Zavaljena na kauču, pretražujem Netflix. Ovo je česta scena na kraju mog tjedna. No ove zime doživjela sam jedno malo iznenađenje. I tako, listam, listam, i odjednom – tri verzije cjepanice kako gore u kaminu. Tri! Kao da mi Netflix poručuje: “Dosta ti je brzog sadržaja, uspori malo, ženo!” Prvo sam se nasmijala, ali onda, znatiželjna, pritisnula play kod naslova “Fireplace for Your Home”. I znate što? Ostala sam hipnotizirana
Sat vremena gledala sam vatru kako pucketa, plamen kako pleše, i mozak mi se, vjerovali ili ne, opustio. Kao da sam na seansi hipnoze, samo bez onog dosadnog “spavajte, spavajte”. Tada sam se prvi put susrela sa Slow TV-om, fenomenom koji me natjerao da se zapitam tko bi normalan gledao sedam sati vožnje vlakom. Ispostavilo se, puno ljudi, pogotovo u Norveškoj.
Slow TV (na norveški način) i koje veze Andy Warhol ima s time
Slow Television, ili Slow TV, termin je koji se koristi za maratonsko praćenje događanja, obično prikazano u stvarnom vremenu. Žanr je populariziran 2009. godine, nakon što je Norveška radiodifuzijska korporacija (NRK) emitirala sedmosatno putovanje vlakom.
Podrijetlo Slow TV-a je nejasno, ali se može reći da vuče korijene iz likovne umjetnosti. Konkretno, iz filma “Sleep” Andyja Warhola iz 1964., koji prikazuje pjesnika Johna Giorna kako spava pet sati i 20 minuta. Eksperimentalni pjesnik Ron Padgett objavio je sonet kao odgovor na film nakon premijere u Gramercy Arts Theatreu 1964., a s koje su dvije osobe – izašle. Sonet se sastojao od 14 redaka neprekidnih zzzz-ova.
Koncept Slow TV-a jest prikazati nešto brzinom kojom se to doživljava za razliku od brzine kojom se pripovijeda narativna drama. Nema montaže ili scenarija jer se temelji na tranziciji i pokretu umjesto na napetosti i zapletu. Ide dalje od definicija “naturalizma”, koji još uvijek sažima ljudsko iskustvo u dijelovima. To je prikaz često svakodnevnih iskustava u stvarnom vremenu, poput putovanja vlakom ili, primjerice – pletenja. Da, ne zezam se.
Nakon uspjeha prve Slow TV emisije NRK-a, “Bergensbanen – Minutt for Minutt”, postaja je emitirala daljnje željezničke rute, obalno putovanje brodom (“Hurtigruten”), dan otvaranja ribolovne sezone na rijeci Gaula (“Lakseelva”) i 12-satni prijenos o drvima za ogrjev (“Nasjonal vedkveld”), koji je privukao milijun gledatelja i međunarodnu pozornost.
NRK nastavlja prikazivati nekoliko Slow TV emisija godišnje, s temama u rasponu od putovanja preko proizvodnje hrane do čak akademskih predavanja.
Slow TV često se grupira sa Slow Movementom – kulturnim pokretom koji zagovara usporavanje životnog tempa, potaknut Slow Food Movementom iz 1986. Život proveden promatrajući načela spore filozofije je život proveden uživajući u satima i minutama, a ne samo brojeći ih, kako objašnjava Carl Honoré, vodeća figura pokreta. Moglo bi se reći da se Slow TV uklapa u ovu definiciju jer njegova pasivna priroda gledatelju daje prostor za razmišljanje i kontemplaciju umjesto da se osjeća “bombardirano” informacijama.
U svijetu u kojem se svjesnost, tj. mindfulness često hvali kao odgovor na sve veću tjeskobu, Slow TV nastoji pružiti prostor bez odbacivanja tehnološkog napretka. Zapravo, on ih pozdravlja jer te teme zapravo imaju koristi od HD-a, u kojoj su snimljene. On je lišen nostalgije ili čežnje za jednostavnijim vremenima. Umjesto toga, nudi alat za navigaciju budućnosti prema kojoj se čini da sve ubrzanije jurimo, istovremeno pružajući prostor za prepuštanje refleksiji i meditaciji. Ukratko, pruža eskapizam prizemljujući gledatelja u neposrednu sadašnjost.
Popularnost Slow TV-a u Norveškoj možda je povezana s društvenim uvažavanjem i poštovanjem epske prirodne ljepote zemlje ili željom da se ostane povezan s njom unatoč intenzivnoj modernizaciji diljem zemlje.
Bez obzira na razlog, spore emisije NRK-a nastavljaju privlačiti nevjerojatne gledanosti i rasprave diljem zemlje. Primjerice, “Hurtigruten” je gledalo približno polovica norveškog stanovništva.
Nema boljeg uvoda u Slow TV od epskog putovanja vlakom od Bergena do Osla koje je populariziralo žanr. Prekrasan krajolik i krivulje željezničke pruge isprepleteni su uronima u tamu dok vlak prolazi kroz tunele. (Kao da nam želi poručiti: “Ne brinite se, uvijek postoji svjetlo na kraju tunela.”)
Za sve koji pronalaze čaroliju u jednostavnom životu životinja, “Piip-show” nudi nevjerojatan pristup maloj skupini ptica koje uživaju u svom vremenu u kućici za ptice – postavljenoj poput kafića – pa čak i za zalutalu crvenu vjevericu koja se povremeno pojavljuje.
Zamislite samo – šest sati stada ovaca koje pasu ispod vinove loze vinograda Shafer u dolini Napa u Kaliforniji. Ovaj film jednostavno je – hipnotičan. U početku se čini da se ne miču, ali zapravo se polako i metodično kreću po tlu i usredotočeno grickaju travu. Postoji čak i više nijansi koje se mogu otkriti nakon šest sati i 13 minuta opuštajuće snimke.
Pletite zajedno ili se izgubite u hipnotičkom ritmu pletenja s NRK-ovim “National Knitting Evening” pokušajem uživo iz 2013. kako bi se oborio svjetski rekord u najbržem vremenu pletenja džempera. Tko god rekao da je Slow TV dosadan, nikad nije gledao ovako nešto.
Čak je i islandski post-rock bend, Sigur Rós dokazao ovu teoriju opuštanja i oslobađanja misli svojim “Route one” videom. Još 2016. godine, na najdulji dan u godini, bend je odlučio putovati cijelom islandskom obilaznicom, snimajući cijelo putovanje od 1332 km uživo na YouTubeu. Uz 24-satno putovanje, bend je stvorio soundtrack koji prati osjećaje, emocije i ljepotu koju je putovanje obuhvatilo. Ako volite slušati glazbu dok radite, ovo je soundtrack za sve ono vrijeme pred vama kad jednostavno želite osloboditi misli.
I da se vratim na početak, Netflixov doprinos Slow TV-u dolazi u obliku pucketanja kamina. Iznenađujuće uvjerljiva, ova vatra ima sposobnost fiksacije, a kvaliteta se ne gubi kad se prenese na film. Snažna vatra nikad ne jenjava u ovoj jednosatnoj emisiji (snimci?) koja će vas zagrijati i – usporiti. A uz “Fireplace for Your Home”, Netflix nudi još tri verzije za savršeno opuštanje: vatrica u stilu “Mid-Century Modern”, “White Christmas” i “Rustic Cabin”. Sjajna stvar za “opustiti mozak”, zar ne? Probajte.
Foto: Georgie Forgrave
