Silvio Vujičić jedan je od naših najintrigantnijih suvremenih umjetnika i modnih dizajnera. Njegovo stvaranje odlikuje fascinacija transformacijama i procesima, zbog čega njegove izložbe često nalikuju znanstvenim eksperimentima.
Broj 7 zagrebačke Mesničke ulice nekom bi se usputnom prolazniku koji je odlučio potiho i pomalo voajerski virnuti lako mogao učiniti laboratorijem. Poput kakvog znanstvenog kabineta u kojem se pretače, spoznaje, otkriva i proučava, mjesto je ovo na kojem se studioznošću kemičara mućkaju kemikalije, pažnjom povjesničara dešifriraju alkemičari iz 8. stoljeća, predanošću botaničara istražuju se mirisi i teksture, seciraju se spojevi, kristali, pa i otrovi. Mjesto je ovo pod dirigentskom palicom i nadležnošću Silvija Vujičića, multimedijalnog umjetnika, modnog dizajnera i osobe prema kojoj je strahopoštovanje i divljenje kolektivno, te svakako prelazi granice naše male zemlje.
U svojih trideset i kusur godina, Silvio Vujičić je stisnuo štošta. Diplomu modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, onu grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, niz samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i svijetu, kao i status jednog od najzanimljivijih i najvažnijih domaćih suvremenih umjetnika i dizajnera, ali i imena oko kojeg poput kakve nevidljive paučine lebde čestice misterije. One su, usudit ćemo se pretpostaviti, prisutne zato što Silvijeva djela nije posve lako iščitati. Na njegove se izložbe ne dolazi usput niti slučajno, nego otvoreno, s poštovanjem i spremno dokučiti svaku ideju koju je ovaj svestrani umjetnik odlučio obraditi i prikazati. Naime, i u svojim modnim kolekcijama, i umjetničkim radovima, Silvio utkiva zavidno znanje o povijesti, materijalima, tvarima, botanici, kemiji, umjetnosti, pristupajući projektima nadasve istraživački. Poput kompleksne slagalice u kojoj je sâm proces slaganja otprilike jednako bitan kao i cilj, Silvio gradi svoje radove, slaže razine, igra se i kreira dijaloge, očekujući od promatrača da se angažira te da biva spreman na istraživanje i propitkivanje. A takav je, znatiželjan i studiozan, kaže, oduvijek. “Cijelo sam djetinjstvo nešto crtao, gradio i smišljao i kad sam shvatio da umjetnost nije igra, samo sam nastavio raditi istu stvar, ali s drugim prefiksom. Ne radi se o želji postanka umjetnikom, nego o potrebi komunikacije kroz taj medij, u smislu da treba postojati neki razlog zašto nešto raditi i što se s time želi iskomunicirati, bez obzira na medij. Umjetnost nastaje tako da ju stvaraju umjetnici, a ona je djelatnost proizvodnje odnosa prema svijetu posredništvom različitih medija.”
