kako algoritmi djeluju i da preuzmemo kontrolu nad našim virtualnim i digitalnim iskustvima. Ne možemo pravilno koristiti plodove bilo kakvog napretka (bio on tehnološki, ekonomski, socijalni ili čak moralni) ako ne razumijemo kako djeluju. Dakle, ako znamo da nam algoritmi prikazuju što sličniji sadržaj, moramo znati da smo sami dužni kritički preispitati točnost tih informacija. Za to nam i dalje treba interakcija s ljudima drukčijih stajališta te svjesno praćenje vlastitih “filter balona” kako bismo iz istih mogli izaći kad procijenimo da je to potrebno. Također, hitno je potrebno postaviti konkretan i detaljan zakonodavni okvir kojim bi se onemogućilo širenje neprimjerenog i opasnog sadržaja te kako bi se korištenje algoritama za takve stvari ipak ograničilo. Tu je Europa na boljem putu od SAD-a s obzirom na to da je 2022. Europski parlament donio Akt o digitalnim uslugama koji se fokusira na “trgovinu i razmjenu nezakonite robe, usluga i sadržaja na internetu i algoritamske sustave kojima se pojačava širenje dezinformacija. Dat će ljudima veću kontrolu nad onime što vide na internetu: korisnici će imati bolje informacije o tome zašto im se određeni sadržaj preporučuje i moći će odabrati opciju koja ne uključuje profiliranje. Ciljano oglašavanje bit će zabranjeno za maloljetnike, a uporaba osjetljivih podataka, kao što su seksualna orijentacija, vjera ili etnička pripadnost, neće biti dopuštena.”
Ostaje nam nadati se da će navedeno doista zaživjeti. Duguju nam to vladajući, političari, zakonodavci, tvrtke koje razvijaju algoritme, platforme koje plasiraju sadržaj, a mi to dugujemo našoj djeci, i što je najodgovornije u svemu – dugujemo to sami sebi. Zato koristite pametno (uz malo sumnjičavosti) tehnologiju, izađite iz svojih “balona”, preispitajte informaciju, porazgovarajte sa što više ljudi. Otvorite oči i sebi i djeci, i podsjetite se na to zašto je čovjek najinteligentnija životinja na planetu i kako smo “preživjeli kao vrsta upravo zato što smo bili sumnjičavi prema onome što nismo poznavali”. Ne uzimajte svaku informaciju zdravo za gotovo.
Foto: Getty Images
