Srednju školu, točnije četvrti razred, završila sam u Kanadi. Iako dotad nisam puno razmišljala o svojem zagrebačkom školovanju, ono što sam doživjela ondje iz temelja me prodrmalo. Dakle, postoje škole u kojima svaki dan provedeš po sedam sati, ali ti je zabavno. I zanimljivo. Jer većina profesora predaje s takvim guštom da ti čak i prethodno dosadni predmeti odjednom postanu zanimljivi. A oni koje si sâm izabrao, upravo zato što te privlače, toliko te oduševe da tim više splasne tvoj zanos kad se jednom vratiš u Malu Našu i shvatiš da si više prakse i znanja iz svojeg budućeg zanimanja dobio u jednom semestru školovanja vani, nego u sljedeće 4+ godine studiranja istoga doma. Da, otad tvrdim da ima nešto vrlo trulo u našem obrazovnom sustavu. A nakon dvoje djece, nažalost, nisam nimalo promijenila mišljenje bez obzira na to koliko godina slušala o reformi školstva.
FINSKA KAO PRIMJER USPJEŠNOSTI
Od početka 21. stoljeća, Finska redovito zauzima vrh ljestvica kao primjer najboljeg obrazovnog sustava na svijetu. Djeca kreću u školu sa sedam godina (u Mađarskoj kreću, pak, s tri, a s toliko će kretati i sljedeće godine u Francuskoj), dozvoljavajući im da budu ono što jesu – djeca, točnije, uče kroz igru i istraživanje umjesto da sjede zatvoreni u učionicama. Škole ne počinju prije devet sati ujutro jer su istraživanja pokazala da adolescenti trebaju kvalitetan jutarnji san. Profesori imaju manju satnicu, ima manje školskih sati, više odmora, manje testiranja te manje – no temeljitije razrađenih – tema. Razredi se sastoje od 15-20 učenika koji nemaju puno zadaće, a s više strukture stvara se veće međusobno povjerenje između škola, profesora, učenika i roditelja. Finska ne strahuje od eksperimentiranja, sluša i vodi se novim istraživanjima, shvaća da natjecateljski duh nije toliko važan kao suradnja (zato djeca prvih godina ni ne dobivaju standardne ocjene), kao i od kolikog je značaja njihovo slobodno vrijeme. Kod nas, ako i roditelji nisu ti koji djecu uvjeravaju da moraju imati petice, to im, od prvog razreda osnovne škole, pokazuje – više ili manje izravno – društvo.
JESU LI RODITELJI OTVORENI K ALTERNATIVAMA?
Jedno od alternativnih rješenja u trenutačnom obrazovnom sustavu u Hrvatskoj jest demokratsko obrazovanje. Kako nam je objasnio Marko Hrvatin iz udruge Škola po mjeri učenika: “Demokratsko obrazovanje temelji se na dokazanoj činjenici (zdravorazumski, znanstveno i empirijski putem studija o svojim bivšim učenicima koje objavljuju demokratske škole koje djeluju u svijetu već gotovo 100 godina) da vođeni znatiželjom (koja je prirodna osobina svakog djeteta) djeca bez ikakvog problema uče sve ono što im je korisno za život (u vremenu i kulturi u kojoj žive) i sve što ih zanima ako im se daje sloboda da odlučuju o tome što žele učiti, kada, kako, koliko, s kime i na koji način, ali i odgovornost za svoje obrazovanje. Osim o obrazovanju, djeca odlučuju i o svemu drugom vezanom za život i rad u školi ako je to u domeni za koju ona mogu preuzeti odgovornost”, kaže Hrvatin i objašnjava da je cilj demokratskog obrazovanja “omogućiti djeci da odrastu u samostalne, samosvjesne i slobodne ljude koji će u svakom trenutku znati koji su im prioriteti i interesi u životu te biti fleksibilni pri osiguravanju uvjeta za ispunjavanje svojih prioriteta, odnosno ljude koji će živjeti ispunjenim i zadovoljnim životima bez obzira na vanjske okolnosti.” Inače, inspiracija za demokratske i slobodne škole potječe od britanskog Summerhilla – prve škole po mjeri djeteta koju je osnovao Alexander Sutherland Neill, vjerujući da bi škole trebale biti prilagođene djeci, a ne obrnuto.