PROCES TRANSFORMACIJE KAO UMJETNOST
Umjetnost je tako pod vodstvom Silvija Vujičića svojedobno zaživjela kroz izložbu “Destrudo” u kući Zbirke Vjenceslava Richtera, i to tako da je proces kristalizacije otopine kofeina bio prikazan kao apstraktna slika, pri čemu je visoki koncentrat kofeina bio otrovan. Rizik je, kako otkriva Silvijev opus, još jedna stavka kojom se ovaj cijenjeni umjetnik voli igrati kroz svoje stvaranje. Ništa manje umjetnički nije bio ni proces istraživanja, potom i postavljanja te prikazivanja rada “Exposed to virus and fashion”. U ovom je slučaju Silvio poželio prikazati djelovanje virusa HIV-a na ljudsko tijelo, i to kroz spoj modne i umjetničke sfere. Naravno, na nimalo predvidljiv način. U softver tekstilnih strojeva ubacio je grešku, što je dovelo do toga da je proizvedena odjeća iz stroja izlazila oštećena, u raspadnutom stanju. Na reviji su je, pak, odjenuli i prošetali glumci iz njemačkih gay pornofilmova. Tamo negdje 2005., poželio je progovoriti o problemu različitosti, odnosno seksualnoj orijentaciji koju većina adresira kao “krivi izbor”, to jest anomaliju. Medij je ovdje bilo polje tratinčica koje je na izložbi bilo izvrnuto, a publika ga je gledala odozdo, čime je stavljena u poziciju promatranja “pogrešnosti”. Odnosno, uzme li se u obzir ime rada kao svojevrsni eufemizam koji označava smrt u engleskom jeziku, promatrači su bili postavljeni u grob, dok su ostali, nekonvencionalni i drukčiji, stavljeni u poziciju ispravnosti. Kontroverzijom crvene boje Silvio se pozabavio tako da je istu dobio ekstrakcijom iz tijela ženki kukaca Dactylopius coccus, a umjetnost je svakako nastala i pod nazivom “Everything I like is either illegal, immoral, or doesn’t yet exist”. Nakon višegodišnjeg istraživanja i prikupljanja biljaka te njihove obrade, Silvio je u Francuskom paviljonu publiku tijekom spomenute izložbe uveo u jedan sasvim novi svijet. Na njegovom početku, postavljen je vrt ispunjen amarilisima i maginjama koje su posjetitelji mogli i kušati, asocijacijom vezan za kompleksni triptih “Vrt zemaljskih naslada” Hyeronimusa Boscha. Vrt je, pak, vodio ka Silvijevim tepisima od obojene vune, Molekulama fašizma ili Drugom parfemu načinjenom od izlučevina poput urina. I ovaj je rad, baš kao i svi ostali, još jednom pokazao kako Silvija magično privlači eksperiment, transformacija, i baš ga nimalo ne zanima kratkotrajnost njegovih radova.
INTERESI U VJEČNOJ MIJENI
Perfekcionizam kojim Silvio pristupa svojoj umjetnosti i svom dizajnu jest impresivan do te mjere da uz njegov lik i djelo počinju prianjati upravo one čestice misterija s početka priče. Jer, malokad je neki umjetnik toliko zaljubljen u kompleksnost procesa i dubinsko istraživanje ideja kao Silvio, kojem se atelje svakako može pomiješati s kemijskim laboratorijem, a on sam s kakvim znanstvenikom, pa i filozofom. Od publike Silvio također zahtijeva konkretniji odgovor na svijet koji prezentira u određenom trenutku. “Gotovo svaka reakcija na moja djela je dobra reakcija. Osim one: ‘Ovo je jako lijepo’. Ta je najniži tip koji ne volim čuti.” Ideje, kaže, povlači iz svojih “interesa koji se mijenjaju s vremenom kako se mijenja i svijet oko njega”. “Do sada sam naučio da su mediji u nevjerojatnoj simbiozi, a opet s druge strane u konstantnoj utrci s drugim medijima i vremenom samim. Ljudi se jako sporo mijenjaju i zapravo se odjeća na njima mijenja puno brže nego njihovo poimanje svijeta i umjetnosti. U toj mjeri mi je moda draža od ljudi, dinamičnija je i progresivnija.” Što je, pak, s trenutačnim radovima, priprema li se nešto novo i prepoznatljivo složeno u Mesničkoj 7? “Nerado pričam o trenutačnim i budućim produkcijama jer riječi stvaraju ljudima u glavi slike, a onda se pojavi moja ‘slika’ koja biva drukčija od one koju su ljudi sebi iskonstruirali u glavi.” Ipak, gotovo smo sigurni da će se na Silvijevom “igralištu”, na kojem su glavni igrači materijali, teksture, kemijski spojevi i nove tehnologije koje ga toliko zanimaju, ponovno izroditi nešto što će nas sve zapanjiti.
Fotografije: Karla Jurić