Iako se još proljetos po medijima pisalo da će najesen 2018. u Zagrebu biti otvorena prva demokratska škola, to se nije dogodilo zbog premalog interesa roditelja. S druge strane, Ministarstvo znanosti i obrazovanja odobrilo je još 2012. godine model demokratskih škola prema kojem u prva četiri razreda osnovne škole nema ocjena, a od petog do osmoga se ocjenjuje samo završni uspjeh iz svakog predmeta na kraju godine kako bi se djeca mogla upisati u srednju školu. Ono što je zanimljivo jest to da u školi nema zadaća, ispita i ispitivanja, nego učitelji, na kraju, ocjenjuju kontinuirano praćenje rada učenika.
Isto tako, nije obavezno pohađanje nastave, što djeci ostavlja prostor za “dubinsko istraživanje vlastitih interesa” jer ipak borave u školi. “Ako nisu na nastavi, djeca u drugim prostorijama škole istražuju što ih zanima samostalno, ili uz pomoć edukatora koji im stoje na raspolaganju po pitanju pomoći oko pronalaženja resursa za učenje ili poučavanje nečega što djecu zanima ako ona to zatraže od njih. U slučaju da netko uopće ne prisustvuje nastavi nekog predmeta, na kraju godine organizira se za njega predmetni ispit iz tog predmeta na kojem se provjerava što djeca znaju od propisanog kurikuluma određenog predmeta”, kaže Hrvatin.
INOVATIVNE ŠKOLE KREĆU U NOVOM SMJERU
Diljem svijeta otvaraju se različite inovativne škole koje, nalik Finskoj, koriste najnovija istraživanja u svojem radu te žele u djeci probuditi urođenu želju za učenjem, ali i pripremiti ih za uspješnost na globalnoj razini. Cilj takvih škola jest rušenje ekonomskih i društvenih granica uvođenjem tehnologije, a ujedno žele utjecati na promjene. U njima se djeca pripremaju za život nakon školovanja te su svi vrlo otvoreni prema različitim praksama i učenjima.
Među alternativnim školama, tu je Waldorfska, koja je prvi put svoja vrata otvorila prije 99 godina u Njemačkoj (a danas postoje po jedna u Zagrebu i Rijeci). I ona nalikuje slobodnim školama jer dopušta djeci veću slobodu i isto se ističe nedostatkom ocjena, neponavljanjem razreda i navođenjem da svoje učenike pretvara u kreativne, snalažljive i samopouzdane pojedince.
Isto to čine i Lumiar demokratske škole, koje je osnovao brazilski biznismen Ricardo Semler, poznat po industrijskoj demokraciji. U razredima, koje pohađaju djeca različite dobi, nalaze se mentori i učitelji, s tim da mentori paze na djecu u više pogleda. Od vođenja brige o njihovom psihičkom razvoju do situacije kod kuće, jer Semler (koji je na ovim pozicijama zaposlio starije sugrađane u mirovini) smatra da je važno da se djeci proslijedi i mudrost, a ne samo znanje i način izražavanja kreativnosti.
Lumiar škole su besplatne, kao i ljetos u SAD-u otvorena prva škola jednakih mogućnosti – I Promise – NBA košarkaške zvijezde, LeBrona Jamesa. James je, naime, želio otvoriti školu za rizičnu skupinu djece, kakvoj je i sâm pripadao budući da skoro nije završio četvrti razred osnovne škole. Zauvijek je zahvalan mentorima koji su mu pomogli da svaki dan pohađa školu tijekom petog razreda, ali i počne trenirati košarku. Danas društvu vraća otvaranjem škole koju će djeca moći pohađati osam sati, od srpnja do svibnja, u kojoj će dobiti besplatne bicikle kako bi došli do škole, sudjelovali u krugu podrške nakon ručka (napomenimo da su svi obroci besplatni!), ali i gdje će pomoć pri zapošljavanju dobiti njihovi roditelji.
A ZA TO VRIJEME KOD NAS…
A ovdje – ništa novo. Škole su ostale kao precrtane iz 19. stoljeća iako je društvo sada već dobrano, i to ne samo po pitanju tehnologije, zagazilo u 21. stoljeće. Nevjerojatno ali istinito je to da se kod nas i dalje od djece pokušava stvoriti male, disciplinirane robote koji neće razmišljati, propitkivati ni samostalno zaključivati, nego “nabubati” ono servirano u školskom udžbeniku, bez dodatnih pitanja. Većina ubija kreativnost i znatiželju umjesto da je potiče. Međutim, s obzirom na to da ni sami nikako da se odvažimo na neku revoluciju, bez obzira na to koliko nas kralo i lagalo (za početak!), nije ni čudo što mnogima (koji o tome odlučuju) i nije u interesu da narod ikad dočeka tu spominjanu reformu…
Što vi mislite o hrvatskom obrazovnom sustavu imate li neka iskustva koja bi voljeli podijeliti s nama? Pišite nam na grazia@mediatop.hr!
